Kada su srednjoškolke iz nekoliko bh. gradova ušle u salu dobojskog hotela „Park“, prva misao bila im je: „Šta ćemo mi ovdje raditi sa ovim tetama?“ Nekoliko sati kasnije, početna zbunjenost ustupila je mjesto razgovoru. Mlade djevojke i žene s višedecenijskim iskustvom rata i mirovnog aktivizma prepoznale su koliko toga mogu naučiti jedne od drugih, ali i spoznale koliko se često iza svakodnevnog porodičnog ćutanja krije dubok teret poslijeratnog društva.
Taj susret generacija bio je dio završne konferencije projekta „KUVI dijalozi – žene i trauma“, održane od 13. do 15. novembra u Doboju. Nakon devet radionica u Velikoj Kladuši, Tešnju, Bratuncu, Srebrenici, Višegradu, Prnjavoru, Prijedoru, Zenici i Bosanskom Petrovcu, Udruženje za podršku ratnim veteranima i porodicama žrtava rata u BiH „Pravipožar“, uz podršku UNDP-a u okviru projekta SCORE, okupilo je veterane, žene i mlade kako bi otvorili teme o kojima se u njihovim sredinama decenijama šuti – ratnoj traumi i njenom prenošenju na mlađe generacije.
Kada veterani i žene sjednu za isti sto
Stana Medić, osnivačica Udruženja “Sara -Srebrenica“, ne krije da ovakva saradnja na prvi pogled može izazvati čuđenje, ali naglašava da je upravo u tom iskoraku njena najveća vrijednost.
„Svaka žena zaslužuje priliku za ovakav razgovor i podršku, kako bi ojačala svoje samopouzdanje i nastavila da se bori za svoje ciljeve. Kada čujemo da udruženje koje primarno okuplja veterane organizuje susrete sa ženama, možda se na prvi pogled zapitamo odakle oni u toj priči. Međutim, meni je to zaista pozitivna i dragocjena stvar“, kaže Medić.
Ona objašnjava da susreti ovakvog tipa otvaraju prostor za drugačiju perspektivu i razmjenu iskustava koja se ne smije zaustaviti, posebno jer poslijeratno društvo i nakon trideset godina tapka u mjestu.
„Ja to vidim kao priliku da žena sluša, učestvuje i čuje drugačiju perspektivu. Ta komunikacija i razmjena iskustava između njih nešto je što se mora nastaviti. I poslije 30 godina mirovnog aktivizma, mislim da nismo dostigli veliki pomak i da još mnogo treba da radimo, jer svi smo mi pod nekom traumom. Ta iskustva se gomilaju i s vremenom moraju negdje pronaći svoj ventil“, upozorava Medić.
Žene su dugo bile u pozadini, a sada traže svoj glas
Sličnu sliku poslijeratne stvarnosti opisuje i Nada Marković, osnivačica Udruženja žena „Maja“ iz Kravice kod Bratunca. Kako kaže, snagu i motivaciju za dugogodišnji rad u nevladinom sektoru pronalazi upravo u ovakvim radionicama, kada vidi koliko su žene željne da progovore i da ih neko zaista čuje.

„Žene se prepoznaju kroz uloge poljoprivrednica, preduzetnica ili majki, ali često nose ogroman teret očekivanja – da budu obrazovane, lijepe, uspješne domaćice i supruge. A kada pogledate unazad – kada su žene dobile priliku nakon rata? Formirale su se boračke organizacije, a žene su dugo ostale u pozadini“, ističe Marković.
Dodaje da ni nerazumijevanje okoline ne smije biti razlog za povlačenje, već podsticaj da se izbori još veći prostor za žene.
„Nedavno sam od jedne starije žene dobila komentar: ‘Moja djeco, vi ste sebi dodale još više tereta, da budete i domaćice i supruge i ne znam ti ja šta još’. Ali ja to ne gledam kao teret. Sada kada imamo priliku, hajde da se izborimo za još više mogućnosti“, poručuje ona ne krijući oduševljenje energijom mladih učesnika u Doboju: „Kada je riječ o mladim snagama, s njima uvijek možemo pronaći zajednički jezik jer one imaju svoje jasne ciljeve. Vjerujte mi, nakon završetka današnjih radionica s mladima, ostala sam oduševljena načinom na koji oni razmišljaju – to je divno, predivno! Od njih se zaista može mnogo naučiti.“
Od prvobitne zbunjenosti do bliskosti
Koliko se distanca s početka susreta brzo pretvorila u bliskost, najbolje potvrđuju same srednjoškolke. Kada je razgovor zamijenio prve sumnje, mlade učesnice su brzo uvidjele s kim zapravo dijele salu.
