Dok se svijet suočava s najozbiljnijim bezbjednosnim krizama u posljednjih nekoliko decenija, od razornih sukoba na Bliskom istoku do iscrpljujućeg rata u Ukrajini koji ulazi u svoju petu godinu, ključno pitanje ostaje, razumijemo li uopšte procese koji iz temelja mijenjaju globalni poredak?
O geopolitičkim strategijama moći, specifičnosti iranskog državnog modela, novoj eri „hladnog rata” i opasnim refleksijama koje se prelivaju na krhki prostor Balkana u prvom dijelu velikog intervjua razgovaramo sa dr sc. Mirkom Bilandžićem. Profesor Bilandžić je doktor političkih nauka iz oblasti međunarodnih odnosa i redovni profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kao jedan od vodećih regionalnih stručnjaka za međunarodnu bezbjednost, terorizam i geopolitiku, u ovom intervjuu nudi dubinsku analizu strateških grešaka Zapada, iranske strukturalne otpornosti i „bezbjednosne dileme” koja ponovo definiše odnose u našem neposrednom susjedstvu.
Više puta isticali da je sukob protiv Irana strateški pripreman desetljećima, a SAD se u velikoj mjeri oslanja na Izrael kao ključnog saveznika. Može li se taj kontinuitet pratiti još od Iranske revolucije i Ruhollaha Homeinija, te kasnije kroz politiku Alija Hamneija, i koliko ti geopolitički obrasci danas oblikuju odnose Irana, Izraela i SAD-a?
Suvremeno razumijevanje odnosa između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država nemoguće je bez analize geopolitičkih obrazaca koji su se taložili desetljećima. Bliski istok nije samo zemljopisni pojam, već jedno od najosjetljivijih čvorišta međunarodne sigurnosti. Ključni zaokret dogodio se nakon Drugog svjetskog rata, a kulminirao je 1956. godine, kada SAD definitivno napuštaju politiku izolacionizma. Bliski istok je od tada jedna od presudnih američkih strateških interesnih točaka. U tom trenutku Amerikanci preuzimaju ulogu koju su do tada držale kolonijalne sile, Britanija i Francuska, uvodeći regiju u hladnoratovsku logiku blokovske podijeljenosti. Države tog područja, bez obzira na svoje unutarnje uređenje, bivale su usisane u orbite interesa velikih sila, pri čemu su neke i mijenjale stranu, što je definiralo njihove međusobne odnose u narednim desetljećima.
Razdoblje od 1953. do 1979. godine bilo je obilježeno dominacijom zapadnih interesa u Iranu, ali Islamska revolucija 1979. donosi tektonsku promjenu. To nije bio običan državni udar, već prvi put da se na svjetskoj sceni materijalizira islamizam ili „politički islam“ kroz nastanak teokratske republike, i to u šiitskoj, manjinskoj denominaciji islama. Ova je revolucija ponudila svojevrsni „treći put“, odbacujući i zapadni kapitalizam i istočni komunizam. Drugo, značila je promjenu odnosa prema dominantnim američkim saveznicima kojima su Amerikanci jamčili nacionalnu sigurnost – prvenstveno Izraelu. Sve je to za SAD značilo ne samo gubitak ključnog strateškog partnera, već i ozbiljan poraz dotadašnjeg modela dominacije. Religija je u Iranu postala kohezivni element koji je povezao nacionalni pokret s novim poretkom, stvarajući specifičan sustav koji se pokazao izuzetno otpornim na vanjske pritiske. Pola stoljeća vanjskih pritisaka i sankcija nisu slomile Iran, dok je petnaest dana iranskih transportnih energetskih sankcija i regionalnih vojnih djelovanja destabiliziralo svijet.
