Zašto smo kolektivno odlučili da ne znamo ništa o najčešćoj temi naše smrtnosti?
Nakon što sam proveo nemali broj godina razmišljajući o tome zašto toliki broj inteligentnih, obrazovanih, potpuno funkcionalnih odraslih ljudi pada u zamku teorija zavjere kada se radi o raku, shvatio sam, u trenutku koji me je pomalo posramio, da problem nije u njima. Problem je što im niko nikada nije objasnio šta rak, zapravo, jeste.
Ne u školi. Ne od doktora. Sigurno ne od države. I, bogami, ne na internetu – mjestu na kojem Balkanci uglavnom saznaju sve, od recepata do dijagnoza.
Ono što prosječan čovjek zna o raku otprilike je sljedeće: loše je, ubija, hemoterapija te još više ubija, a Rockefeller je sakrio lijek u trezoru negdje u Švicarskoj. To je, u suštini, cjelokupni korpus narodnog znanja o jednoj od najkompleksnijih bioloških pojava u historiji života na Zemlji.
Vaše, a i moje, tijelo je, u svakom trenutku, savezništvo od otprilike trideset sedam bilijuna stanica. Jedna apsolutna monarhija s iznenađujuće dobrim sistemom kontrole kvalitete. Svaka stanica zna svoju ulogu, dijeli se kada treba, i što je ključno, umire kada treba. Taj proces programiranog ćelijskog samoubistva zove se apoptoza (mada, relano, nije ni bitno kako se zove), i bez njega bismo bili neformirana masa tkiva, što, priznajem, ne zvuči mnogo gore od nekih veganskih burgera koje sam probao.
Sada zamislite da jedna stanica koja je umorna, mutirana, možda izložena dimu cigara, možda samo nesretna kombinacija genetske lutrije, zaboravi da umre. Ne samo to, nego počne nekontrolisano da se dijeli, ignorišući sve signale zaustavljanja, poput mog druga Ileta kad krene da otvori petu bocu vina te večeri.
Tu nastupa zanimljivi dio koji vam niko nije ispričao.
Vaš imuni sistem trebao bi to prepoznati i eliminisati. Normalno, bijele krvne stanice, posebno T-limfociti (ni ovo nije bitno za znati), koji su u osnovi neki vid specijalaca (al’ ne Raminih iz Dubaija) koji patroliraju tijelom i uklanjaju stanice koje izgledaju sumnjivo. Rak je, dakle, u svojoj srži, priča o imunološkom neuspjehu. Nije to toliko bolest invazije, koliko bolest neprepoznavanja. Kancerogene stanice razvijaju sposobnost da se maskiraju, da se foliraju da su normalne i da budu nevidljive sistemu koji ih okružuje.
Zamislite to kao obrnuti autoimunitet. Kod autoimunih bolesti, imuni sistem griješi u suprotnom smjeru i napada zdravo tkivo misleći da je neprijatelj. Lupus, multipla skleroza, reumatoidni artritis su bolesti u kojima imuni sistem postaje paranoičan i počne pucati na vlastite civile. Rak je, paradoksalno, suprotno. Imuni sistem postaje previše ljubazan, previše naivan, previše sklon tome da povjeruje mutiranoj stanici na riječ kada ona kaže: “Sve u redu, ja sam tvoja, nastavi dalje.”
Kada se jednom to razumije, mnogo toga postane jasnije. Uključujući i zašto moderna imunoterapija radi tačno to – ona kaže imunom sistemu “Hej, vidi ono? To nije prijatelj”. O tome detaljnije možda malo kasnije ili možda u nekom drugom tekstu.
Al’ prvo da razgovaramo o hemoterapiji, omiljenoj temi svakog čovjeka koji nije onkolog, ali ima jaka mišljenja.
Da, hemoterapija ima nuspojave. Teške nuspojave. Mučnina, gubitak kose, iscrpljenost, supresija imunog sistema. Nikome se to ne želi. To je, međutim, direktna posljedica toga što hemoterapija radi: napada stanice koje se brzo dijele. Problem je što se, pored kancerogenih stanica, brzo dijele i stanice kose, sluzokože probavnog trakta i koštane srži. Kolateralna šteta u ratu koji se vodi unutar vas.
Ali ovdje dolazi poenta koju teoretičari zavjere nikada ne uzima u obzir: alternativa.
Kada neko kaže “hemoterapija te ubija”, oni implicitno sugerišu da bi bez nje išlo bolje. I istina, postoji jedna situacija u kojoj je to tačno: kada rak nije agresivan, kada je otkriven rano, i kada postoje manje toksični tretmani. Ali u slučajevima agresivnog, metastatskog raka, hemoterapija nije sugestija. Nije elegantna. Nije precizna kao laser. Ali je, u odsustvu bolje opcije, razlika između preživljavanja i nepreživljavanja.
Usporedba koju volim koristiti: da su vas napali klošari s noževima, i da vas je neko spasio tako što je uzeo šaku kamenja i bacio u vašem pravcu, možda biste i vi završili s ponekom ogrebotinom. Ali alternativa je bila nož u srce. Elegancija je privilegija onih koji imaju vremena birati.
Dobra vijest jeste da se hemoterapija neprestano usavršava, da se razvija sve više ciljanih terapija koje napadaju specifične mutacije, umjesto svega što se dijeli, i da imunoterapija za određene vrste raka bilježi stope remisije koje bi prethodnoj generaciji onkologa zvučale kao naučna fantastika.
Sada dolazimo do dijela koji zaslužuje malo statističke pažnje, jer živimo u kulturi koja tretira onaj papir gdje piše dijagnoza raka kao čitulju.
