Promocija knjige Bitka na Sutjesci – Pakao u raju, autora Šimuna Cimermana, održana je 26. novembra, u Muzeju II zasjedanja AVNOJA, u okiru AVNOJ festa, manifestacije kojom se obilježava jedan od najvažnijih datuma i našoj zajedničkoj istoriji. Simbolika mjesta promocije dodatno je pojačala poruke koje nam je u nasljeđe ostavila Narodno oslobodilačka borba, a koje autor svojom knjigom čuva od zaborava.
Zanimljivo je da Cimerman uopšte nije namjeravao napisati knjigu. Prvobitno je želio napraviti planinarski vodič kroz područje Bitke na Sutjesci. Prošao je više od tri hiljade kilometara staza kojima su se kretale sve jedinice uključene u operacije — svih 16 partizanskih brigada, Vrhovni štab, Centralna bolnica, ali i domobranske, ustaške, četničke, talijanske, njemačke, pa čak i bugarske postrojbe. Sve je to precizno mapirao, ostavljajući kompletne GPS tragove dostupne na internetu.
Tek kasnije mu pada na pamet da vodič obogati kratkim esejem koji bi ljudima približio bitku na Sutjesci. Kao politolog zainteresovan za istoriju, počeo je istraživati samu bitku i otkrio da se ona zapravo nije odvijala na užem području Sutjeske, već je u pitanju bila velika njemačka operacija na ogromnom prostoru — oko 100 sa 100 kilometara — koji danas obuhvata četiri nacionalna parka. Iz perspektive nekoga ko se bavi ekstremnim sportovima, fasciniralo ga je kako su borci prije 82 godine preživljavali u tim uslovima, bez gotovo ikakve infrastrukture koja danas postoji, iako je to područje i danas mahom divlje i nepristupačno.
Tokom pisanja stalno se suočavao sa novim pitanjima: „Kako je neko uopšte mogao izdržati i preživjeti takvo iskušenje? Kako se tako raznolika grupa ljudi našla zajedno na najtežem terenu koji se može zamisliti?
U potrazi za odgovorima na ova pitanja, nastala je fascinantna knjiga koja objašnjava i dokumentuje, ne samo najvažniju bitku Drugog svjetskog rata na našim prostorima, već i partizanski pokret kao najuspješniji pokret otpora na svijetu i potpuni sociološki fenomen.
Partizani okupljeni oko Vrhovnog štaba i Josipa Broza Tita, koji su nakon operacije Weiss i bitke na Neretvi prešli oko 500 kilometara kroz ekstremno težak teren i okrutne vremenske uslove, našli su se u „jednom od najnepristupačnijih i najdivljih područja u Evropi“. To područje, kaže autor, „po meni je možda najljepše, ali i najdivlje“, a u to vrijeme — nije postojala nikakva mogućnost normalnog života. Sva sela bila su spaljena, zalihe hrane oskudne, a opskrba gotovo nemoguća. Upravo zato je, kako ističe, pristupio temi „iz antropološke perspektive, istražujući kako je uopšte bilo moguće preživjeti u takvim uslovima“.
Autor se pita i „kako su se ti ljudi iz tisuću sedamsto sela i gradova tadašnje Jugoslavije – od Vardara do Triglava – iz šest stotina općina, našli odjednom zajedno?“ Među njima su bile različite nacionalnosti, vjere, pa čak i politička uvjerenja. Propaganda neprijateljskih strana nazivala ih je komunističkom vojskom, ali samo „oko 20% njih doista je bilo komunista“.
A preostalih 80%? To su uglavnom bili seljaci iz Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Slovenije, ljudi bez posebne ideološke sklonosti komunizmu, često potpuno nepismeni ili slabo obrazovani, koji su se u rat uključivali iz nužde, straha, bijega od terora i pokušaja da spase goli život.
Ipak, svi oni — oko 20.000 ljudi, uključujući 4.000 ranjenika i oboljelih od tifusa — našli su se zajedno na najzahtjevnijem terenu, boreći se protiv daleko nadmoćnijih sila.
