Prošlo je devet godina otkad nisam bio u „svom“ Parizu. Tako se poklopilo. Izgubio sam iz vida bezbroj ljudi s kojim sam se rado viđao u tom svijetu, jer Pariz nije grad već svijet. Jutros, i ne samo jutros, sjetim se jednog osobenog čovjeka iz Velike Jasenice kod Bosanske Krupe koji je davno, čini mi se šezdesetih godina, iz svog zavičaja krenuo u Francusku poput brojnih gastarbajtera. Običan čovjek iz naroda koji nije imao vremena za velike škole imao je ono što mu je dovoljno da uspije: bio je pošten, patrijarhalan, vrijedan, snalažljiv i prirodno inteligentan. Radio je u građevinarstvu, a brzo je osnovao i svoju firmu. Pošto je radio kvalitetno, brzo i pouzdano došao je u fazu kad je morao odbijati klijente. Lijepo se i pošteno obogatio i postao ugledan poslovan čovjek. Kad sam kao ambasador u Parizu organizovao posjetu ministra spoljnih poslova Mladena Ivanića 2002. godine, napravio sam i jedan susret ministra i naših poslovnih ljudi iz Francuske. Najprije su se svi jedan po jedan predstavljali. Moj veliki drugar Rade Adamović, on je junak ovog teksta, reče ko je, odakle je i čime se bavi. Pita ga Ivanić kako ide posao, a Rade odgovara: „Šta da ti kažem ministre, od šezdeset i neke godine na istoj sam adresi sa istim brojem telefona!“ Ivanić se nasmija i reče: „Sve sam razumio, znači uspješan pošten čovjek!“. Adamović dodade „Tako nekako!“ Pitam Ivanića kako često on mijenja svoje brojeve, on samo odmahne!
Adamović je bio predsjednik udruženja Srba iz Republike Srpske. U njegovim prostorijama u pariškom predgrađu Obervilje, u bulevaru Eduar Vajan, na broju 131 (ovo mi se ne može izbrisati iz sjećanja) bio sam gost bezbroj puta. Tamo je neprestano okupljao ljude raznim povodima i pravio divnu i opuštenu atmosferu, uz mnogo ića, pića i poezije! Na tim druženjima stalno bi prisustvovali naši ljudi koje bismo mogli nazvati pjesnici amateri, odnosno srećni ljudi. Oni su bili ukras večeri, jer su svoju poeziju znali zaista dopadljivo dočarati. Rade je mnogo volio ljude i stalno ih je okupljao. Jako sam ga volio, jer je bio oličenje neke iskonske dobrote i poštenja iz nekog vremena kad su ljudi bili bolji. Nedostatak velikog obrazovanja nadoknađivala mu je njegova prirodna krajiška inteligencija i čitanje. Na kraju je kao penzioner postao i pisac i objavio nekoliko knjiga proze i poezije. Najdraža mi je njegova trilogija koju mi je poklonio u kojoj je opisao svoj život „I ovdje i tamo“, kako se zove treći roman trilogije. Intenzivno smo se družili dok smo obojica bili „tamo“, do 2004. godine, a onda se to spletom okolnosti prorijedilo i stalo prije desetak godina. Kad razmišljam o svojim sretnim danima provedenim u Francuskoj vrlo često mi se ukaže Rade Adamović. A jutros mi se baš snažno ukazao. Poželio sam javiti mu se. Odoh prvo na Fejsbuk da vidim šta radi. Vidjeh, nažalost, da je moj dragi Rade sahranjen u Obeviljeu sredinom decembra 2020. godine. Davno. Koliko mi je žao što ga više nema, toliko mi je žao što nisam znao da je otišao. Počivao u miru, dragi Rade! Svoj portret ispisao je u jednoj svojoj pjesmi. Ona je jednostavna i divna, kao moj drug Rade:
„Život je lijep kada se živjeti zna;
Uzmi sve što ti život da;
Sreća je lijepa i živi zbog nje,
Ne traži previše, dobićeš sve“.