Prošlo je točno sto dana otkako su Nikola Borić i njegova partnerica Zorana prodali kuću i zemlju na Papuku i krenuli u potpuno novi život. Borić se nakon stotinu dana ponovno javio na Facebooku, a u podužoj objavi opisao je kako izgleda njihova svakodnevica otkako više nemaju stalnu adresu.
„Prošlo je prvih sto dana otkako smo prodali kuću i zemlju. Sto dana otkako smo spakirali život u ono što stane u nekoliko ormara, prikolicu i kuću na kotačima. Sto dana otkako više nemamo adresu na koju nam stižu računi. I, što je možda najčudnije od svega, još uvijek nam ništa ne nedostaje“, napisao je.
Njihov se život, kaže, posljednjih mjeseci odvija na cesti, a ono što je prije bilo vezano uz jedno mjesto sada se seli s njima. Borić piše da su se i životinje u početku teško snalazile u novoj situaciji, no s vremenom su prihvatile da je njihov dom ondje gdje se trenutačno nalaze.
Na Papuku su godinama pokušavali živjeti što neovisnije o sustavu. Imali su vrt, voće, povrće, jaja, mlijeko i meso, a višak su mijenjali sa susjedima za namirnice koje nisu mogli sami proizvesti. Sada je taj dio svakodnevice nestao, a zamijenile su ga trgovine i život na putu.
Borić tvrdi da su im se ukupni troškovi ipak smanjili otprilike upola. Neki izdaci više ne postoje, dok su drugi, poput goriva i hrane, postali veći. Posebno se osvrnuo na razliku između nekadašnjeg vrta i današnje kupnje hrane.
„Danas više nemamo vrt, imamo supermarket, što je, financijski gledano, kao da ste vlastiti izvor vode zamijenili bocom od pola litre na benzinskoj… Veći su, naravno, i računi za gorivo. Njega trošimo kao da bježimo od nečega, što, kad malo bolje razmislim, možda i radimo. Ali zato su u potpunosti nestali računi za struju, slivne vode, energente, komunalne naknade i svi ostali mali, simpatični iznosi koji te svaki mjesec podsjete da si privilegiran jer smiješ postojati u vlastitom domu“, napisao je Borić pa nadodao kako su susreti s ljudima jedan od dijelova putovanja koji ga je najviše iznenadio.
Kaže da su tijekom prvih sto dana upoznali ljude različitih generacija i životnih okolnosti, a zajedničko im je to što su odabrali drukčiji način života.
„Mislili smo da smo neka čudna manjina koja je jednog dana odlučila prodati kuću i živjeti u kamperu. Ispada da to i nije baš tako marginalno kako izgleda iz jedne slavonske dvorišne perspektive zabačenog sela u slijepoj ulici podno Papuka. Globalni interes za pojam vanlife raste dvoznamenkastim postotkom iz godine u godinu, a u Sjedinjenim Državama broj ljudi koji tako žive porastao je s manje od dva milijuna na više od tri milijuna u samo nekoliko godina. Što je jedna malecka država, sama za sebe poput Hrvatske. Nije to više hipijevska anomalija nego prilično uhodana paralelna civilizacija, od one „normalne“, samo što se o njoj u Hrvatskoj još ne priča osim kad nekome zatreba egzotičan prilog da se popuni rupa za Dnevnik u 19:30.