Studentice i studenti su od početka svog djelovanja fokusirani na unutrašnje probleme Srbije, političko-društvene promjene u zemlji, funkcionisanje institucija i vladavinu prava. Zašto sada toliku pažnju izaziva dio programa Studentske liste o vanjskoj politici i odnosima u regionu?
Jasno je da program Studentske liste mora biti sveobuhvatan i da ne može izostaviti važna pitanja poput onih o odnosima s Republikom Srpskom, s Rusijom i o statusu Kosova. Sva ta pitanja u programu su obrađena onako kako je trenutno moguće, u skladu sa zakonima države, njenim energetskim potrebama i opštim raspoloženjem javnog mnijenja u zemlji. U tome nema većih promjena ni iznenađenja. Kosovo je ustavno gledano dio Srbije, ali to ne znači da će nova vlast slati vojsku na Kosovo. Republika Srpska ima posebne veze sa Srbijom i naravno da ih niko neće i ne treba ukidati, bitno je da se poštuju zakoni i da se promijeni način komunikacije. A najmanje što će novoj vladi trebati jeste da ostane bez ruskih energenata, što znači da uvođenje sankcija Rusiji sada ne bi imalo puno smisla. Ono što je istinska promjena u vanjskoj politici Srbije jeste odnos prema Izraelu i podrška palestinskom narodu, koju bi svi trebali podržati i koja zaista nešto znači.
Umjesto da se radujemo takvoj promjeni i, prije svega, fokusu Studentske liste na unutrašnju politiku Srbije, želji da poprave svoju zemlju, njene medije, pravosuđe i policiju, te da vrate vladavinu prava, pojedini glasovi iz regiona gube fokus i zanemaruju ovu maestralnu i jedinstvenu pobjedu Studentske liste.
Već decenijama privatno i poslovno pratim političku situaciju u Bosni i Hercegovini i Srbiji i jasno je da su gotovo svi na političkoj sceni u ove dvije zemlje bili korumpirani populisti, željni autoritarizma i nadasve dosadni, sve dok se nisu pojavili studentice i studenti u Srbiji. Njihovu pojavu, nažalost, izazvala je tragedija u Novom Sadu, ali je njihovo djelovanje nadišlo čak i samu tragediju. Za njihovu listu nisam mogla glasati 25. oktobra, jer nemam pravo glasa u Srbiji, ali sam navijala za nju, podržavala je i osjećala da dolazi nešto novo. Kroz njih sam osjetila nadu i za Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga mi je neprihvatljivo preuranjeno omalovažavanje i odbacivanje programa Studentske liste, koje dolazi od pojedinaca iz BiH.
Studentice i studenti su Srbiju izvukli iz zamornog političkog sistema koji je dosadio i Bogu i narodu i, što je najvažnije, naučili su nas da je taj autoritarni, korumpirani sistem moguće srušiti snagom običnih ljudi. Blokirali su univerzitete, organizovali plenume i dali nam lekciju iz direktne demokratije, koju su proširili na cijelo civilno društvo. Marširali su zemljom i van nje, nenasilno, i pokazali da nam nisu potrebne vođe, nego solidarnost, empatija, zakoni i institucije. Svoju zastavu nosili su ponosno, ne kao prijetnju drugima, nego onako kako se zastava treba nositi. Često sam s njima plakala, od sreće i vjere da dolazi promjena koja može pobijediti nagomilanu nepravdu, strah, tugu i apatiju. Malo li je?!
Napravili su izbornu listu stručnjaka iz raznih oblasti. Studentska lista je ideološki vrlo heterogena i izabrati kandidatkinje i kandidate sigurno nije bio lak zadatak. Ta lista je uvjerljivo pobijedila poziciju i opoziciju, lista bez vođe, bez partijske strukture, bez novca i bez podrške iz inostranstva, i iznenadila je sve, od Vučića do Brisela.
Studentska lista i njen cjelokupni program ne mogu, a i ne treba da zadovolje sve, ali na toj listi će svako od nas pronaći bar jednu osobu koju želi zagrliti ili joj bar pružiti čvrstu ruku prijateljstva. Svim kritičarima Studentske liste predložila bih da pronađu po jednu takvu osobu i pokušaju joj pružiti ruku. Dajte im barem šansu, ako ne i podršku, da poprave svoju zemlju. Zamislite koliko bi se odnosi u regionu mogli promijeniti kada bi se svako bavio svojim konkretnim problemima i rješavao ih, ostavljajući prostor drugima da rješavaju svoje, kada ne bi postojali mediji koji te odnose truju, kada bi policija hapsila kriminalce umjesto da služi korumpiranim političarima, a sudovi zaista osuđivali takve ljude. Kada Milorad Dodik ne bi svaka dva dana dolazio u Srbiju po podršku za govor mržnje, a Radojičić i Veselinović ne bi nesmetano harali Kosovskom Mitrovicom.
Sigurno neće sve biti tako idealno i možda sam preoptimistična, ali teško mi je povjerovati da podrška ne bi bila vrijedna pokušaja. Ovo je već sada promjena o kojoj će se još dugo pričati, jer je vratila vjeru u kolektivnu akciju i moć civilnog društva te pokazala da zajedno možemo sve, pa čak i popraviti ovu našu razjedinjenu zemlju.
A ako već treba u nešto vjerovati, neka to budu solidarnost i ljubav, jer su nam upravo one pokazale da promjena nije samo moguća, nego je već počela.
Armina Galijaš je istoričarka i istraživačica u Centru za studije jugoistočne Evrope Univerziteta u Grazu, gdje radi od 2011. godine. Studirala je istoriju istočne i jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Minhenu, a doktorirala na Univerzitetu u Beču, gdje je radila kao istraživačica i predavačica. Bavi se savremenom istorijom jugoistočne Evrope, posebno etničkim sukobima, nacionalizmom, migracijama i društvenim promjenama na prostoru bivše Jugoslavije. Autorica je knjige „Banja Luka u ratu: Etnopolitika i svakodnevica (1990–1995)“, u kojoj istražuje političke, etničke i društvene promjene u Banjaluci tokom ratnih godina.