Bosna i Hercegovina već tri decenije živi bez oružanog sukoba, ali ne i bez posljedica rata. Etničke podjele postale su temelj političkog sistema, nepovjerenje sredstvo za održavanje vlasti, a izgradnja mira ostala je proces kojim se institucije nikada nisu ozbiljno bavile.
Trideset i jednu godinu nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina i dalje se nalazi između dva naizgled suprotstavljena stanja: rata koji je zaustavljen i mira koji nikada nije zaživio u svom punom značenju. Oružani sukobi jesu prestali, ljudi su dobili priliku da nastave živjeti, obnavljani su gradovi, putevi i institucije, ali društvo nije uspjelo prevazići podjele koje su tokom rata postale osnova političkog i nacionalnog organizovanja.
Danas se o Dejtonu uglavnom govori kroz rasprave o njegovom ustavnom uređenju, entitetskim nadležnostima, konstitutivnim narodima i blokadama institucija. Međutim, jedno od važnijih pitanja ostaje u drugom planu: šta je Bosna i Hercegovina uradila da nakon završetka rata izgradi mir među ljudima?
Branko Todorović, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u Republici Srpskoj, smatra da upravo u tome leži jedan od najvećih nedostataka Dejtonskog sporazuma. Njegova osnovna svrha bila je zaustavljanje rata, ali izgradnja mira, povjerenja i društva zasnovanog na ljudskim pravima nikada nije postavljena kao obaveza institucija i političkih predstavnika.
„Treba biti veoma objektivan i realan. Dejton nije potpisan da bi ispunjavao bilo čije želje, nego da bi jednostavno zaustavio rat. U suštini, on je u tom trenutku, a možda i danas, predstavljao jedini realan i mogući okvir za funkcionisanje Bosne i Hercegovine. Najveća vrijednost Dejtona jeste što je zaustavio rat. Ljudi su prestali da ginu, da stradaju, da se međusobno ubijaju. To je ogromna vrijednost samog sporazuma i to svakako treba uvažavati“, kaže Todorović za BUKU.
Međutim, zaustavljanje rata nije isto što i izgradnja mira. Upravo je ta razlika, prema njegovim riječima, tokom protekle tri decenije ostala zanemarena. Dok se radilo na obnovi infrastrukture i uspostavljanju institucija, mnogo manje pažnje posvećeno je obnovi povjerenja, suočavanju s prošlošću i uklanjanju političkih i društvenih obrazaca koji su omogućili rat.
Todorović podsjeća da rat ne nastaje sam od sebe, nego mu prethode dugotrajno stvaranje neprijateljskih slika, širenje straha, pripremanje stanovništva i djelovanje interesnih grupa. Ako je za rat postojala organizovana politička i društvena priprema, onda je i mir morao biti rezultat svjesnog, dugoročnog i sistematskog rada.
„Rat se gradi, ne dolazi sam od sebe. Grade ga interesne grupe iz određenih razloga i onda se to polako razvija dok rat ne bukne. Građani se pripremaju, naoružavaju, usmjeravaju prema određenim ciljevima. A kako se gradi mir? Mir se deset puta teže gradi. Za njega je potrebno ogromno znanje, ogromna energija, strpljenje, želja, zajednički rad i konsenzus među ljudima koji žive u jednoj zajednici“, ističe Todorović.
Upravo takav pristup, smatra, nije postojao u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Nije bilo ozbiljne strategije koja bi izgradnju mira postavila kao zajednički zadatak institucija, obrazovnog sistema, medija i političkih predstavnika. Umjesto toga, politički sistem se vremenom prilagođavao postojećim podjelama, dok su se one prenosile na gotovo sve segmente društva.
Jedno od pitanja koje Todorović smatra posebno važnim jeste i izostanak lustracije, odnosno uklanjanja iz javnog i političkog života osoba koje su bile odgovorne za teška kršenja ljudskih prava i ratne zločine. Smatra da nije bilo moguće graditi novo društvo bez jasnog odnosa prema onima koji su učestvovali u njegovom razaranju.
