Još jednom smo svjedočili zapaljivoj političkoj retorici koja je iz institucionalnog okvira prešla u prostor uvreda i teških kvalifikacija, pri čemu je u drugi plan pao suštinski problem: nepostizanje dogovora o otvaranju novog graničnog prijelaza u okviru Uprave za indirektno oporezivanje BiH.
Nakon sjednice Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH u Gradišci, u javnosti su se ponovo otvorile rasprave o govoru mržnje, nakon što je ministar finansija i trezora BiH Srđan Amidžić iznio niz uvredljivih i teških optužbi na račun člana Upravnog odbora Zijada Krnjića, ali i šire političke situacije u zemlji. Iako je granični prelaz ubrzo privremeno otvoren, gorak utisak i posljedice izrečenih poruka ostali su prisutni.
Opasan presedan i sijanje mržnje uz osmijeh
Tanja Topić, politička analitičarka, kaže da je govor Srđana Amidžića doživjela prilično šokantno.
“Jedan od razloga je taj što su te teške, ružne, opasne i zapaljive izjave došle od univerzitetskog profesora. I to je, zapravo, ilustracija najvećeg poraza ovog društva. Drugi razlog je bio taj što je on mržnju sijao uz osmijeh, bahato i nonšalantno, što govori da se potpuno identifikovao u ponašanju sa onim što govori. Nije vidio ništa loše u tome, što pak ilustruje i naš odnos prema govoru mržnje u javnom i političkom diskursu. Postalo je to normalno, prihvatljivo, čak i poželjno, omalovažiti nekog, poniziti ga jer je pripadnik druge etničke i religijske pripadnosti. I treće, izostala je reakcija, odnosno osuda iz istog političkog kruga i miljea iz kojeg Amidžić dolazi. Time se potvrđuje da smo daleko od čišćenja sopstvenog dvorišta. Da je ovakva uvreda došla iz nekog drugog etničkog ili religijskog tabora prema pripadnicima sopstvene etničke skupine, mislim da bi se ‘zaprijetilo’ proglašenjem nezavisnosti. Ionako je slučaj ‘graničnog prelaza u Gradišci’ prikazan kao primjer da se ne može živjeti u BiH”, kaže za BUKU Tanja Topić.
Naša sagovornica kaže da je veoma opasno kada visoki državni funkcioner koristi takve etničke i vjerske kvalifikacije u javnom obraćanju i to na taj način kako ih je koristio Amidžić.
“Vrlo je opasno, začas se zapale, najprije društvene mreže, a potom i cjelokupan prostor u kojem i dalje vlada kakofonija. Svako vidi samo svoju stranu, bez kritičke samorefleksije, sopstvenog udjela u izazivanju požara. Ali je opasnije ukoliko se ponašate kao da niste svjesni, odnosno ne želite biti svjesni, posljedica teških riječi, vatre koju ste izbljuvali”, dodala je Tanja Topić.
Napominje da se nije razgovaralo argumentima, racionalno, već je politička temperatura povišena do usijanja, stavljaju znak jednakosti između cjelokupne etničke skupine i redukovanjem čovjeka na njegov vjerski identitet.
“Brutalnije nije moglo. Ovdje nema govora o slobodi govora. Ovo je tipičan primjer govora mržnje, koji se niti može pravdati ni relativizovati slobodom govora. Godinama smo negiranje genocida svodili u okvire slobode govora, i to je nedopustivo. Vidimo kuda nas je to odvelo. Pitam se kako naratori koji koriste govor mržnje, uglavnom su to ovdje političari, mogu kolegama, koji pripadaju istoj etničkoj skupini kao i čovjek na koje su se sručile salve uvreda, pogledati u oči. Kao da se ništa nije desilo. Valjda zato što ih percipiraju kao ‘svoje Bošnjake’ ili pak ‘Hrvate’. Građani BiH su ‘navikli’ na ovakav govor, odgajani su na tom narativu. Imate dio njih koji aplaudiraju uvredama i govoru mržnje, podržavaju prezir političara prema drugom i drugačijem. Imate dio njih, koje ništa ne dotiče, gledaju svoja posla, sve dok se sami ne nađu na udaru. Imate facebook ‘ratnike’ koji odmah psuju, galame, vrijeđaju i ‘repetiraju’ tastature. Imate dio, koji bi i reagovao, ali ne bi da se javno zamjeri političarima. Problem je što je većina nacionalno ostrašćena, politički nedovoljno zrela. I na kraju možda previše očekujemo od građana, ako znamo da iz srpskog korpusa, čini mi se, niko od političara nije uputio ni riječ kritike Srđanu Amidžiću”, pojašnjava Tanja Topić.