Partizanski pokret – najuspješniji pokret otpora na svijetu
Jedno od ključnih pitanja koje je inspirisalo autora tiče se gotovo nevjerovatne transformacije jedne male, ilegalne organizacije u ono što je kasnije postalo najuspješniji pokret otpora u svijetu.
Autor to formuliše vrlo jasno: „Kako je nastao partizanski pokret? Mi ga danas uzimamo zdravo za gotovo…“
Podsjeća da je 6. aprila 1941, kada je Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, Komunistička partija Jugoslavije brojala svega oko 8.000 članova na prostoru cijele zemlje. Partija je bila zabranjena, progonjena i djelovala je u dubokoj ilegali. Zato autor naglašava: „Da su 1941. održani parlamentarni izbori, ta marginalna stranka, na čelu s Josipom Brozom Titom, ne bi osvojila niti jedno mjesto u jugoslovenskom parlamentu od 350 poslanika.“
I upravo tu se otvara centralna dilema: kako je tako mala i politički marginalna grupa uspjela podići oružani ustanak? Kako je pridobila ljude različitih vjera, nacionalnosti i političkih uvjerenja — muslimane, katolike, pravoslavce; Srbe, Hrvate, Crnogorce, Slovence; radnike, seljake, intelektualce?
Na prostoru Jugoslavije se istovremeno odvijao višeslojni građanski rat – sukobi unutar i između različitih nacionalnih, vjerskih i političkih grupa. U toj složenoj situaciji partizanski pokret postao je jedina opcija koja je nudila zajednički okvir borbe i ujedinjavanja različitih skupina, što je sociološki izuzetno neobično, ali i ključno za formiranje širokog pokreta.
Autor ističe koliko je to iz današnje perspektive teško shvatljivo: „Nama to iz današnjih rovova, u koje smo se zakopali, izgleda potpuno nemoguće.“ A ipak se dogodilo. Ne samo da su započeli ustanak, već su uspjeli oko sebe okupiti sve širu masu ljudi koji su u rat ulazili iz raznih razloga — od ideala, straha, bijega od progona, potrebe za zaštitom, sve do pukog instinkta za preživljavanje.
Konačni rezultat te nevjerovatne mobilizacije bio je gotovo nezamisliv: do 1945. partizanski pokret prerasta u armiju od oko 800.000 ljudi, koja je, kako autor ističe, „vlastitim snagama oslobodila zemlju i postala najuspješniji pokret otpora, ne samo na području Evrope, nego na svjetskoj razini.“
Autor naglašava da je, po njegovom mišljenju, partizanska priča najzanimljivija priča u cijeloj našoj povijesti – ne samo zbog svojih razmjera, nego i zbog toga što predstavlja jedinstven svjetski fenomen. Kako kaže: „Ja tvrdim da je partizanska priča daleko najzanimljivija priča u našoj povijesti. Ne postoji zanimljivija priča, ne postoji takav fenomen.“
“Mislio sam da mi ni vlastita mama neće pročitati knjigu“
Govoreći o tome kako je knjiga primljena među čitaocima, Cimerman priznaje da je bio iskreno iznenađen reakcijama. „Puno ljudi pročitalo je knjigu“, kaže, a povratne informacije bile su izuzetno dobre.
Otkriva i vlastitu sumnju iz vremena kada je rukopis završavao: „Mislio sam da mi ni vlastita mama neće knjigu pročitati.“ Naglašava da je knjigu u početku doživljavao kao lični obračun s balkanskim primitivizmom i s čudnim vremenom u kojem danas živimo — kao neku vrstu emocionalnog i intelektualnog ispušnog ventila.
Međutim, nakon objavljivanja u četvrtom mjesecu ove godine, knjiga je doživjela neočekivan uspjeh: „Već se traži karta više i u zagrebačkim knjižnicama.“ Čak se i njegova majka, kako duhovito primjećuje, čudi tom interesu: „Pa ko će ti to čitati?“
Najvažnija bitka drugog svjetskog rata na našim prostorima
Drugi svjetski rat predstavlja „najveći i nažalost najkrvaviji događaj u povijesti čovječanstva“. On je oblikovao svijet nakon 1945. i postavio temelje novog svjetskog poretka, zbog čega mu se stalno vraćamo i iznova ga preispitujemo. Autor navodi da je njegovo ključno pitanje bilo: koji je najveći događaj Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije?