„Zašto Dejton nije stavio izgradnju mira kao prioritet? Zašto nije predvidio lustraciju? Zašto je ostavio da Bosnom i Hercegovinom upravljaju ratni zločinci, kada i danas takve ljude imamo u parlamentima i institucijama? Svi koji su učestvovali u stvaranju Dejtona znali su da bez lustracije, bez uklanjanja iz javnog života onih čije su ruke krvave i koji su kršili humanitarno i ljudsko pravo, nema napretka. Nema mira“, upozorava naš sagovornik.
S tim je povezano i pitanje tranzicijske pravde, koja podrazumijeva utvrđivanje odgovornosti za zločine, ostvarivanje prava žrtava, institucionalne reforme i garancije da se nasilje neće ponoviti. Iako su pojedini procesi vođeni, Todorović smatra da tranzicijska pravda nikada nije postala stvarna društvena i politička obaveza.
Umjesto suočavanja s prošlošću, političke elite su, prema njegovoj ocjeni, nastavile koristiti njene posljedice. Međuetnička mržnja, nepovjerenje i strah nisu nestali, nego su postali politički resurs. Tako je mir ostao sveden na odsustvo oružanog sukoba, dok su obrasci koji su društvo doveli do rata nastavili postojati u drugačijem obliku.
„Vlast se svih ovih 30 godina održava na tri elementa: međuetničkoj mržnji, međuetničkom i međureligijskom nepovjerenju i strahu. Političari znaju da je tako najlakše vladati i ne žele to mijenjati. Građani u velikoj mjeri nisu svjesni toga i faktički učestvuju u održavanju takvog sistema“, kaže Todorović.
Problem je, dodaje, mnogo širi od političkih sukoba i povremenih blokada. Bosna i Hercegovina je podijeljena i obrazovno, medijski, informativno i kulturno, što dodatno otežava stvaranje zajedničkog prostora za razgovor i dogovor. Kada ljudi odrastaju u različitim obrazovnim i medijskim okvirima, uz različite interpretacije prošlosti i sadašnjosti, teško je izgraditi povjerenje koje bi bilo osnova stabilnog društva.
Posebno problematičnim smatra odnos međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini. Njena politička i izvršna moć, kako ističe, nije praćena odgovarajućom odgovornošću za posljedice odluka, što je dodatno komplikovalo pitanje domaće političke odgovornosti.
„Nedostatak Dejtona je to što je odgovornost međunarodne zajednice nikakva, a njena moć ogromna. Mi ne živimo u potpuno slobodnoj zemlji, nemamo puni suverenitet. Ponekad mi se čini da je međunarodna zajednica svjesno održavala stanje političkih i drugih podjela kako bi opravdala svoje prisustvo kao garant mira. Imate nekoga ko ovdje ima ogromnu političku i izvršnu moć, a nema odgovornost. To je ozbiljan problem“, smatra Todorović.
Istovremeno, domaćim političkim liderima odgovaralo je da dio odgovornosti za stanje u zemlji prebacuju na međunarodne predstavnike. Takav odnos stvorio je politički ambijent u kojem se odgovornost često izbjegava, a stvarni problemi ostaju neriješeni.
Posljedice takvog sistema, upozorava Todorović, vide se i u dubokoj korupciji, urušavanju pravosuđa i obrazovanja, ali i u odlasku mladih ljudi koji u Bosni i Hercegovini ne vide mogućnost za dostojanstven život. Odlazak obrazovanih i sposobnih građana smatra jednim od najvećih poraza poslijeratnog društva.
„Bosna i Hercegovina se demografski urušava i možemo slobodno reći da je Dejton za to dijelom odgovoran, jer je omogućio ovakav način vladavine, blokade institucija i stalne političke sukobe. Stvoren je ambijent u kojem mladi, pametni i sposobni ljudi zaključuju da ovdje nema budućnosti, pravde ni normalnog života. Oni vide da ovdje nema mjesta ni za njih, ni za njihovu djecu, ni za njihove porodice i odlaze“, kaže Todorović.
Negativni mir i država zarobljena etničkim principom
Da Bosna i Hercegovina nije izgradila stabilan i funkcionalan mir, smatra i Nikolina Lozo, politologinja, koja današnje stanje opisuje kao stanje negativnog mira. Riječ je o situaciji u kojoj nema otvorenog oružanog sukoba, ali istovremeno ne postoje ni društveni i politički uslovi koji bi omogućili dugoročnu stabilnost, povjerenje i ravnopravnost.
