Povodom Međunarodnog dana traume 17.10. , o iskustvima koja ostavljaju trag na pojedincima, porodicama i društvu – Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut, jedna od osnivača Psiholuminisa.
Bosna i Hercegovina je društvo koje je u posljednjih nekoliko decenija prošlo kroz niz traumatičnih iskustava. Rat, raseljavanje, gubici, poplave, pandemija i brojne društvene krize ostavili su trag na pojedincima, porodicama i zajednicama. Često smo, izlazeći iz jedne krize, ulazili u drugu, bez dovoljno vremena, podrške i prostora da obradimo ono što nam se prethodno dogodilo.
Kao društvo, naučili smo da preživljavamo, ali smo mnogo manje učili kako da se oporavljamo. Nastavljali smo da radimo, brinemo o porodicama, obnavljamo domove i pokušavamo da uspostavimo svakodnevni život. Međutim, činjenica da smo nastavili dalje ne znači nužno da smo prevazišli ono što smo doživjeli.
Trauma ne mora uvijek biti vidljiva. Može se odražavati kroz strah, nepovjerenje, pojačanu potrebu za kontrolom, teškoće u odnosima ili osjećaj stalne nesigurnosti. Ne mora svaka osoba koja je prošla kroz teška iskustva razviti traumatske posljedice, ali je važno razumjeti da neobrađena iskustva mogu nastaviti da utiču na naš život i onda kada mislimo da smo ih ostavili iza sebe.
Porodica je sistem u kojem su članovi međusobno povezani. Kada jedna osoba prolazi kroz teško iskustvo, posljedice se često odražavaju i na ostale članove porodice, na komunikaciju, emocionalnu dostupnost i način na koji ljudi uspostavljaju odnose. Zato posljedice traume ne možemo posmatrati isključivo kroz iskustvo pojedinca, već i kroz odnose u kojima ta osoba živi.
Kada govorimo o transgeneracijskom prenosu traume, ne mislimo na to da se trauma automatski ili neizbježno prenosi sa roditelja na dijete. Posljedice neobrađenih iskustava mogu se prenositi kroz porodične obrasce, način vaspitanja, emocionalne reakcije, strahove i ono o čemu se u porodici ćuti. Roditelj koji je odrastao u nesigurnosti može imati snažnu potrebu da kontroliše svaki korak svog djeteta, jer kontrolu doživljava kao način zaštite. Drugi može imati poteškoće da pokaže emocije jer je naučio da ranjivost nije prihvatljiva. Namjere roditelja mogu biti dobre, ali dijete ipak može osjećati pritisak, nesigurnost ili emocionalnu udaljenost. Ovi obrasci mogu se odraziti i na mlade, koji odrastaju u svijetu punom novih pritisaka, neizvjesnosti i očekivanja. Njihove teškoće ne treba posmatrati izdvojeno od porodičnog i društvenog konteksta. Promjene u ponašanju, povlačenje, emocionalne teškoće ili osjećaj bespomoćnosti ne treba automatski tumačiti kao prolaznu fazu, već kao mogući znak da je mladoj osobi potrebna podrška. Važno je saslušati je bez osuđivanja, ne umanjivati njena iskustva i ne pretpostavljati da znamo šta je uzrok njene patnje. Kada mlada osoba govori o beznađu ili tome da ne želi da živi, takve poruke treba shvatiti ozbiljno i obezbijediti joj stručnu pomoć.
U sistemskoj porodičnoj psihoterapiji važno nam je da razumijemo kako su se određeni obrasci razvili, koju funkciju imaju u porodici i kako utiču na njene članove. Cilj nije pronaći krivca među roditeljima, već osvijestiti ono što se ponavlja i otvoriti mogućnost za drugačije odnose. Obrasci se mogu mijenjati kada razumijemo šta nosimo iz vlastite porodice i odlučimo šta želimo da sačuvamo, a šta više ne želimo da prenosimo svojoj djeci.
U ovom društvenom kontekstu važno je govoriti i o sekundarnoj traumatizaciji, posebno kod ljudi koji svakodnevno slušaju tuđe teške priče i pružaju podršku. Psiholozi, psihoterapeuti, nastavnici, zdravstveni radnici i drugi pomagači takođe trebaju prostor za oporavak, stručnu podršku i razumijevanje.
Psiholuminis se već šest godina bavi temama traume, sekundarne traumatizacije i gubitaka, kroz neposredan rad s ljudima, edukacije i podršku pomagačkim profesijama. To iskustvo potvrđuje koliko je važno da o traumatskim iskustvima ne govorimo samo kada se dogodi nova tragedija ili kriza, već i onda kada se čini da se život vratio u uobičajene tokove.
Povodom Međunarodnog dana traume, važno je podsjetiti da oporavak ne znači zaboraviti ono što se dogodilo. Znači dobiti priliku da iskustvo razumijemo, da ono prestane upravljati našim sadašnjim životom i da ponovo izgradimo osjećaj sigurnosti.
Možda je jedan od naših najvećih društvenih izazova upravo to da, nakon toliko godina preživljavanja, naučimo da se zaista oporavljamo. Za to su potrebni razumijevanje, dostupna stručna podrška i spremnost da priznamo da posljedice teških iskustava ne nestaju samo zato što o njima više ne govorimo.