Niz tragedija koje su ovog ljeta potresle region još jednom je pokazao koliko se nesreće u vodi mogu dogoditi iznenada i bez gotovo ikakvog upozorenja.
Početkom jula na području Imotskog utopilo se malo dijete nakon što je palo u bazen ispred porodične kuće. Nekoliko dana kasnije život je izgubilo i dijete u Zagrebačkoj županiji, koje je tokom igre upalo u iskop ispunjen vodom u neograđenom dvorištu.
Slična tragedija dogodila se i u Italiji, gdje se utopila četvorogodišnja djevojčica iz Austrije. Ovi slučajevi još jednom upozoravaju da se utapanje kod djece odvija mnogo drugačije nego što većina ljudi misli – najčešće bez vriske, dozivanja u pomoć i mahanja rukama. Dijete može potonuti potpuno nečujno, čak i kada su roditelji ili staratelji udaljeni svega nekoliko metara.
Posljedice mogu biti doživotne
Na Odjeljenju intenzivne njege bečke bolnice Donaustadt svake godine liječi se između pet i sedam djece koja su doživjela nesreću u vodi. Prema pisanju austrijskog lista Heute, svaki peti slučaj završi smrtnim ishodom, dok mnoga djeca koja prežive ostanu s trajnim neurološkim posljedicama.
Ljekar Tomas Vagner, specijalista intenzivne medicine i rukovodilac odjeljenja za djecu i mlade, ističe da bi veliki broj ovih tragedija mogao biti spriječen stalnim nadzorom odraslih i pravovremenim učenjem plivanja.
„Mala djeca još nemaju razvijenu motoriku koja bi im omogućila da podignu glavu iznad vode kada počnu tonuti. Zbog toga se mogu utopiti čak i u nekoliko centimetara vode, na primjer u dječijem bazenu“, objašnjava Vagner.
Samo nekoliko minuta bez kiseonika može izazvati teško oštećenje mozga
Ljekari upozoravaju da već nakon tri minuta bez dovoljne količine kiseonika može doći do ozbiljnog oštećenja mozga.
„Kada mozak ostane bez kiseonika, njegove funkcije počinju da otkazuju. Tokom liječenja nastojimo da spriječimo dodatna oštećenja, ali posljedice mogu biti trajne“, kaže Vagner.
Posebno rizična mjesta su privatni bazeni i vrtna jezerca, gdje se, prema njegovim riječima, događa dvostruko više nesreća nego na javnim kupalištima. Zbog toga preporučuje da bazeni budu ograđeni i zaključani tako da djeca ne mogu sama da im priđu. Zaštitne cerade nisu dovoljne, a ljestve i tobogane trebalo bi ukloniti kada bazen nije u upotrebi.
Neprekidan nadzor spašava živote
Stručnjaci naglašavaju da odrasla osoba koja čuva više djece istovremeno ne može računati na to da će čuti poziv u pomoć. Dovoljno je nekoliko sekundi nepažnje, odlazak do toaleta ili pogled na mobilni telefon da se dogodi tragedija.
„Uvijek treba odrediti jednu osobu čiji će jedini zadatak biti nadzor djece u vodi“, poručuje Vagner.
On posebno upozorava da, ukoliko dijete iznenada nestane iz vidokruga, potragu treba odmah započeti u vodi.
„Roditelji često prvo pregledaju kuću ili dvorište, zbog čega se utapanje u privatnom okruženju otkrije prekasno“, kaže.
Plivačka pomagala nisu zamjena za odraslu osobu
Osim nedostatka nadzora, jedan od najčešćih uzroka nesreća jeste i neznanje plivanja. Djecu bi, smatra Vagner, trebalo što ranije navikavati na vodu jer osnovne plivačke vještine mogu savladati već oko treće godine života.
Ipak, ni djeca koja znaju da plivaju nisu potpuno bezbjedna. Talasi, panika ili iznenadna opasnost mogu ih zbuniti i onemogućiti da pravilno reaguju. Mišići za plivanje, prsluci i druga pomagala mogu povećati bezbjednost, ali nikada ne mogu zamijeniti pažljiv nadzor odraslih. Malu djecu treba učiti da u vodu ulaze isključivo uz odraslu osobu, dok bi starija trebalo da plivaju u paru.
Kako reagovati ako dijete potone?
Ako dijete potone, neophodno je odmah pozvati hitnu pomoć. Ukoliko ne diše, bez odlaganja treba započeti vještačko disanje.
„Najvažnije je što prije obezbijediti dotok vazduha u pluća djeteta“, naglašava Vagner.
Zbog toga svim roditeljima preporučuje da pohađaju kurs prve pomoći, jer upravo brza i pravilna reakcija u prvim minutama može odlučiti da li će dijete preživjeti i kakve će posljedice imati.