Dejtonski sporazum jeste zaustavio rat, ali politički okvir koji je uspostavio nije prihvatila nijedna etnička grupa u smislu trajnog i zajedničkog dogovora o funkcionisanju države. Problem je dodatno produbljen činjenicom da su politički akteri koji su učestvovali u ratnim i poslijeratnim procesima ostali prisutni u političkom životu, dok je strah od drugih nastavio biti jedno od najvažnijih sredstava političke mobilizacije.
„Imamo odsustvo rata, ali ne i mir u punom smislu te riječi. Politički predstavnici i dalje kroz stalno sijanje straha od drugih održavaju postojeće stanje. Zato imamo situaciju da se ljudi međusobno ne poznaju, ali se ne vole“, kaže Lozo za BUKU.
Ovakva ocjena ukazuje na jednu od najvećih protivrječnosti poslijeratne Bosne i Hercegovine. Sporazum koji je trebalo da omogući prelazak iz ratnog u mirnodopsko društvo istovremeno je institucionalizovao etničke podjele. One su u početku predstavljale dio političkog kompromisa kojim je bilo moguće zaustaviti rat, ali su vremenom postale trajna osnova političkog predstavljanja, odlučivanja i raspodjele moći.
Lozo smatra da se Dejton ne može posmatrati isključivo kao neuspješan dokument, jer je njegova osnovna svrha ostvarena. Štaviše, upozorava da se u javnosti često zanemaruje činjenica da su Dejtonski sporazum i njegova institucionalna nadogradnja tokom prvih deset godina nakon rata razgradili određene mehanizme koji su mogli predstavljati potencijalnu opasnost za mir. Ipak, dugoročni problem ostaje način na koji je organizovana politička zajednica.
Posebno upozorava na pojednostavljene rasprave o građanskom uređenju Bosne i Hercegovine. Smatra da ni političke stranke koje se predstavljaju kao zagovornice građanskog principa ne nude nužno model savremene građanske demokratije, već često predstavljaju tvrđe političke struje unutar nacionalnih političkih koncepcija.
„Moramo biti realni i reći da stranke koje se zalažu za građanski princip države zapravo nisu nužno građanske partije, nego često predstavljaju tvrdokornije krilo nacionalnih stranaka. Naši građani, ali i političari, ne znaju dovoljno šta predstavlja građanska demokratija i nemaju razvijenu svijest o samom pojmu savremene demokratije“, ocjenjuje Lozo.
Time se otvara važno pitanje koje u domaćim političkim raspravama često ostaje bez ozbiljnog odgovora: kakvo društvo Bosna i Hercegovina zapravo želi izgraditi? Rasprava o građanskom i etničkom principu uglavnom se vodi kroz političke parole i međusobne optužbe, a mnogo manje kroz razumijevanje demokratskih standarda, prava pojedinca i načina na koji institucije treba da funkcionišu.
Za Lozo je jasno da Bosna i Hercegovina teško može postati funkcionalna država bez ozbiljne ustavne reforme. Međutim, u ovom trenutku ne vidi političku volju ni snagu za pokretanje takvog procesa. Političari izbjegavaju razgovore o suštinskim promjenama jer bi one zahtijevale preuzimanje odgovornosti i mogle dovesti do gubitka političkih pozicija ili podrške birača.
Jedno od pitanja koje bi, prema njenom mišljenju, trebalo otvoriti jeste zloupotreba mehanizma vitalnog nacionalnog interesa. Mehanizam koji je zamišljen kao zaštita konstitutivnih naroda u praksi se često koristi za blokiranje političkih procesa, zbog čega je potrebno preciznije definisati šta se zaista može smatrati vitalnim nacionalnim interesom i u kojim oblastima se taj institut može pokretati.
„Jedna od stvari o kojima bi potencijalno trebalo razgovarati jeste upravo zloupotreba vitalnog nacionalnog interesa. Prije svega, potrebno je definisati šta je vitalni nacionalni interes i u kojim oblastima je dozvoljeno pokretanje tog instituta. Kada mehanizam koji treba da štiti prava postane sredstvo političkih blokada, onda se gubi njegova osnovna svrha“, objašnjava Lozo.
