Džeko donosi ono zbog čega se štoperima odjednom skrate noge, Barbarez vojnu disciplinu, a Kanada — ako ima imalo historijske intuicije — ima razloga da ne spava mirno
Toronto. Dvanaesti juni. Datum kada će sjevernoamerički kontinent shvatiti da globalizacija ima i svoju balkansku verziju. Nije to ona akademska, iz udžbenika makroekonomije. Ne. To je ona sirova, navijačka, natopljena znojem, inatom i stihovima Dubioze Kolektiv. „Ćevap je sa lukom, a burek je bez sira.“ Tako pjevaju momci u žuto-crnom, dok Amerika sluša, a Kanada pred svoju utakmicu osjeća onaj neugodni, hladni znoj koji ne liječi ni pristojnost ni javorov list.
Možete imati Alphonsoa Daviesa, možete imati stadione koji izgledaju kao svemirski brodovi i organizaciju preciznu poput švicarskog sata. Ali šta bogati Kanađani, u svojoj pristojnoj, sterilnoj uređenosti, zapravo znaju o naciji koja na veliko takmičenje dolazi s mentalitetom ratnog reportera? Ovdje se ne radi o pukom posjedu lopte. Ovdje se radi o posjedu duše.
Prva greška – potcijeniš nas
Gledao sam ja i veće favorite kako im se pred Bosnom odjednom osuši grlo. Nije to uvijek bilo na stadionu. Nekad je bilo u politici, nekad u ratu, nekad u kafani. Ali mehanizam je isti: potcijeniš nas — i već si napravio prvu grešku.
U taboru Zmajeva vlada muk. Onaj opasni, teški muk pred buru. Sergej Barbarez ne prodaje jeftine iluzije za naslovnice portala. Njegova šutnja nakon onih 1:1 s Panamom nije znak slabosti, nego taktička arogancija čovjeka koji u unutrašnjem džepu sakoa čvrsto drži „Plan B“.
Svi zapadni analitičari seciraju kanadske tranzicije, oslanjajući se na algoritme i naprednu statistiku, a zaboravljaju da Barbarez u svlačionici pokušava uspostaviti ono što ovoj zemlji najčešće nedostaje: red, disciplinu i opasnu vjeru da se utakmica ne igra dok je protivnik hvali, nego dok ga počne boljeti.
I onda Edin Džeko. Čovjek kojem je rješavanje ovakvih utakmica odavno prestalo biti sport i postalo čisti, surovi biznis. Džeko ne mora najavljivati ništa. On samo uđe u šesnaesterac i odjednom se štoperima skrate noge, golmanu produži sekunda, a lopta počne izgledati kao predmet koji zna kome pripada. Nema tu previše romantike. To je zanat. Hladan, precizan, starinski. Prava Operacija Toronto.
Invazija bez viza
A onda, dijaspora. Taj fascinantni fenomen. Od St. Louisa do Toronta, aerodromi i autoputevi upravo svjedoče invaziji ljudi koji su izbjegličke kofere i radničke vize davno zamijenili VIP ulaznicama, kreditnim karticama i dresovima iz najnovije kolekcije. Za njih ovo gostovanje nije samo devedeset minuta trčanja za loptom. Ovo je nezvanični popis stanovništva.
Da stvar bude gora po domaćina – oni su toga već postali bolno svjesni. Dok pišem ove redove, kanadskim medijima odzvanja panični strah od invazije. Brojka od 30.000 naših navijača, koju sada s jezom provlače kroz analize, za njih je nezamisliva anomalija u sistemu, a za nas tek rutinsko preuzimanje tribina. Uz patetične apele kako bi “bila sramota” da se u vlastitom Torontu osjećaju kao gosti, Kanađani demonstriraju dirljivu, sterilnu naivnost. Oni još uvijek misle da je ovo pitanje kućnog odgoja i algoritma za online prodaju karata, a ne sudar dvaju potpuno različitih poimanja stvarnosti.
Dok Dubiozin „I am from Bosnia“ para zvučnike po Sjevernoj Americi i ruši algoritme pretraživača, stvari postaju jasnije od svake taktičke table. Kanada će na travnjaku imati jedanaest vrhunskih atleta, ali će prekoputa imati cijelu jednu naciju na privremenom radu u inostranstvu. Naciju koja je izabrala srce ispred zapadnih miliona.
I to je ono što se u fudbalu ne vidi dok ne počne himna. Kanada može biti domaćin, može imati infrastrukturu, može imati hladnu statistiku i topli osmijeh organizatora. Ali Bosna i Hercegovina, kad joj se potrefi onaj njen kratki, opasni optimizam, ne dolazi kao gost. Ona dolazi kao rodbina koja je malo zakasnila, ali zato ulazi glasnije od svih.
Neka se spremi Toronto. Dolazimo da vam popijemo zalihe piva, trajno promijenimo akustiku grada i objasnimo zašto je, na kraju dana, onaj bosanski inat uvijek teži od javorovog lista.