Od islamske revolucije američka strategija postaje usmjerena na vraćanje Irana u zapadnu orbitu ili, u najmanju ruku, na njegovo potpuno neutraliziranje. Posebno kritična faza u odnosima Irana i SAD-a, i šire američkih protivnika na Bliskom istoku, nastupa nakon islamističkog udara na SAD 2001. godine. Događaji iz rujna te godine, prema mome mišljenju, poslužili su kao katalizator za razradu detaljnih vojnih i operativnih planova usmjerenih izravno prema Teheranu.
Od tog prijelomnog trenutka do danas, Iran je razvijao kapacitete za operacionalizaciju svoje strategije u ratu koji traje desetljećima, a koji je imao svoje specifične cikličnosti. Prva dimenzija tog procesa bila je vidljiva u ratu koji je, uz pomoć Zapada i Istoka, pokrenuo Irak 1980., gdje su početni sukobi paradoksalno pomogli konsolidaciji režima teokratske republike. Dok je s jedne strane učvršćivao vlast, Iran je s druge strane ubrzano razvijao svoje vojne potencijale te sredstva i aktere regionalnog utjecaja. I tako je sukob koji uz uporabu različitih instrumenata, primjerice poticanje ratova treće strane, gospodarske sankcije, diplomaciju prisile, tajne obavještajne operacije, strategije ciljanog ubijanja, kibernetičke napade na nuklearna postrojenja, klasične vojne operacije, prividna primirja i opet klasična vojna djelovanja, i koji traje preko četrdeset godina obilježen stalnim pokušajima slabljenja iranskog utjecaja.
Znači li to da su zapadne intervencije u Iraku i Afganistanu, umjesto da suzbiju iransku prijetnju, zapravo Teheranu “na pladnju” isporučile regionalnu dominaciju koju danas gledamo?
U suvremenom razdoblju dolazimo do ključnog paradoksa, a to je činjenica da Iran, unatoč percepciji o agresivnosti, nikada nije izravno napao nijednu državu u regiji niti je izazvao klasični frontalni rat. Ipak, u bliskoistočnom kaosu, uspio je drastično proširiti svoj utjecaj i danas igra presudnu ulogu unutar takozvanog „šiitskog polumjeseca“. Njegova je moć danas nezaobilazna u nizu arapskih država, u Bagdadu, Bejrutu, Damasku i Sani u Jemenu. Takvo se pozicioniranje izravno kosi s američkim interesima i strateškim ciljevima Izraela, jer su te točke utjecaja ujedno i uporišta deklariranih neprijatelja izraelske države, čime je stvoren kontekst koji je samo čekao trenutak potpune eskalacije.
I eskalacija se dogodila, ali Iran je, nešto drugačije od svega do sada viđenog?
Da, doista je važno razumjeti da Iran nije država poput onih koje su ranije bile mete zapadnih intervencija. S populacijom od blizu 100 milijuna ljudi i vojnim aparatom koji broji preko 600.000 vojnika regularne vojske, uz dodatne, gotovo dvjestotinjak tisuća, pripadnike Revolucionarne garde, Iran predstavlja ogroman izazov za svaku konvencionalnu vojnu operaciju. Ako se uzme u obzir da je za pripremu operacije „Pustinjska oluja“, koja je bila znatno manjega opsega, trebalo šest mjeseci priprema i uključivala je nešto manje od milijun koalicijskih savezničkih vojnika, napad na Iran bi prema elementarnim vojnim kriterijima zahtijevao resurse koje trenutno nitko ne može lako mobilizirati. Iranski model „paradržavne vojske“ i teritorijalnih milicija (Basidž), koje prema nekim procjenama mogu mobilizirati i do 20 milijuna ljudi, čini bilo kakvu brzu vojnu pobjedu praktički nemogućom.
Kraj rata se ne nazire?
