Šta ako čudovišta nisu bića koja žive izvan ljudskog svijeta, već ljudi koje svakodnevno susrećemo ili dio nas samih koji ne želimo da priznamo? Gdje prestaje čovjek, a počinje čudovište, i ko ima pravo da povuče tu granicu? Upravo tim pitanjima Fedor Marjanović otvara vrata svoje nove zbirke pripovjedaka „O ljudima i čudovištima“, u kojoj se kroz mitologiju, fantastiku i sudbine usamljenih, odbačenih i neshvaćenih likova suočava sa nasiljem, moći i ljudskom sposobnošću da čini zlo, ponekad uvjeren da čini dobro.
U razgovoru za BUKU, Marjanović govori o ljudima sa margine, samoći koja može postati plodno tlo za čudovišnost, ali i društvu koje često kažnjava one koji se ne uklapaju u njegove obrasce. Objašnjava zašto ne vjeruje u književnost koja nudi gotove odgovore, kako fantastika može ogoliti apsurde naše stvarnosti i zašto je, uprkos svemu, najvažnije pitanje možda upravo ono koje nas tjera da se zapitamo koliko čudovišta nosimo u sebi. Razgovarali smo i o njegovoj zbirci poezije „Bitke koje nisu naše“, uvrštenoj u izbor „Štefica Cvek“, te romanu „Hamlet u državnoj školi“ na kojem trenutno radi.
Fedor Marjanović rođen je 1990. godine u Banaluci. Zaposlen je kao bibliotekar u Gimnaziji Banjaluka. Osnovne studije Srpskog jezika i književnosti je završio na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, a potom je završio master studije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu i na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Trenutno je doktorand na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Zbirku pripovjedaka Junak bez lica objavio je 2021. godine. Zbirku poezije Bitke koje nisu naše objavio je 2025. godine. Zbirku pripovjedaka O ljudima i čudovištima je objavio 2026.
Dobitnik je više književnih nagrada, „Milenko Stojičić“ za knjigu Junak bez lica, prva nagrada konkursa „Zija Dizdarević” za priču „Kerber“, pohvala Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero”, plaketa „Slavko Jungić Jesej” i treća nagrada na konkursu „Kad četiri strane zida postanu četiri strane svijeta“. Rukopis njegove zbirke poezije Bitke koje nisu naše ušao je u najuži izbor na konkursu Raštan izdavaštva 2022. godine i u najuži izbor za nagradu „Mak Dizdar“ 2023. godine. Pripovijetka „Posmrtna rečenica“ je ušla u najuži krug za nagradu „Bugojanska vaza“ 2023. Rukopis O ljudima i čudovištima ušao je u najuži izbor konkursa Raštan izdavaštva 2024. godine. Dobitnik je stimulacije autorima u oblasti književnog stvaralaštva Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske 2025. za rukopis Hamlet u državnoj školi. Zbirka poezije Bitke koje nisu naše dobila je nagradu Štefica Cvek 2026.
„Bitke koje nisu naše“ sada su uvrštene u „Šteficu Cvek“, izbor koji posebno vrednuje književnost koja propituje dominantne društvene obrasce. Šta ti ova selekcija govori o tome kako je knjiga pročitana i prepoznata?
Najviše me raduje sam naslov izbora, koji je posuđen od romana Dubravke Ugrešić „Štefica Cvek u raljama života“. Simbolička veza koja se tako uspostavlja između moje knjige i autorke čije je djelo formativno uticalo na mene kao na osobu i pisca najvažnija je nagrada kojoj sam se mogao nadati. Sama knjiga „Bitke koje nisu naše“ prošla je relativno uspješno, u smislu da je naišla na pozitivne reakcije čitalaca i dobila je dvije afirmativne književne kritike. Naravno, kada se kaže „relativno uspješno“ to ne znači istovremeno „realno uspješno“ u mjerljivom pogledu tiraža i tržišnog uspjeha. Nekoliko faktora ne idu na ruku „Bitkama“, od kojih je jedan od bitnijih taj da je to knjiga poezije, od koje bježe kako čitaoci, tako i izdavači. Tim prije je veća hrabrost jedne male izdavačke kuće, kao što je Plavi mak, da objavi djelo koje ne obećava komercijalni uspjeh. Zato ova nagrada pripada i direktorici Ivani Radonjić i mojoj urednici Tamari Dragičević, kraj koje sam naučio kako da oslobodim formu i pustim pjesmu da diše. Ovo priznanje dolazi kao potvrda da trud ne prolazi nezapaženo, što je pogotovo značajno kada je u pitanju poezija, posebno ona u čiju tematsku grupu spada i moj rad, što organizacija Pobunjene čitateljke vrednuje i trudi se da izvuče iz opskurnosti koja se podrazumijeva, kad su u pitanju nepoželjne teme.