Petogodišnje stope preživljavanja za neke od najčešćih vrsta raka su sljedeće
Rak prostate u lokaliziranoj fazi: stopa preživljavanja blizu 99%. Devedeset i devet posto. To je statistički gledano sigurnije od vožnje na autoputu kroz Federaciju Bosne i Hercegovine.
Rak dojke otkriven u prvoj fazi: preživljavanje oko 99%. U drugoj fazi: oko 86%. Čak i u trećoj fazi: 72%. Ovo su bolesti koje se liječe. Koje se preživljavaju. Koje, uz rano otkrivanje, postaju kronična stanja, a ne smrtne presude.
Rak kože (melanom, ali ne metastatski): preživljavanje iznad 98%.
Rak štitnjače: petogodišnje preživljavanje oko 98%. Toliko povoljno da neki onkolozi morbidno šale kako je to “rak koji treba imati ako već morate imati rak”. Jest okrutna šala, ali govori nešto o spektru ozbiljnosti.
Sada, da budemo pošteni i prema statistici i prema stvarnosti: postoje vrste raka pred kojima medicina još uvijek uglavnom skida kapu. Rak gušterače: petogodišnje preživljavanje oko 11%. Rak pluća (malih ćelija): oko 6-7%. Glioblastom (agresivni tumor mozga): medijano preživljavanje oko 15 mjeseci.
Ove brojke nisu tu da deprimiraju, nego su tu su da ilustruju fundamentalnu istinu koja se izgubi u kolektivnoj panici: rak nije jedna bolest. To je nekoliko stotina različitih bolesti koje dijele jedan mehanizam, ali imaju potpuno različite biologije, ponašanja, i odgovore na tretman.
Reći “imam rak” bez daljnje specifikacije medicinski je jednako informativno kao reći “boli me nešto”.
I tako dolazimo, neizbježno, do dijela koji me zapravo ljuti.
Ne ljuti me što su teorije zavjere popularne. Teorije zavjere su popularne svuda. Ljuti me što su popularne ovdje zbog razloga koji se mogu ispraviti.
U Britaniji, Singapuru i Skandinaviji postoje čitave institucije posvećene naučnoj komunikaciji prema javnosti. Postoje televizijski programi, podcastovi, novinari koji su specijalizovani za medicinu i koji pišu za ljude, a ne za stručne žirije. Postoje doktori s profilima na platformama koji objašnjavaju, demistificiraju, dosađuju, ali u dobrom smislu te riječi.
Na Balkanu? Imamo tri opcije.
Prvo: doktor koji ima deset minuta za vas, koji je iscrpljen/a, i koji bez ikakve krivice s njegove strane, nema ni kapaciteta ni infrastrukturne podrške da vam objasni mehanizme kancerogeneze uz šolju kafe.
Drugo: YouTube videozapis na srpskom ili bosanskom ili hrvatskom ili crnogorskom (kako već hoćete) koji objašnjava kako je rak “gljivična infekcija” i liječi se sodom bikarbonom, snimljen u kuhinji nekog čovjeka u Han Pijesku koji nije završio medicinski fakultet, ali jest, kako sam kaže, “istraživao”. Nažalost, ima ih i sa pravim diplomama, ali oni zaslužuju čitav tekst sami za sebe.
Treće: ništa.
Javnozdravstvene institucije u ovom regionu komuniciraju s građanima uglavnom kroz saopštenja za medije koja su hermetična, birokratska, potpuno neoplemenjena bilo kakvom namjerom da budu razumljiva ili zanimljiva. Ministarstvo zdravlja neće napisati tekst naslova “Rak debelog crijeva: šta je to i zašto kolonoskopija nije mučna kao što mislite.” To bi bilo previše direktno. Previše popularno. Previše korisno.
A internet? Internet na bosanskom, srpskom, hrvatskom je, kada se radi o medicinskim temama, uglavnom tužna kombinacija foruma s ličnim svjedočanstvima, reklamama za suplemente i pseudo-medicinskih portala koji su, reklo bi se, finansirani od nekoga ko ima direktan interes u prodaji đumbira i straha.
Rezultat tog vakuuma nije neutralnost. Vakuum se uvijek ispuni nečim. I to nešto, nažalost, ima mnogo lošu naviku da se zove “prirodna medicina”, “jezgro kajsije kao lijek” ili “Doktor iz Amerike koji je otkrio tajni tretman, ali ga su ugušili farmaceutske kompanije.”
Neću vam reći da ne brinete o raku. To bi bila laž. Rak je ozbiljna, kompleksna, ponekad tragična bolest. Ali je i bolest koja se, u velikom broju slučajeva, detektuje, liječi, kontroliše i preživljava, posebno kada se otkrije rano.
Ono što bih vam rekao jest ovo: sljedeći put kada neko bude objašnjavao zašto “hemoterapija ubija više nego liječi”, zamolite ih da vam objasne mehanizam. Koji specifični kemoterapeutik, kojim putem, s kojim onkološkim indikacijama? Pretpostavljam da razgovor neće dugo trajati.
I sljedeći put kada vas bude strah, a bit će vas, jer je to normalno, potražite informacije koje su pisali onkolozi, epidemiolozi, medicinski novinari ili naučnici koji ne pričaju samo da bi zvučali pametno. Ne instagrameri sa snimkom iz saune koji tvrde da su izliječili rak tamo nekim sokom.
Rak je bolest u kojoj vaš vlastiti sistem zakaže da prepozna neprijatelja u sopstvenim redovima. Ironično je, dakle, da smo mi, kao društvo, razvili isti problem: ne prepoznajemo gdje su prave informacije, a gdje je samo buka.