Maja Sever je predsjednica Evropske federacije novinara (EFJ). U razgovoru za BUKA magazin govori o radikalizaciji i jačanju ekstremizma u društvu, otporu pritiscima i prijetnjama medijima, odgovornosti političkih lidera za trenutnu situaciju.
“Kada se u medijima godinama proizvode neprijatelji, potiče strah i dijele građani, rezultat je društvo koje postaje sve radikalnije, nervoznije i manje tolerantno. Govor mržnje i teorije zavjere se normalizuju, a javni prostor se pretvara u arenu za političke sukobe. Takvo okruženje pogoduje ekstremnim ideologijama i dodatno slabi demokratske institucije”, kaže Sever.
Kako ocjenjujete situaciju u medijima na globalnom nivou?
Globalna situacija loša je u svim krajevima svijeta, rekla bih možda najlošija u posljednjih trideset godina. To potvrđuju i međunarodni indeksi za 2025. godinu, koji pokazuju da je sloboda medija pala vrlo nisko. Ali ne samo i istraživanja, imamo prvog čovjeka jedne od najvećih sila u svijetu kojem je vrijeđane novinara uobičajena stvar, a posebno voli vrijeđati novinarke. Otkako je ponovno došao na vlast, Donald Trump je novinarke nazivao „glupom osobom“, „ružnom izvana i iznutra“, „piggy“ , „užasnom osobom“ i „užasnom novinarkom“. Vrijeđao je i napadao sve koje su mu postavile pitanje koje mu nije odgovaralo. Ti napadi nisu slučajni, dio su njegove šire strategije da oslabi medije, zastraši novinare i potakne publiku da ne vjeruje neovisnim izvorima. Takva retorika medije pretvara u političkog protivnika, a javnu raspravu u prostor prijetnji i ponižavanja, što je ozbiljan udar na novinarstvo i slobodu govora, a takva se atmosfera i narativ prelijeva u cijelo društvo. Evo, u Hrvatskoj, posljednje dostupno istraživanje pokazuje da mediji uživaju vrlo nisko povjerenje, nalaze se na dnu ljestvice institucija, zajedno s Vladom i političkim strankama. Problem urušavanja povjerenja globalno jeste problem, a novinarstvo je istovremeno pod političkim pritiskom, ekonomskim urušavanjem i tehnološkom dominacijom velikih platformi. Redakcije su oslabljene, modeli financiranja pucaju, a više od polovine svjetske populacije živi u zemljama gdje je stanje ocijenjeno kao „vrlo ozbiljno“. To znači da se borimo, ne samo za profesionalne standarde, nego i za samu mogućnost da novinarstvo opstane kao javno dobro.
Ko najviše ugrožava rad, slobodu i nezavisnost medija?
Najveća opasnost dolazi iz spoja političke moći, ekonomskih interesa i kontrole nad informacijama. Autoritarni režimi koriste zakone i institucije da ograniče novinarstvo. Oligarsi i klijentelistički vlasnici pretvaraju medije u instrumente vlastitih interesa. A tehnološke platforme narušavaju poslovni model tradicionalnih medija i preuzimaju ključnu kontrolu nad distribucijom informacija. Kad se sve to spoji, novinari ostaju potpuno nenaoružani pred sistemom koji ih istovremeno suzbija i ekonomski oslabljuje. Mislim da je velik problem i to što niti mi, novinari i novinarke nismo svjesni situacije i opsega pritisaka, te nemamo snage ujediniti se i braniti slobodno novinarstvo, kao što ne znamo širu sliku predstaviti javnosti i zajedno se boriti za pravo građana da znaju, za novinarsvo koje služi javnom interesu.
Šta je najveća prijetnja nezavisnom novinarstvu?
Najveći neprijatelj je sistemsko zarobljavanje medija. To je mješavina političke pritiska, pravosudne zloupotrebe, ekonomskog iscrpljivanja i nekažnjivosti za napade na novinare. Ne postoji jedan diktator ni jedan tajkun koji je najveći problem, problem je kada čitav političko-ekonomski okvir postane neprijateljski prema novinarstvu, i kada usppješno stvaraju atmosferu kada oni koji bi trebali biti naši suradnici i suborci, postaju isto tako napadači – naša publika. Tada sloboda medija prestaje biti univerzalna vrijednost i opstanak je upitan. Nije problem, odnosno prijetnja neki predsjednik vlade ili ministar medija koji ne radi svoj posao, prijetnja je narativ koji uspješno šire i koji se prima u društvu – narativ da su novinari krivi za sve, da su dnovinari i da je sve bolje i lakše bez nas. E, tako se potkopava temelj demokratskog društva – pravo građana da znaju.
Uspijevaju li lideri hibridnih režima postići da mediji koje kontrolišu značajno utiču na javno mnijenje?
