Na stolicama bi sjedilo isto toliko građana Sarajeva i posmatralo program obilježavanja Dana grada da nisu ubijeni tokom njegove opsade. Stolice poredane u 825 redova danas će ostati prazne.
Koncert pred praznim stolicama će održati ansambl Art Vivo iz Sarajeva koji predvodi Danijel Žontar, zatim solisti Ivica Šarić, Aida Čorbadžić, Ivan i Leo Šarić, Amir Saračević, Dragan Pavlović i Deniza Đipa. U programu će učestvovati i hor 750 učenika sarajevskih osnovnih i srednjih škola, kao i poznata bh. solistica na harmonici Merima Ključo.
U opsadi Sarajeva iščezlo je 11.541 života. Među njima više od
1500 djece.
Opsada je trajala od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996.
Iako je to bio početak 1992. godine, iako je rat u Hrvatskoj već
bjesnio, stanovnici Sarajeva i dalje su vjerovali u Jugoslaviju. Valjda
još samo oni.
Vjerovali su, zapisao je reporter francuskog Le Mondea Remy Ourdan, koji je u Sarajevu proveo gotovo čitave devedesete, “”da će se nacionalizmi, srpski i ostali, zaustaviti na vratima multietničkog, tolerantnog Sarajeva”.
Slične refleksije u prikladnom komentaru iznosi i švicarski Neue Zuercher Zeitung:
“Ne, u Sarajevu neće biti rata. Već vjekovima ovdje žive različite
nacije, često u istoj kući, za istim stolom. Građani nikada neće pucati
jedni na druge. Ovdje je spremnost na kompromis veća nego bilo gdje
drugdje. Ovo su mišljenje u veljači 1992. godine dijelili gotovo svi
sugovornici u Sarajevu: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. I inozemni novinari su
dijelili ove nade iako je već tada bilo mnogo znakova da će rat, koji je
počeo u Hrvatskoj, uskoro prijeći granice i doći u višenacionalnu BiH”.
U svom blogu o današnjem obilježavanju Peđa Kojović, sarajevski novinar i publicist piše kako se osjećao …” Mislio sam da je, pocetak napada na Sarajevo i opsade koja je uslijedila, nesto daleko, nesto sto mi se desilo nekada davno i da je postalo tek sjecanje, izbljedelo i oslobodjeno snaznih, “originalnih”, emocija kao sto su neizreciva tuga ili agresivni bijes. Bio sam u krivu.
Izasao sam jutros iz stana oko pola sedam kako bih prije jutarnje vreve vidio “Crvenu liniju”. Prosetao sam, polako, od kraja do pocetka, od Predsjednistva do Vjecne vatre. Stolica pored stolice, red za redom, skoro beskonacan niz.
U svakoj stolici zamisljam covjeka. Otac koji je posao da donese vode, raznesen granatom, majka koja je izasla da nabavi nesto za jelo smaknuta snajperom, djete koje je izaslo pred zgradu da se igra – jer je trenutno prestalo da puca – samljeveno PAT-om.
Prvo sam se opirao, a onda, kada sam prolazio pored redova “malih” stolica, sam se jednostavno prepustio i poceo plakati. I nisam bio jedini. Svi, a vec je bilo ljudi na ulici, su imali “pljacljive” oci.”
Pred kraj dana iznad praznih stolica pojavile su se dvije duge, koje je fotografijom zabilježio glumac Feđa Štukan
