Otvaranje novog mosta na Savi moralo bi biti važno za svakog ko živi u Bosni i Hercegovini. Nema apsolutno ničeg lošeg, skrivenog ili neprijateljskog u tom činu. Mostovi su vrhunac graditeljske harmonije i svaki novi most ima samo jednu, suštinsku svrhu, da poveže obale i olakša život običnim ljudima. Most u Gradišci najprometniji je granični prelaz u zemlji i njim prolaze apsolutno svi. Zato je novi most bio nasušna potreba.
Svi uslovi da budemo bar malo srećniji, njegovim završetkom su bili tu.
Ali, šta bi bila ovdašnja jalova politika da nije uspjela potpuno da sjebe tako jednostavnu suštinu? Da od simbola spajanja ne napravi još jednu kosku oko koje će se ljudi, umjesto da slave, razdvajati. Političarima naprosto ne odgovara rješenje, odgovara im problem. Zato i most mora postati “problem” prije nego što se uopšte i otvori. I postao je.
U bilo kojoj normalnoj zemlji, činjenica da je konačno završeni međunarodni most, sagrađen tvojim parama i kreditima koje ćeš i sam vraćati, i dalje zatvoren zbog političke trgovine izazvala bi proteste, blokade, bijes. Kod nas je izazvala novi talas izliva nacionalizma i govora mržnje.
Nebitni skočili na jednako nebitne.
Umjesto da usmjere bijes prema onima koji im kradu vrijeme, novac i dostojanstvo držeći ih kao taoce svojih birokratskih i foteljaških dilova, ljudi su poslušno počeli da prebrojavaju krvna zrnca armaturi i asfaltu. Srđan Amidžić je iskoristio tako dobijenu priliku za politički volej, i posegnuo za sramotnim i gnusnim govorom mržnje, koji njemu, bezbjedno zaštićenom i ušuškanom u sistem, neće donijeti nikakvu štetu. Ali hoće nekom manje zaštićenom na ulici, kome će takav pamflet šovinizma poslužiti kao alibi za nasilje kog je na pretek.
Ne brani Amidžić Srbe. On brani svoju agendu, istu onu koju sve ove godine održava čvrsta interesna simbioza njegovog SNSD-a sa onima sa druge strane, bilo iz SDA nekada, ili Trojke danas. A Krnjić, sa svoje strane, tobože brani bošnjaške interese tako što zbog međusobnih dugova zabranjuje i dalje otvaranje mosta kojim putuju i žive i ti isti Bošnjaci.
Ni jedan ni drugi ne brane ‘svoj’ narod, oni brane svoju političku moć. Iako se ova konkretna runda duga od 150 miliona nakupila u posljednje tri godine, matrica međusobnih blokada, pljačke preko koeficijenata i tužbi postoji duže od decenije, i kada je SDA bila partner Dodiku, i danas kada je to Trojka. Ipak, ta ‘sitnica’ u vidu neporavnatih miliona nikada i nikome nije bila uslov za formiranje vlasti i podjelu ministarstava i plijena. Jer vlast donosi direktnu korist, i tu se dugovi i principi lako zaborave. Ali kada običan čovjek treba da pređe preko mosta, e, tu se naglo bude nacionalni interesi.
Umjesto da tu jeftinu manipulaciju ovdašnji insan prepozna, čim politika proizvede krizu, narod dobrovoljno preuzme ulogu izvođača radova na sopstvenoj propasti. Zaborave se u momentu sati čekanja, zaneseni novom dozom starog, jeftinog nacionalnog naboja koji ovom društvu decenijama čini samo štetu.
Izgubili sve smo bitke, al’ još vodimo rat!
Kakvi mamlazi.
Pristali na banalnost zla u kojoj je lakše mrziti onog s druge strane obale nego pozvati na odgovornost onog „svog“ koji te stvarno drži na uzici s ove, “naše” strane. Politička elita je po ko zna koji put bacila najprostiji mamac, a mi smo ga, kao i toliko puta do sada, progutali do udice, srećni i upecani.
Umjesto da most dočekamo kao nešto što će nam olakšati život, pretvorili smo ga u još jedan virtuelni rov, koji nam ne olakšava ama baš ništa.