Među pitanjima koja bi morala biti dio ozbiljne ustavne rasprave nalazi se i položaj Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uključujući pitanje stranih sudija. To je tema koja se pojavljuje i u okviru evropskih integracija, ali Lozo upozorava da se o njoj, kao i o drugim ustavnim pitanjima, uglavnom govori bez stvarne spremnosti da se uđe u proces promjena.
Kao jedan od mogućih pravaca razvoja Bosne i Hercegovine izdvaja koncept ustavnog patriotizma, o kojem govore njemački politikolozi i teoretičari prava. Suština tog koncepta jeste da zajedništvo ne mora počivati na etničkoj, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, nego na prihvatanju zajedničkog ustavnog poretka, demokratskih principa i prava koja važe za sve građane.
Takav pristup mogao bi predstavljati osnovu za izgradnju političke zajednice u kojoj različiti identiteti nisu prepreka zajedničkom životu, ali je za to potrebno razumijevanje demokratskih vrijednosti i spremnost da se one primjenjuju u praksi.
„Jedan od koncepata koji bi bio prihvatljiv za Bosnu i Hercegovinu jeste koncept ustavnog patriotizma, o kojem govore njemački politikolozi i teoretičari prava. Međutim, iskustvo mi govori da naši političari uopšte ne shvataju taj princip i zanemaruju ga. O promjenama ustavnog uređenja najčešće se govori na populistički način, bez realne želje da se Bosna i Hercegovina napravi po mjeri svih građana“, kaže Lozo.
Upozorava i da konsocijacijska demokratija, odnosno model podjele vlasti i političkog odlučivanja između različitih društvenih grupa, sama po sebi nije nužno loše rješenje za duboko podijeljena društva. Problem nastaje kada politički akteri ne razumiju njene principe ili ih svjesno koriste za ostvarivanje vlastitih interesa. Upravo se to, prema njenoj ocjeni, dogodilo u Bosni i Hercegovini.
Dejton je zaustavio rat, ali je privremene podjele pretvorio u trajni sistem
Sličnu protivrječnost u poslijeratnom uređenju prepoznaje i Aleksandar Žolja, predsjednik Helsinškog parlamenta građana Banjaluka. I on smatra da Dejton prije svega treba posmatrati kroz njegovu osnovnu svrhu: zaustavljanje rata. Međutim, ističe da je etnički princip, koji je u poslijeratnom periodu mogao predstavljati prelazno rješenje, vremenom postao trajna osnova političkog sistema.
Žolja podsjeća da je Dejton, osim zaustavljanja oružanih sukoba, omogućio i ostvarivanje nekih konkretnih prava građana, među kojima posebno izdvaja povrat imovine. To je, smatra, važan rezultat kada se iskustvo Bosne i Hercegovine uporedi s drugim postkonfliktnim društvima.
Kao primjer navodi Kipar, gdje su posljedice podjele ostrva i sukoba iz 1974. godine ostavile brojne porodice bez mogućnosti da se vrate svojim nekretninama. Upravo zato smatra da se pozitivni rezultati Dejtona ne smiju zanemariti u raspravama o njegovim nedostacima.
„Mislim da je Dejton donio mir. Bez obzira na to što je Dejtonski sporazum na neki način zaključio rat u Bosni i Hercegovini, sukobi su zaista zaustavljeni. Mislim da je običnim građanima donio mir“, kaže Žolja za BUKU.
Ipak, za njega je ključno pitanje šta se dogodilo nakon toga. Etničke podjele, koje su u neposrednom poslijeratnom periodu bile dio kompromisa neophodnog za funkcionisanje države, morale su postepeno biti prevazilažene. Nije bilo realno očekivati da se odmah nakon rata izgradi potpuno drugačije društvo, ali je bilo neophodno uspostaviti pravac i mehanizme koji bi omogućili da se takav cilj vremenom ostvari.
„Etničke podjele trebalo je da budu privremeno rješenje, svojevrstan most nakon sukoba. Nije bilo realno očekivati da se odmah nakon rata izgradi građansko društvo u kojem će ljudi međusobno poštovati jedni druge i u kojem će institucije funkcionisati na drugačijim principima. Zato je etnički princip tada ugrađen u sistem, ali je trebalo raditi na njegovom prevazilaženju“, objašnjava Žolja.