„Kada smo počele da se upoznajemo, shvatile smo da su one zapravo zvijezde u oblasti ženskog mirovnog aktivizma i da su jako opuštene i dobronamjerne“, prenose one svoje utiske, dok je Elma Selimanović iz Prnjavora dodala kako su kroz dijalog shvatile koliko istu patnju dijele i koliko snage ima u umrežavanju sa starijim ženama.



Kako se trauma prenosi na djecu i kako je prepoznati
Da neriješena trauma ne nestaje sama od sebe, već mijenja oblik i prelazi na nove generacije, potvrđuju i psihologinje Marijana Vujec i Azra Ibrahimović koje su radile sa učesnicama. Obje ističu da se posljedice teških ratnih iskustava, kada ostanu neobrađene, nesvjesno prenose na djecu i unuke koji rat nisu ni doživjeli – i to kroz svakodnevne porodične odnose, šutnju, pretjeranu brigu i otežanu kontrolu emocija.
Vujec navodi da se taj prenos najčešće dešava kroz roditeljsku nesigurnost i prekomjernu zaštitu, ali i kroz tišinu koja u kući stvara stalnu tenziju.
„Roditelji često izbjegavaju da govore o ratu, ali djeca osjećaju napetost i tugu, što često doživljavaju kao da su ona za nešto kriva. S druge strane, prekomjerna priča može dovesti do sekundarne traumatizacije djece. Djeca ne mogu naučiti regulisati emocije ako to nisu u stanju ni roditelji“, objašnjava Vujec, dodajući da „zarobljena“ trauma u odrasloj dobi često izbija kroz hroničnu napetost, strah od bliskosti ili burne reakcije na bezazlene okidače, poput povišenog tona glasa ili nekog zvuka, koje organizam doživljava kao direktnu opasnost po život.

Ibrahimović dodaje da djeca, odrastajući uz roditeljske strahove, nepovjerenje prema drugima i potrebu za stalnom kontrolom, takve obrasce usvajaju kao jedini poznat način razumijevanja svijeta, što se kasnije odražava kroz anksioznost i osjećaj odgovornosti za tuđu bol. Ipak, naglašava da ovaj ciklus nije neizbježan.
„Važno je naglasiti da se trauma ne prenosi automatski i da svako dijete ne mora razviti ove posljedice. Porodična podrška, otvorena komunikacija, sigurno okruženje i pravovremena stručna pomoć mogu prekinuti štetne obrasce. Razumijevanje porijekla tih strahova ne znači zaboraviti prošlost, nego je razumjeti, obraditi i spriječiti da ona određuje budućnost narednih generacija“, ističe Ibrahimović.
Siguran prostor bez osude kao prvi korak ka oporavku
Upravo zato obje psihologinje naglašavaju da je otvaranje sigurnog prostora za razgovor presudno za žene koje decenijama nose teret preživljenog, a o kojima se u porodicama najčešće najmanje vodi računa. Kroz radionice se pokazalo da mnoge od njih ranije nikada nisu imale priliku da o svojim iskustvima razgovaraju sa stručnjacima, bez straha da će njihova bol biti umanjena ili pogrešno shvaćena.
Vujec pojašnjava da razgovor jeste prvi korak ka oporavku, ali da se u radu s traumom strogo pazi da suočavanje ne preraste u ponovno proživljavanje bola.
„Tokom razgovora vodimo računa o emocionalnom stanju žene koja priča, pratimo da se ona uvijek vrati u sadašnji trenutak, iako govori o prošlosti. Ukoliko žena osjeti preplavljenost, priča se prekida i koriste se vježbe dubokog disanja ili takozvanog uzemljenja, kojima se osoba vrlo brzo vraća u sadašnje vrijeme“, kaže ona.
