Singapur je vjerovatno jedinstven primjer države čija nezavisnost nije bila rezultat borbe za otcjepljenje, već odluke druge države da je izbaci iz svoje zajednice. Na današnji dan, 9. avgusta 1965. godine, Singapur je proglašen nezavisnim nakon što je Malezija odlučila da ga isključi iz federacije.
Za razliku od mnogih država koje su decenijama vodile antikolonijalne pokrete kako bi izborile samostalnost, Singapur je u nezavisnost praktično gurnut. Politički vrh Malezije strahovao je da bi nastavak zajedničke države mogao ugroziti njegovu vlast i promijeniti odnose između različitih etničkih zajednica.
Tako je nastala država koja danas važi za jednu od najbogatijih i najuređenijih na svijetu.
Kraj kolonijalne ere u jugoistočnoj Aziji
Prije Drugog svjetskog rata veliki dio jugoistočne Azije bio je pod kontrolom evropskih kolonijalnih sila.
Francuska je upravljala velikim dijelom Indokine, dok je Velika Britanija kontrolisala Malaju i druge teritorije u regionu. Na prostoru jugoistočne Azije svoje kolonijalne interese imale su i Nizozemska, Portugal i Sjedinjene Američke Države.
Drugi svjetski rat potpuno je poremetio postojeći poredak. Japan je tokom rata munjevito osvojio velike dijelove Azije, uključujući Malaju i Singapur. Japanska okupacija trajala je svega nekoliko godina, ali je značajno promijenila odnos lokalnog stanovništva prema evropskim kolonijalnim silama.
Nakon završetka rata Britanci su pokušali da obnove svoju vlast, ali je ideja povratka na staro kolonijalno uređenje sve teže prolazila.
Proces dekolonizacije ubrzo je zahvatio cijeli region. Do 1963. godine formirana je Malezija, federacija u koju su ušli Malaja, Sabah, Saravak i Singapur.
Singapur je imao snažan ekonomski interes da se pridruži federaciji. Njegovi lideri nadali su se da će zajedničko tržište omogućiti slobodniju trgovinu, ukidanje carina i nove mogućnosti za razvoj luke i privrede.
Međutim, političke razlike između Singapura i ostatka Malezije vrlo brzo su postale ozbiljan problem.
Dvije različite političke vizije
U Maleziji je dominantnu političku ulogu imao savez stranaka poznat kao Alijansa, koji je zastupao interese Malajaca i drugih grupa. U Singapuru je, s druge strane, vlast držala Stranka narodne akcije (PAP), predvođena Leejem Kuan Yewom.
PAP je zagovarao ideju multietničkog društva u kojem politička prava ne bi zavisila od etničke pripadnosti.
To je predstavljalo ozbiljan izazov za politički sistem Malezije, u kojem je etnička pripadnost imala veliku političku težinu.
Singapur je imao većinsko kinesko stanovništvo, dok je na nivou cijele Malezije odnos između Malajaca, Kineza, Indijaca i drugih zajednica bio mnogo složeniji.
PAP je učestvovao na saveznim izborima 1964. godine i osvojio samo jedno mjesto, ali je njegovo prisustvo izazvalo zabrinutost među malezijskim političkim liderima.
Pojavile su se i ozbiljne etničke tenzije. Tokom 1964. godine u Singapuru su izbili rasni neredi u kojima je bilo poginulih i povrijeđenih. Sukobi su dodatno pokazali koliko je zajednički život unutar federacije postao nestabilan.
Malezija odlučuje da izbaci Singapur
Kako su političke i društvene tenzije rasle, malezijsko rukovodstvo počelo je razmatrati mogućnost da Singapur napusti federaciju.
Za Singapurce to nije bio scenario koji su priželjkivali. Njihovo rukovodstvo pokušavalo je da pronađe način da Singapur dobije veću autonomiju, ali ostane dio Malezije.
Međutim, takvo rješenje nije odgovaralo malezijskim nacionalistima.
Početkom 1965. godine pregovori su intenzivirani, a konačna odluka donesena je tokom ljeta.
Malezijski parlament je 9. avgusta 1965. izglasao zakon kojim je Singapur prestao biti dio federacije.
Istog dana proglašena je nezavisnost.
Za razliku od brojnih istorijskih trenutaka kada su mase slavile proglašenje nezavisnosti, raspoloženje u Singapuru bilo je mnogo složenije.
Lee Kuan Yew, koji je postao prvi premijer nezavisnog Singapura, bio je vidno potresen. Za njega je odvajanje predstavljalo veliki rizik, posebno zato što je nova država imala malo teritorije, ograničene prirodne resurse i praktično nije imala vlastite izvore vode.
Singapur je tada bio mali grad-država koji je morao da pronađe način da preživi potpuno sam.
Od neželjene nezavisnosti do ekonomskog čuda
Ipak, ono što je u početku izgledalo kao politička katastrofa pretvorilo se u jedan od najimpresivnijih ekonomskih uspjeha savremenog svijeta.
Singapur je iskoristio svoj izuzetno važan geografski položaj. Smješten na jednom od najprometnijih pomorskih puteva između Indijskog i Tihog okeana, razvio je jednu od najvažnijih luka na svijetu.
Vlada je istovremeno ulagale u obrazovanje, infrastrukturu, javnu upravu i privlačenje stranih investicija. Zemlja je postepeno postala važan centar međunarodne trgovine, finansija, tehnologije i proizvodnje.
Od siromašne kolonijalne luke sa malo prirodnih resursa Singapur je za nekoliko decenija izrastao u jednu od najbogatijih država svijeta.
Danas je poznat po razvijenom bankarskom i finansijskom sektoru, visokim ulaganjima u tehnologiju i biomedicinu, modernoj infrastrukturi i visokom životnom standardu.
Njegov razvoj često se opisuje kao „singapursko ekonomsko čudo“.
Ironija istorije je u tome što je odluka koja je 1965. godine izgledala kao neželjena politička kazna na kraju postala temelj stvaranja jedne od najuspješnijih država savremenog svijeta.
Singapur nije morao da se bori za nezavisnost – morao je da nauči kako da sa njom preživi. I upravo je u tome uspio.