Ona kaže da je iznenađena i izostankom glasnije reakcije organizacija za zaštitu ljudskih prava.
“Valjda cilj opravdava sredstvo”, ističe Topić.
Na pitanje da li institucije trebaju da bolje reaguju u ovakvim situacijama Tanja Topić kaže da slabo vjeruje institucijama sistema, jer smo na ovom primjeru vidjeli da se oči zaklope pred kršenjem zakona, zaobilaženjem pravila, političkom korupcijom na kojoj počiva izborni proces, a kamoli ne pred govorom mržnje.
“I kad se pod pritiskom formira ‘predmet’ po službenoj dužnosti obično završi u prašnjavim ladicama. Ne možemo očekivati objektivan i profesionalan rad institucija koje su popunjene po političkom nalogu, kako bi ‘radili u interesu sopstvenog naroda’. Korišćenje ‘zapaljive retorike za političku mobilizaciju i skretanje pažnje sa konkretnih problema’ ne smije biti izgovor za relativiziranje govora mržnje, vrijeđanje ljudi po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, vidjeli smo dokle nas je to dovelo. Došli smo do toga da je govor mržnje postao sastavni dio javnih politika i što je najgore, političari, ma iz kojih razloga i viših ciljeva ih koristili, učinili su ga sastavnim dijelom javnog i političkog narativa”, rekla je Topić.
Pravosuđe u BiH toleriše politički ekstremizam
Novinarka iz Banjaluke Gordana Katana kaže da svaki put kad pomisli da su političari došli do praga koji se ne prelazi, oni to na najbrutalniji način demantuju.
“Upravo je to potvrdio i ministar finansija BiH Srđan Amidžić nizom ultranacionalističkih kvalifikacija usmjerenih ne samo prema jednom predstavniku bošnjačkog naroda nego cijelom jednom narodu i jednoj konfesiji. Ono čemu smo svjedočili nedopustivo je ne samo u jeziku političara neko ukupno u javnom prostoru i klasičan je govor mržnje. A zašto se takav govor tolerira pitanje je za pravosudne institucije naše zemlje. Nije Amidžić prvi, a ni posljednji koji se sa političkim neistomišljenicima obračunava na ovakav način, sjetimo se samo koliko je to puta učinio Milorad Dodik, a da pravosuđe i nakon krivičnih prijava nije na to reagiralo. I to ostavlja prostor da se govor mržnje, nažalost, tolerira. I nije samo do pravosuđa nego i onih građana koji to odobravaju”, rekla je za BUKU Katana.
Ona napominje da je ovakva retorika izuzetno opasna, jer se njome samo stvaraju nove etničke tenzije u BiH.
“Samo političari bez i trunka moralne odgovornosti, ali i odgovornosti prema funkcijama koje vrše mogu se spustiti ispod svakog nivoa civilizirane komunikacije. I u pravilu se za govorom mržnje poseže kada ne postoje valjani argumenti kojima branite svoje odluke i svoja (ne)činjenja”, ističe Katana.
Sloboda govora ili politička manipulacija strahom?
Katana pojašnjava da kada bilo koju osobu pojedinačno ili određenu skupinu, bilo etničku ili koju drugu izložite ovakvoj vrsti uvreda, posebno kada to čine predstavnici vlasti, onda više ne možemo govoriti o slobodi govora.
“Jer ono što je izrekao Amidžić jeste govor mržnje i oko toga se ne može polemizirati. Svaki put kada neko od političara posegne za govorom mržnje posebno one etnički konotirane, to izaziva ne samo nelagodu nego i strah. Niti je Bošnjacima u Prijedoru, Zvorniku…, niti Srbima u Sarajevu, Drvaru, Mostaru.., Hrvatima u Bihaću, Vakufu… prijatno slušati takav govor , a ne pitati se hoće se naći na meti, jer će si neko dati za pravo da povodeći se govorom političara posegne ne za verbalnim nego i fizičkim napadom”, kaže Katana.
Napominje da nažalost institucije u BiH, odnosno pravosuđe ne da ne reaguje efikasno nego i nikako.
“Stoga je teško sjetiti se da li je iko sankcioniran zbog govora mržnje, izazaivanja etničke i vjerske netrpeljivosti”, rekla je naša sagovornica.
Dodaje da smo tokom ovih trideset poratnih godina bezbroj puta svjedočili rapakjivoj retorici kako bi se mobilizovali građani i skrenula im se pažnja sa egzistencijalnih problema. I to se posebno koristi u izbornim godinama jer ako ljudima ne nudite ni ekonomsku, ni socijalnu sigurnost onda ih okrećete protiv drugog naroda.