Pravo glasa nije poklon: Zašto je važno sjećati se dana kada su žene postale politički ravnopravne

Prije 81 godinu žene u Jugoslaviji dobile su pravo da budu politički ravnopravne. Danas se to često podrazumijeva. A ništa što je ženama izboreno nije došlo samo od sebe.

Na današnji dan, 11. avgusta 1945. godine, u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji donesen je Zakon o biračkim spiskovima. Time je stvoren pravni okvir za ostvarivanje opšteg biračkog prava, koje je ženama omogućilo da ravnopravno učestvuju u političkom životu zemlje.

Žene su u Jugoslaviji prvi put masovno glasale na izborima za Ustavotvornu skupštinu 11. novembra 1945. godine. Ustavom FNRJ iz 1946. godine ravnopravnost žena i muškaraca dodatno je potvrđena: žene su dobile jednako biračko pravo, pravo da budu birane, kao i formalno jednaka prava u društvenom, ekonomskom i političkom životu.

To danas zvuči kao nešto što se podrazumijeva.

Nije se podrazumijevalo.

Generacijama žena politička odluka bila je privilegija muškaraca. Žene nisu mogle glasati, nisu mogle ravnopravno odlučivati o vlasti, zakonima i društvu u kojem žive. Njihov život bio je oblikovan pravilima koja su uglavnom donosili muškarci.

Zato pravo glasa nije samo mogućnost da se zaokruži ime na glasačkom listiću.

Pravo glasa znači pravo da se vlast pita šta žena želi.

I upravo zato je datum poput 11. avgusta važan.

Nije sve počelo 1945.

Put do političke ravnopravnosti žena bio je dug i nije počeo stvaranjem Jugoslavije.

Ženski pokret u različitim dijelovima tadašnje Jugoslavije razvijao se decenijama prije Drugog svjetskog rata. Žene su se organizovale, obrazovale, borile za pravo na rad, obrazovanje, ekonomsku samostalnost i političko učešće.

Tokom Narodnooslobodilačkog rata veliki broj žena učestvovao je u partizanskom pokretu. Žene nisu bile samo posmatračice istorije. Bile su borci, bolničarke, kurirke, političke aktivistkinje i članice organizacija koje su djelovale na oslobođenim teritorijama.

Nakon rata država je izgradila sistem koji je formalno i zakonski snažno promovisao ravnopravnost žena.

Ustavom iz 1946. godine žene su dobile jednaka politička prava. Istovremeno su se mijenjali zakoni o braku i porodici, ženama je omogućeno šire uključivanje u obrazovanje i tržište rada, a država je razvijala mrežu institucija koje su ženama trebale olakšati ulazak u javni život.

To ne znači da je diskriminacija nestala.

Nije.

Zakonska jednakost nikada sama po sebi nije dovoljna da izbriše društvene obrasce koji su nastajali vijekovima.

Žene su i dalje nosile najveći dio brige o djeci i domaćinstvu. Bile su manje zastupljene na najvišim pozicijama moći. Tradicionalne predstave o tome šta žena „treba“ da bude nisu nestale donošenjem jednog zakona.

Ali dogodilo se nešto ogromno:

žena je dobila pravo da bude građanka u punom političkom smislu te riječi.

Zašto danas moramo pamtiti?

Zato što se prava koja danas izgledaju prirodno vrlo lako počnu doživljavati kao da su oduvijek postojala.

Nisu.

Pravo glasa nije ženama poklonjeno zato što su društva jednog dana postala dovoljno dobra prema njima. Za političku ravnopravnost generacije žena morale su se boriti.

I zato je istorijsko pamćenje važno.

Kada zaboravimo kako je neko pravo nastalo, lakše počnemo vjerovati da ono nije naročito važno.

A kada se žena danas pita zašto bi trebalo da je zanima feminizam, odgovor je jednostavan:

Zato što gotovo nijedno pravo koje danas uzimamo zdravo za gotovo nije nastalo bez feminističke borbe.

Pravo na obrazovanje.
Pravo na rad.
Pravo na političko učešće.
Pravo da raspolaže vlastitim životom.
Pravo da ne bude vlasništvo muškarca.
Pravo da učestvuje u donošenju odluka koje određuju njenu budućnost.

Sve su to bile političke borbe.

Istoriju ne treba uljepšavati, ali je ne treba ni brisati

Sjećati se ženskih prava izborenih u socijalističkoj Jugoslaviji ne znači tvrditi da je tadašnje društvo bilo idealno.

Nije bilo.

Žene nisu preko noći postale ravnopravne u svakodnevnom životu. Patrijarhat nije nestao, niti je država uvijek uspijevala da sprovede vlastite principe ravnopravnosti.

Ali jedno je neosporno: 1945. godina predstavlja veliku prekretnicu u istoriji političkih prava žena na prostoru Jugoslavije.

I upravo zato tu istoriju ne treba prešutkivati.

Ne zato da bismo idealizovali prošlost, već da bismo razumjeli koliko je dug put do ravnopravnosti.

Jer pravo koje danas imamo može izgledati kao nešto sasvim obično samo zato što su se neke žene prije nas morale izboriti za njega.

Žena koja glasa mijenja društvo

Feminizam nije samo priča o prošlosti.

On je pitanje sadašnjosti.

Jer i danas žene čine veliki dio stanovništva, ali njihova zastupljenost u centrima političke i ekonomske moći često ne odgovara njihovom broju.

I dalje se ženama govori kako treba da izgledaju, kako da se ponašaju, kada da rađaju, kako da podižu djecu, koliko smiju biti glasne i koliko daleko smiju ići.

I dalje se politička žena često procjenjuje drugačije od političkog muškarca.

I dalje se od žene očekuje da istovremeno bude uspješna radnica, majka, partnerka, njegovateljica, domaćica i emocionalni oslonac svima oko sebe.

Zato je važno prisjetiti se dana kada je žena prvi put dobila ono što bi danas trebalo biti potpuno nesporno:

pravo da odlučuje.

Ne samo o sebi.

Nego i o društvu.

O vlasti.

O zakonima.

O budućnosti svoje djece.

O tome u kakvoj će zemlji živjeti.

Pravo glasa nije kraj borbe

11. avgust 1945. zato ne treba posmatrati kao tačku na kraju priče.

To je jedna od važnih tačaka na početku nove epohe.

Jer kada žena dobije glasački listić, borba za ravnopravnost nije završena. Ona tek dobija jedno od najvažnijih sredstava kojima može mijenjati društvo.

Zato danas treba pamtiti žene koje su se borile prije nas.

I treba pamtiti da pravo glasa nije poklon.

To je pravo koje je izboreno.

A ono što je izboreno jednom generacijom ne smije se podrazumijevati u narednoj.

Jer prava žena nisu fusnota istorije.

Žene su istoriju stvarale. Žene je i danas stvaraju.

I možda je upravo zato najvažnije pitanje ovog 11. avgusta jednostavno:

Ako su žene morale da se bore da bi dobile pravo glasa, šta ćemo mi danas učiniti sa glasom koji su nam ostavile?