Sve nedvosmisleno govori da ovaj sukob, s obzirom na iranske kapacitete, sigurno neće brzo završiti. Iako zapadna vojno-tehnološka nadmoć i obavještajne sposobnosti, prvenstveno Mossada omogućuju precizne udare na iranske vojne potencijale, povijest nas uči da uništenje infrastrukture ne znači nužno i kraj razvoja vojnih programa. Strategija uništenja vojnih ciljeva sprovedena je u prvoj fazi, ali nuklearni program je jedno, dok su fizička postrojenja nešto sasvim drugo. Glavni politički cilj ostaje promjena pozicije Irana, često nazivana i promjenom režima, dok su vojni ciljevi – poput destrukcije potencijala i nuklearnih postrojenja – samo instrumenti za postizanje tog cilja. Međutim, pobjeda u svim bitkama ne jamči ostvarenje političkog cilja, što smo zorno vidjeli na primjeru Afganistana. Ili pak uspostava bilo kakvog primirja neće biti konačna jer bi to značilo iransku pobjedu u ratu. Takva opcija američko-izraelskim strateškim interesima nije prihvatljiva.
Iran nije Venecuela niti Irak, to je moćan sustav koji se ne može slomiti samo likvidacijama lidera, jer takvi postupci ne znače automatsku promjenu poretka. Štoviše, američke i izraelske procjene o iranskom odgovoru pokazale su se kao strateško iznenađenje i pogreška. Umjesto kapitulacije, došlo je do eskalacije koja je uvukla blizu petnaest država u ratni vihor. Iran, koji je godinama nosio etiketu dijela osovine zla i državnog sponzora terorizma, u trenutnim okolnostima vješto gradi status žrtve, što izravno utječe na trajanje i ishod sukoba. Njegove vojne sposobnosti i dalje su dostatne da ugroze sigurnosnu strukturu šire regije, ali i Europe, jer su sve savezničke baze i infrastrukture koje pružaju podršku Izraelu i Americi postale legitimne mete.
Saveznici više ne prihvaćaju neupitno američko liderstvo?
Postalo je evidentno da su američki ratovi u posljednjim desetljećima (osim udara na talibanski režim i Al Qa’ idu u Afganistanu 2001.) međunarodnopravno sporni i utemeljeni na ekstenzijama tumačenja prava na samoobranu. Dok su u invaziji na Irak 2003. godine Amerikanci imali podršku 49 država, danas je svijest o riziku od totalne eskalacije mnogo veća. Jedini američki saveznik jest Izrael koji je Amerikance i „uvukao“ u rat. Europske države više ne prihvaćaju neupitno američko vodstvo, one provode vlastite analize rizika i koristi, svjesne da omogućavanje korištenja vlastitog teritorija za napad na treću državu izravno znači ulazak u rat. Ovaj novi svjetski poredak karakterizira tekuća likvidnost moći u kojoj SAD gubi ulogu apsolutnog vođe, dok države članice NATO-a sve više prioritet daju vlastitoj sigurnosti umjesto slijepom slijeđenju strateških prioriteta Washingtona.
U čemu leži tajna iranske strukturalne otpornosti i zašto se model koji je srušio neke druge totalitarne sisteme pokazuje potpuno neuspješan u sudaru s iranskom državom?
Kada govorimo o pokušajima rušenja režima u Iranu, povijest nas uči da strategija koju trenutno primjenjuju Amerikanci, temeljena na vojnim udarima i likvidacijama lidera, rijetko dovodi do stvarne promjene poretka. Do takvih preokreta obično dolazi kroz duboke društvene raskole i unutarnje pregrupisavanje unutar samog režima, što u Iranu trenutno nije slučaj. Iranski model je specifičan jer istovremeno funkcionira kao teokracija, republika i vojna država, pri čemu nijedan subjekt nema apsolutnu prevlast, već se međusobno prožimaju i kontroliraju. Moć u Iranu nije personalizirana; ona počiva na četiri poluge, gdje vjerski vođa ima najveći autoritet, ali su ispod njega razvijene državne strukture i de facto polupredsjednički sustav (formalno je predsjednički) u kojem predsjednik nema klasičnu moć (više je kao premijer) kakvu viđamo na Zapadu. Najmoćnija poluga je Revolucionarna garda, koja nije samo vojska već čuvar poretka s kontrolom nad obavještajnim i ekonomskim sustavom, dok četvrtu polugu čine vjerske zaklade koje upravljaju ogromnom imovinom i kroz socijalnu državu daju legitimitet čitavom sustavu. Zbog takve strukturalne isprepletenosti, Iran je neusporedivo otporniji od nekadašnjih monolitnih totalitarnih sustava, poput onog Slobodana Miloševića, koji su se mogli urušiti kroz jedan centar moći. NATO udari u Saveznoj Republici Jugoslaviji u proljeće 1999. bili su uvod i okidač u politička i socijalna previranja koji su uz potporu inozemnih „tajnih akcija“ vodili rušenju režima u listopadu 2000. godine.