Tvoja nova knjiga „O ljudima i čudovištima“ počiva na pitanju gdje prestaje čovjek, a počinje čudovište. Ali čitajući priče, čini se da je Vaš odgovor prilično uznemirujući: čudovište nije suprotnost čovjeku, nego njegov dio. Šta je za tebe zapravo čudovišno u čovjeku?
Čovjek je sam po sebi čudovištan. Vjerujem da ne postoji osoba koja nije barem jednom nekome poželjela zlo. Između „željeti“ i „učiniti“ postoji razlika, ali nevjerovatno je kako se ta granica lako pređe. Znači, čudovišnost se nalazi u samoj našoj prirodi. To nije moj originalni zaključak, to se može vidjeti u skoro svakom značajnijem djelu, ali glavno pitanje je kako se nositi sa tom čudovišnošću. Dobra stvar je u tome što, osim što je čudovište, čovjek je istovremeno i čovjek. Nosimo potencijal zla, ali isto tako dobra, što u jeziku sami određujemo kao „ljudsko“ ili „humano“. Isto tako, kada za nekoga kažemo da je „čovjek“, kažemo zapravo da je dobar. Potrebno je biti svjestan da smo jednako sposobni da činimo dobročinstva i zlodjela, te da jedno ne maskiramo drugim, jer oboje predstavljaju prirodu ljudi.
Tvoji junaci su uglavnom ljudi sa margine: potisnuti, usamljeni, odbačeni ili jednostavno neshvaćeni. Zašto te književno toliko privlače upravo ljudi koje većina ne želi da vidi?
Književnost je sama po sebi orijentisana ka ljudima sa margine. Najstarije sačuvano književno djelo „Ep o Gilgamešu“ opisuje život vladara koji je dvije trećine bog, ali jednu trećinu čovjek, i on je književno zanimljiv onog trenutka kada shvata da je smrtan i da je kao takav jednak svim ljudima. U tom trenutku, on nije više veliki heroj, on je čovjek poput nas, a njegov strah od smrti i unaprijed izgubljena bitka sa smrću jeste nešto sa čime se svako može poistovjetiti. Odnosno, Gilgameš nije veliki književni lik zato što je trijumfalan, već zato što strada. Čak i ako junak pobijedi sve prepreke koje su mu na putu, u jednom trenutku se čini kao da je cijeli svijet protiv njega. Margina jeste prirodno stanište književnosti, čak i kada opisuje vladara, jer se književnost pita šta se nalazi iza sjajnog paravana koji nam bacaju preko očiju.
U jednoj priči čudovište je Kerber, pas čuvar zatvora, u drugoj je Meduza trudna žena koju je majka zatvorila u podrum. Dakle, „čudovište“ može biti i onaj koji čini zlo, ali i onaj koga je društvo tako označilo. Koliko nas način na koji nekoga nazivamo određuje više nego ono što ta osoba zaista jeste?
Navedeni primjer govori o raznolikosti značenja pojma čudovište, jer to nekada nije karakterna osobina pojedinca već način na koji ga sredina vidi. Riječ „čudovište“ je izvedena od riječi „čudo“, znači nešto što je čudno, strano čovjeku. Po svojoj prirodi, čovjek se plaši svega što mu je strano. Ako gledamo mitološki, smatralo se da su se povampirili oni ljudi koji su imali nedovršenog posla ili koji su bili sociološki neprilagođeni okolini. Silovanje i neželjena trudnoća jesu razlozi zbog kojih se Meduza iz ljepotice pretvara u mitsko čudovište. Time se postavlja pitanje ko je čudovište, silovana žena ili bogovi koji su je zbog njene nesreće kaznili, neshvaćeni pojedinac ili kolektiv koji ga je proglasio čudovištem.
Rekao si da je jedna od zajedničkih tačaka svih priča samoća. Može li čovjek od usamljenosti postati čudovište ili je upravo društvo ono što čovjeka prvo gurne na marginu, a onda ga zbog toga proglasi drugačijim?
Samoća jeste prirodni habitus književnosti. S obzirom na to o čemu se sve pisalo, lako je zaključiti da samoća stvara književna čudovišta. To jeste stanje u kojem se osoba lako može preobraziti u svoju suprotnost, jer predstavlja težinu u kojoj se čovjek suočava sam sa sobom. Moje priče uglavnom prate jednu osobu koja se bori da pronađe svoje mjesto u svijetu, a njena djela ostavljaju veće ili manje posljedice na svijet koji je okružuje. Nisu to uvijek dobri ljudi ili žrtve sistema, nekada su to osobe koje prihvataju zlo u sebi ili, još gore, čine ga misleći da čine dobro. Nekada su to ljudi koji žele da budu shvaćeni, a nekada su ljudi koji žele pobjeći od svijeta. Lepeza likova je šarenolika, ali svima je zajedničko jedno, samoća.
Priče su nastajale pet godina, u različitim periodima Vašeg života, i svaka je na kraju dobila vlastitu formu. Koliko se u toj knjizi zapravo nalazi tvojih pet godina života? Kako danas gleda na te godine?