Prema njemu, odgovor je jasan: „Mislim da je to upravo bila bitka na Sutjesci i to iz više razloga.”
Prije svega, Sutjeska je predstavljala posljednji veliki pokušaj sila Osovine, posebno njemačke vojske, da unište Tita i Vrhovni štab. Nakon neuspjeha operacije Weiss, Nijemci su zaključili da se partizanski pokret ne može slomiti samo vojnim porazima — nego eliminacijom samog Tita, koji je tada već imao snažan kult ličnosti. Autor ističe da je to bila „zadnja šansa Njemačke da provede tako veliku operaciju“, jer poslije 1943. više nije imala ni vremena ni resursa za široke ofanzive ovog tipa.
Iako Sutjeska nije bila vojna pobjeda, imala je ogroman strateški značaj. Partizani su uspjeli izvući više od polovine svojih snaga, uključujući Tita i Vrhovni štab, pa je ključni njemački cilj – uništenje vodstva – propao. Upravo zbog toga Sutjeska predstavlja stvarni preokret u ratu na prostoru Jugoslavije.
Masovno uključivanje žena u NOB
Autor naglašava da je knjiga istovremeno antropološka, vojna i politička, pisana rječnikom dostupnim čitaocu koji se prvi put susreće s ovom temom. Zato posebno naglašava društveni kontekst: jugoslavensko stanovništvo bilo je većinom seljačko, s vrlo niskom stopom obrazovanja i izrazito patrijarhalnim vrijednostima. Žene su tada bile bez političkih prava — ne samo u Jugoslaviji, nego i u većem dijelu Evrope.
Upravo u tom okviru odvija se jedan od najnevjerovatnijih fenomena rata: masovno uključivanje žena u NOB. Preko 100.000 žena učestvovalo je u borbi, mnoge su poginule ili ranjene, a devedesetak je proglašeno narodnim heroinama.
Ovaj neočekivani priliv stvorio je nešto jedinstveno: niti u jednoj vojsci u Drugom svjetskom ratu nije bilo 25% žena. Samo u partizanima. Tu se formira „nevjerojatan kult zajedništva na svim nivoima“.
Kult ranjenika
Knjiga takođe dokumentuje smrt više od 7.000 ljudi na Sutjesci i ruši mit o ranjenicima. Dok je javna slika njegovala kult čuvanja ranjenih, stvarna sudbina mnogih od njih bila je dugo potisnuta.
Korijeni posebnog odnosa prema ranjenicima sežu u događaje iz Užičke republike, kratkotrajnog ustanka u Srbiji u jesen 1941. Kada se Užička republika urušila, dio partizanskih snaga povukao se prema istočnoj Bosni, ostavljajući ranjenike na području Užica i Zlatibora i skrivajući ih po selima. Međutim, kako autor naglašava, dogodilo se najgore: „Nijemci tada te ranjenike otkrivaju i sve ih ubijaju.“ To traumatično iskustvo ostavlja dubok trag u Vrhovnom štabu i postaje ključna lekcija koja će kasnije oblikovati odnos prema ranjenicima.
Zato, kada počinje operacija Weiss, na slobodnom teritoriju postoji dvadesetak malih partizanskih bolnica, i postavlja se pitanje šta učiniti s njima. Svi znaju da ako ih ostave na mjestu, ponoviće se Užice. Zbog toga Vrhovni štab donosi sudbonosnu odluku — sve bolnice treba spojiti u veliku pokretnu bolnicu koja će se kretati s glavnim snagama prema Neretvi, pa dalje prema Crnoj Gori i Srbiji. Tako nastaje legendarna Centralna bolnica.