Što sveopšta eskalacija sukoba znači za Iran?
Ako Iran posjeduje nuklearne potencijale, postavlja se pitanje trenutka njihove upotrebe osjeti li se egzistencijalno ugroženim. Iako se često govori o iranskom utjecaju na Hezbollah i Hamas, važno je razumjeti da te organizacije nisu puki pijuni Teherana. One posjeduju određenu autonomiju i vlastitu političku logiku, što situaciju čini još nepredvidljivijom. Iranska strategija se u osnovi oslanja na četiri linije obrane. Prva je izravna vojna zaštita vlastitog teritorija, dok su ostale vezane za regionalne odgovore izravno ili putem proksija i aktiviranje saveznika u trenutku kada konvencionalni pritisak Zapada postane neizdrživ. I naravno uporaba energenata i energetskih dobavnih pravaca kao geopolitičkog oružja.
Iranski saveznici u regiji nisu samo paravojne i terorističke organizacije; u mnogim su državama postali integrirani dio vlasti, što dodatno komplicira bilo kakvu strategiju „čišćenja“ terena. Ti subjekti, zapravo, nemaju što izgubiti. Iako su u vojnim bitkama pretrpjeli određene gubitke i iako im je infrastruktura ozbiljno narušena, oni politički još uvijek nisu poraženi. Dokle god sukob traje, postoji neizvjesnost u kojoj briljantne taktičke pobjede Izraela ili SAD-a ne znače nužno i pobjedu u samom ratu. Teško je vjerovati da će se Amerikanci odlučiti na klasičnu kopnenu invaziju, jer bi takva operacija protiv suverene države bila previše rizična, pa se fokus prebacuje na pokušaje destabilizacije režima i iscrpljujuće zračne udare.
A za ostatak svijeta?
Međutim, potpuna eskalacija protiv Irana donijela bi dramatične posljedice za cijeli svijet, koje daleko nadilaze puko poskupljenje nafte. Zapad ima vojnu moć uništiti naftna postrojenja i strateške točke, ali time ne bi uništio samo iranske kapacitete, već bi ugrozio svjetsko gospodarstvo koje izravno ovisi o tom energentu. Kina je tu jedan od ključnih čimbenika, s obzirom na njezinu ogromnu ovisnost o uvozu nafte, a lančana reakcija u energetskom sektoru zaustavila bi globalnu ekonomsku mašineriju. Zbog toga se ovaj sukob ne može promatrati izolirano, jer njegovo trajanje izravno iscrpljuje globalne resurse. Nadalje aktiviranje paravojnih i terorističkih organizacija je moguće, i treba biti svjestan te mogućnosti. Ja bih bio zadovoljan ako se to ne desi. Iranski savez i paravojne terorističke organizacije nisu samo vojna struktura — one imaju vlast u određenim oblastima. Demokracija u tim državama je ograničena, a vlast je koncentrisana. Oni ne gube ništa u trenutnoj situaciji, niti su izgubili vojnu sposobnost.
DRUGI DIO:
„SIGURNOSNA DILEMA BALKANA I UKRAJINSKI SCENARIJO“
- Šta ako Trump prizna okupirane teritorije u Ukrajini i kakvu to poruku šalje liderima u regiji?
- Živimo li u zabludi o trajnom miru?