Umjesto postepenog napuštanja ratnih obrazaca, politički sistem se učvrstio oko postojećih podjela. Trideset i jednu godinu kasnije, promjena takvog uređenja ne predstavlja samo pitanje političkog dogovora ili ustavnih rješenja. Ona podrazumijeva i suočavanje s velikim brojem interesa koji su tokom godina izgrađeni unutar postojećeg institucionalnog sistema.
Žolja smatra da očuvanje ovakvog modela danas mnogo manje ima veze s potrebom zaštite etničkih prava, a mnogo više s političkim i privatnim interesima. Velika administrativna struktura, brojna ministarstva, parlamenti i druge institucije postali su prostor u kojem se razvijaju političke veze, zapošljavanja i različiti oblici zavisnosti od vlasti.
„Danas su u pitanju mnogo više privatni interesi i strah od gubitka političkih pozicija nego što je riječ o stvarnoj potrebi da se očuva takav sistem. Nije tu riječ samo o ministarskim pozicijama u entitetskim ili kantonalnim ministarstvima, nego i o različitim vezama i interesima koji su se razvili unutar institucija. Tako je nastao jedan, rekao bih, sistem uhljebljivanja“, ocjenjuje Žolja.
U takvom ambijentu svaka ozbiljnija reforma postaje prijetnja onima koji od postojećeg sistema imaju korist. Zato se političke rasprave o promjenama često završavaju na deklarativnom nivou, dok se stvarni odnosi moći ne mijenjaju. Etničke podjele tako istovremeno služe kao političko opravdanje za očuvanje sistema i kao sredstvo kojim se pažnja javnosti udaljava od pitanja odgovornosti, korupcije, kvaliteta javnih usluga i životnog standarda.
Za razliku od onih koji budućnost Bosne i Hercegovine vide prvenstveno kroz promjenu ustavnog modela, Žolja određenu nadu polaže i u evropske integracije. Smatra da bi približavanje Evropskoj uniji moglo otvoriti prostor za odgovorniju vlast i drugačije političke prioritete, posebno ukoliko se promijene i političke okolnosti u regionu.
Ipak, evropski put ne posmatra samo kao tehnički proces ispunjavanja uslova i dobijanja članstva. Njegova vrijednost, prema njegovom mišljenju, nalazi se u standardima koji bi morali postati dio svakodnevnog funkcionisanja institucija i života građana.
„Evropske integracije nisu bitne samo zbog Evrope, nego zbog vrijednosti koje Evropa traži od nas, a koje su, u suštini, ljudske vrijednosti. To su prije svega vladavina prava, ravnopravnost, pravo na pravdu, posao, zdravlje i zdravu životnu sredinu“, ističe Žolja.
To bi, dodaje, trebalo značiti i da političke elite prestanu koristiti etničke razlike kao opravdanje za vlastitu neodgovornost. Građanima je potrebna vlast koja će odgovarati za rezultate svog rada, a ne politički predstavnici koji se iza nacionalnih interesa skrivaju svaki put kada se otvori pitanje kvaliteta upravljanja.
Tri decenije kasnije, političke rasprave i dalje se vrte oko toga ko ima pravo na koju nadležnost, ko koga ugrožava i ko je odgovoran za blokade. Mnogo manje prostora ostaje za pitanja koja direktno određuju kvalitet života: zašto institucije ne funkcionišu, zašto građani nemaju povjerenja u pravosuđe, zašto mladi odlaze i zašto se politička odgovornost tako lako zamjenjuje pričom o ugroženim nacionalnim interesima.
Upravo je to možda i najvažnija lekcija protekle 31 godine. Mir nije stanje koje nastupa automatski nakon potpisivanja sporazuma, nego proces koji zahtijeva političku volju, društvenu odgovornost i spremnost na suočavanje s onim što je dovelo do sukoba.
Ako je Dejton bio okvir za prestanak rata, onda je zadatak poslijeratnih generacija političara, institucija i društva morao biti da taj okvir pretvore u osnovu za zajednički život. Umjesto toga, Bosna i Hercegovina je dobila sistem u kojem se mir često koristi kao argument da se ništa suštinski ne mijenja.
A pitanje koje ostaje, 31 godinu kasnije, nije samo da li je Dejton trebalo drugačije napisati, nego zašto nikada nije ozbiljno započet posao koji je morao uslijediti nakon njega: izgradnja mira.