Ono što se zatim događa na Neretvi u istoriji je zapamćeno kao „bitka za ranjenike“, a autor naglašava da je taj naziv potpuno opravdan. U trenutku kada su partizanske jedinice opkoljene, one su se, u čistom vojnom smislu, mogle probiti gotovo bilo gdje. „Partizani su se mogli probiti kad god su htjeli“ — ali ne i s Centralnom bolnicom. Sa četiri hiljade ranjenika, njihove operativne mogućnosti dramatično su se smanjile. Ipak je odlučeno: ranjenike treba spasiti pod svaku cijenu.
Tu nastaje nešto izuzetno: borci prihvataju tu odluku bez pogovora, iako je, kako autor kaže, „možda čak i suluda“. Ali oni znaju da bi sutra i sami mogli biti ranjeni. Na toj osnovi formira se snažna veza između onih koji još mogu da se bore i onih koji jedva preživljavaju.
Na Neretvi je većina ranjenika zaista spašena, ali dolaskom na Sutjesku situacija se mijenja: tu više neće biti moguće izvesti ono što je uspjelo na Neretvi. U jednom trenutku postavlja se strašno pitanje: hoće li svi zajedno izginuti s ranjenicima, ili će ih ostaviti da bi barem dio vojske preživio? Iz te dileme nastaje jedan od najtragičnijih momenata cijelog rata — i za one koji su tada izgubili život, ali i za preživjele koji su zbog ovog događaja do kraja života nosili duboku traumu.
Cijela generacija mladih dala svoje živote
Knjiga govori i o tragičnoj činjenici da je najveći broj partizanskih boraca bio jedva punoljetan. Cijela jedna generacija mladih ljudi žrtvovala je tada svoj život u borbi za slobodu. Autor podsjeća da se njihova žrtva ne smije zaboraviti i da treba da budemo ponosni na njih. “Pričamo o mladim borcima čija je prosječna dob bila 17–19 godina. Ti klinci su u Bitki na Sutjesci stali prsa u prsa s najelitnijim njemačkim jedinicama.”
Autor ukazuje na njihovu nevjerovatnu fizičku i mentalnu izdržljivost zahvaljujući kojoj su prelazili stotine kilometara teških planinskih terena, uglavnom gladni, pod teškim teškim uslovima i bez moderne tehnologije.
Među ovim mladim borcima bila je i Vjera Andrijić Ivanišević, koju je autor, kako kaže, “imao sreću upoznati” i kojoj je i posvetio ovu knjigu. Vjera je ove godine napunila 101 godinu.
“Vjera je sa 17 godina otišla u partizane, direktno iz Splita u bosanske planine. Bila je četiri godine u sanitetu, prešla oko 20.000 kilometara, prešla Sutjesku, Neretvu, gdje je pružala pomoći ranjenicima, kada je centralna bolnica bila potpuno opkoljena i uništena. Na njihovim leđima bilo je dvije do dvije i pol tisuće ranjenika, a Vjera je bila među onima koji su ih morali spašavati.”
Ono što je fascinantno jeste da je Vera, tek pročitavši Cimermanovu knjigu, shvatila puni kontekst svega što je prošla. Pokazalo se da su preživjeli ljudi često bili nesvjesni punog opsega opasnosti, a upravo je to neznanje možda bila razlog njihove izdržljivosti i preživljavanja.
Biografija autora knjige:
Šimun Cimerman rođen je 1974. godine u Zagrebu. Kao izuzetno talentovan vaterpolista zaigrao je za tadašnju juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, a karijeru je nastavio u Mladosti, s kojom je osvojio dva evropska prvenstva. Kasnije je dobio stipendiju i otišao u Los Anđeles, na Univerzitet u Kaliforniji, gdje je diplomirao političke nauke. Boravak u SAD-u odveo ga je u svijet ekstremnih sportova, koje je po povratku donio i na naše prostore. U 25 godina rada organizovao je preko 150 outdoor trka i događaja na više od 40 različitih lokacija u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Bosni I hercegovini. U ovoj knjizi spojio je svoju strast prema planinama, pustolovinama i istoriji.