Da, uspijevaju, i to vrlo efikasno. Kontrolirani mediji oblikuju politički narativ, manipuliraju informacijama i kreiraju osjećaj da je jedina legitimna istina ona koju plasira vlast. Iako internet otvara prostor za druge izvore, propaganda i dalje ima snažan efekt, posebno kada je kontinuirana i kad dolazi iz „velikih“ i „pouzdanih“ medija. U hibridnim režimima propagandni utjecaj ne mora biti totalan, dovoljno je da bude konstantan i da zasićuje javni prostor do te mjere da se istina više ne može razaznati.
Da li usljed toga dolazi do ekstremizacije, radikalizacije u političkom i društvenom polju?
Da, i to je jedna od najopasnijih posljedica. Kada se u medijima godinama proizvode neprijatelji, potiče strah i dijele građani, rezultat je društvo koje postaje sve radikalnije, nervoznije i manje tolerantno. Govor mržnje i teorije zavjere se normalizuju, a javni prostor se pretvara u arenu za političke sukobe. Takvo okruženje pogoduje ekstremnim ideologijama i dodatno slabi demokratske institucije. I to je ono čemu zapravo svjedočimo i na ovim našim prostorima, ali i u Europi.
Kako se tome oduprijeti?
Jedino da otvoreno i glasno govorimo o ovim problemima, objašnjavamo ljudima što se događa i da budemo podrška jedni drugima. Otpor mora biti kolektivan i dugoročan. Mislim da važnu ulogu imaju novinari na svim razinama, javni medijski servisi kao centralno mjesto, medij koji još ima koliko toliko stabilne izvore finansiranja – izuzev baš primjera iz vaše zemlje, BHRT – ali bitno je ojačati obranu javnih servisa i zaštititi ih od politike, ojačati zakonske garancije za uredničku nezavisnost, osigurati anti-SLAPP mehanizme i efikasne istrage napada na novinare. Mora se riješiti i ekonomska ranjivost medija, jer bez održivog finansiranja nema slobodnog novinarstva. Upravo to pitanje financiranja kvalitetnog novinarstva je ključno, i Europa mora pronaći model. Jer u vremenima kada građani ne kupuju novine, a većina ne plaća pretplate, kada su oglasi otišli na velike platforme, važno je odgovoriti na pitanje – tko plaća novinarstvo? Dio odgovora treba tražiti i kod digitalnih platformi, pa i kod razvoja AI-a koji korišteći naša znanja i naša autorska djela raste, ali i navažnije graditi publiku koja prepoznaje vrijednost kvalitetnog novinarstva.
Sužava li se prostor medijskog djelovanja ili se otvaraju nova polja?
Dešava se paradoks: mainstream prostor se sužava, ali se otvaraju nova nezavisna i digitalna polja. Tradicionalni mediji su pod ogromnim pritiskom, ali u isto vrijeme nastaju novi formati – istraživački portali, neprofitne redakcije, podcasti, newsletteri, neki novi mediji koji pronalaze publiku na raznim platformama. Mnogi od njih nastaju iz potrebe da se očuva profesionalno novinarstvo tamo gdje je sistem zakazao. Izazov je kako te nove formate učiniti održivim i zaštićenim, a ne prepuštenim entuzijazmu pojedinaca.
Ko su ključni akteri koji moraju doprinijeti boljoj situaciji u medijima?
EU ima ključnu ulogu u postavljanju uvjeta, okvira i praćenju poštovanja tih standarda. Odgovornost je na nacionalnim vladama koje moraju poštovati i provoditi europske standarde o medijskom pluralizmu.Vlasnici medija moraju shvatiti da je urednička autonomija dio demokratskog minimuma. Novinari, sindikati i profesionalna udruženja predstavljaju prvu liniju obrane. Civilno društvo, akademska zajednica i građani imaju moć da zahtijevaju, ali i podrže bolje medije i kvalitetno novinarstvo, a to je ponekad presudno. Dakle, doprinijeti boljoj situaciji moraju zapravo svi.
Kako posmatrate situaciju s političkim lobiranjem za gašenje BHRT-a?
To vidim kao direktan napad na javni interesres. BHRT je doveden do ivice ponora zbog nepoštovanja zakona i sistemskog opstruiranja financiranja. Umjesto da se riješe uzroci krize – od neprovođenja sudskih odluka do izbjegavanja obaveza entitetskih emitera – svjedočimo pokušajima da se kriza prikaže kao razlog da se javni servis ugasi. To bi Bosnu i Hercegovinu učinilo jedinom evropskom zemljom bez državnog javnog servisa, što je potpuno suprotno evropskim standardima i jasna politička poruka protiv zajedničkog javnog prostora. Kao predsjednica EFJ-a, smatram da je ovo crvena linija i da se gašenje BHRT-a ne smije ni razmatrati. Umjesto toga, vlasti moraju hitno osigurati održiv, pravedan i depolitiziran model financiranja, a međunarodne institucije moraju jasno staviti do znanja da javni servis nije opcija, nego obaveza.