Ne posmatram svoja djela kao biografske fakte. Pitanje je koliko tu ima mog života neposredno (iako jedna priča jeste parafraza mog stvarnog doživljaja). Tih pet godina kroz pisanje posmatram prvenstveno kao svoje autorsko sazrijevanje. To ne znači nužno da su poznije priče bolje od ranijih, već da sam se razvio kao pisac. Najranija priča, koja je istovremeno i prva u zbirci, možda je i najsupješnija, za šta ima potvrdu u nagradi „Zija Dizdarević“. Sa druge strane, za pomenutu priču „Meduza“ mnogi ljudi su mi rekla da je ostavila najveći utisak. Između ostalog ona je i štampana u jednoj antologiji pripovjedaka mladih autora. Još neke priče su se našle u različitim izborima za književne nagrade, poput „Posmrtne rečenice“ i „Izabranih djela Miroslava Krleže“. Znači da su naišle na prepoznavanje publike i kritike, što mi je drago, kao potvrda da se uloženi trud isplatio, jer pisanje prije svega jeste veliki trud. Pet godina tokom kojih su ove priče nastajale jesu bile pet godina književnog sazrijevanja. Da li se sazrelo dovoljno, pokazaće čitaoci i vrijeme.
Čini se da te ne zanima da čitaocu date gotov odgovor. I sami si rekao da čitalac treba da odluči šta je čovjek, a šta čudovište. Zašto ti je važno da književnost ostavi nelagodu i pitanje, umjesto jasnog zaključka?
Lično ne volim umjetnost koja daje direktne odgovore, zato što time nipodaštava svog konzumenta. Na primjer, kada se u nekom dijalogu objašnjava šta se dešava na filmu, pa se kasnije opet govori i prepričava ono što se desilo u sceni koju sam gledao, doživljavam to kao da me režiser smatra budalom kojoj mora svaki detalj potcrtati da bi ga razumio. Umjetnost se nalazi tamo gdje se ostavlja procjep za tumačenje. Da bi djelo bilo univerzalno, ono mora predstavljati čitaoca, a ne autora. Ako ćete govoriti ljudima kako da žive, budite lajf kouč, ali nemojte misliti da pišete ozbiljnu književnost. Svako djelo koje ostaje otvoreno tumačenju živi, dok god je zanimljivo za tumačenje.
U tvojoj novoj knjizi ima mnogo mašte, mitoloških motiva i neobičnih pripovjedačkih perspektiva, ali problemi koje otvarate vrlo su stvarni – nasilje, izolacija, moć, neprihvatanje. Da li ti je fantastika zapravo način da o stvarnosti govorite preciznije nego što biste mogli realističnom pričom?
Jedno od osnovnih obilježja književnosti jeste očuđavanje, odnosno postupak kojim se svakodnevne stvari čine običnima. Taj postupak se može vršiti i obrnuto, neobično i fantastično se može predstaviti kao svakodnevno. Iako jeste mimetička, književnost ne mora (i ne smije) da bude puko kopiranje stvarnosti, već da pronađe suštinu u onome što svakodnevno doživljavamo. Elementi fantastike se mogu koristiti da bi se stvarnost u kojoj živimo dovela do granica apsurda. U svojoj priči „Glupan“ opisujem zemlju koja je nestala kako geografski tako i u kolektivnom pamćenju čitavog svijeta. Niko je se ne sjeća niti je siguran da je zaista postojala. To je jedan od načina kako ja vidim društveno-političku stvarnost oko sebe.
Sada radiš na romanu „Hamlet u državnoj školi“, koji je potpuno drugačije postavljen. Da li nakon „O ljudima i čudovištima“ imaš osjećaj da ste završili jednu fazu svog pisanja ili je prerano govoriti o tome?
Mislim da bi se moglo tako reći. U svoje prve tri knjige bio sam posvećen kraćim formama, pripovijetkama i pjesmama. Iako je možda pripovijetka „Glupan“ imala potencijal da se proširi u roman, to nije bila njena prvobitna zamisao i mislim da bi u tom trenutku svako proširenje predstavljalo vještačko nabacivanje količine, samo da bi se za nešto moglo reći da je roman. U ovom slučaju to je drugačije. U jednom trentku javila mi se tema, koja je neko vrijeme sazrijevala u meni i konačno dobila svoj kostur, dovoljno jak da počnem da pišem i da u tome ustrajem. Pisanje romana je drugačije od pisanja pripovijetke, u neku ruku lakše, u neku ruku teže. Pripovijetka zahtijeva minucioznu pažnju na detalj i ne trpi višak. U romanu imate prostor da ponekad skrenete sa puta i malo se više igrate, ali zato postoji mnoštvo detalja koje sve morate imati u vidu da biste ispoštovali logiku priče. I naravno, zahtijeva mnogo više vremena. Na neki način opet sam na početku, ali sa književnošću uvijek ste na početku. To je njena ljepota.