Ibrahimović dodaje da je u tom procesu ključno poštovati granice svake žene i ne insistirati na bolnim detaljima, jer razgovor ne smije značiti prisilno vraćanje u teška sjećanja.
„Važno je da žena osjeti da joj se vjeruje, da ima pravo na vlastite emocije i da sama odlučuje kada, koliko i s kim želi razgovarati o onome što je preživjela. Tako iskustvo koje je često praćeno šutnjom, strahom i osjećajem krivice postepeno stavlja u kontekst i vraća osjećaj kontrole nad vlastitim životom“, navodi Ibrahimović.
Obje su saglasne da društvene podjele, relativizacija patnje i nespremnost okoline da sasluša žrtve dodatno produbljuju traumu i pojačavaju osjećaj usamljenosti. Zbog toga ženama koje i danas šute o svojim iskustvima šalju jasnu poruku – za pomoć nikada nije kasno.
„Traženje pomoći govori o našoj jačini i hrabrosti da se suočimo sa onim što nosimo kao breme jednog vremena. Time pomažemo sebi, svojim bližnjima, ali i cijelom društvu“, poručuje Vujec, dok Ibrahimović zaključuje da ne postoji rok u kojem se trauma mora prevazići niti treba čekati da problemi postanu nepodnošljivi: „Potražiti podršku nije znak slabosti, nego čin brige o sebi i važan korak ka tome da prošlost prestane određivati kvalitet sadašnjeg života.“
Koliko je takav pristup važan u manjim sredinama, gdje žene često prvi put razgovaraju sa stručnim licima, svjedoči i Bosa Miletić, predsjednica Udruženja žena „Most“ iz Višegrada, koja se mirovnim radom bavi tri decenije.
„Najteže je učiniti da se žena otvori. U našoj sredini žene izbjegavaju psihološku pomoć iz straha od okoline. Ali ove trenerice su na ranijoj radionici u Višegradu uspjele ono što niko nije – skromne i ćutljive žene su kroz razgovor došle do osmijeha od uha do uha. To su bili trenuci koji mijenjaju živote. Ja sam se pitala jesu li to one iste žene s kojima sam radila“, kaže Miletić.
„Uspjeh je već sama odluka da neko dođe i progovori“
Govoreći o rezultatima projekta, Spasoje Kulaga iz Udruženja „Pravipožar“ ističe da se njegov uspjeh ne može mjeriti samo brojem održanih radionica i učesnika – iako je krug partnerskih organizacija premašio stotinu, a zbog ogromnog interesovanja mladih organizovana i jedna dodatna radionica koja prvobitno nije bila u planu. Mnogo je važnije, kaže, što su žene i mladi pokazali spremnost da govore o teškim iskustvima, podijele ono što nose u sebi i saslušaju druge.

„U ovoj oblasti uspjeh nije mjerljiv samo brojem radionica ili učesnica. Uspjeh je već i sama odluka žene ili mladog čovjeka da dođe, izdvoji vrijeme, razgovara o teškim temama, podijeli dio svog iskustva i sasluša druge“, ističe Kulaga.
Pravi efekat, dodaje on, vidi se tek onda kada učesnici pokrenu slične priče u svojim sredinama – poput žena iz Velike Kladuše koje žele nastaviti povezivanje, mladih iz Bosanskog Petrovca spremnih da pokrenu dijaloge u svojoj zajednici, ili učesnika zainteresovanih za međunarodni kamp u Kozarcu kod Prijedora.
„Za nas su to konkretni pokazatelji da iskustva sa radionica ne završavaju njihovim formalnim završetkom, već mogu postati podsticaj za nove inicijative i saradnju. Važno je naglasiti da Udruženje ‘Pravipožar’ ovim projektom ne završava rad na ovim temama. Nastavljamo sa programima KUVI Dijalozi, ‘Žene i trauma’, veteranskim grupama za samopodršku i programima namijenjenim mirovnim aktivistima“, navodi Kulaga.
Javni poziv za saradnju u 2027. godini otvoren je za organizacije i pojedince iz cijele BiH. Ipak, najvažniji nastavak ovih susreta neće se mjeriti brojem novih radionica, već time hoće li razgovori započeti u Doboju biti nastavljeni u porodicama i lokalnim zajednicama.