Tri decenije nakon što je potpisan mirovni sporazum koji je trebao biti temelj oporavka zemlje, Bosna i Hercegovina živi u začaranom krugu straha, odlazaka i političkih manipulacija. Nacionalistička retorika postala je svakodnevica, a povjerenje među ljudima sve slabije. U intervjuu za Buku istoričar Husnija Kamberović govori o tome kako su vladajuće elite od Dejtona napravile alat za podjele, zašto obični građani plaćaju cijenu njihovih politika i može li zemlja konačno izaći iz spirale etničkih sukoba i strahova koji se stalno obnavljaju.
Kako biste opisali političko i društveno stanje u Bosni i Hercegovini 30 godina nakon Dejtonskog sporazuma?
Svjedoci smo teške političke i socijalne situacije u kojoj žive ljudi u Bosni i Hercegovini. Gruba i vrlo primitivna nacionalistička retorika postala je normalna. Umjesto da stanovništvo raste, sve nas je manje. Umjesto da u miru gradimo pravednije društvo i radujemo se boljem životu, mi strahujemo od rata i razmišljamo o rezervama hrane. Umjesto o saradnji i međusobnom poštovanju, sve se više bavimo razlikama i podjelama. Čini mi se da je više povjerenja, razumijevanja i spremnosti na saradnju u BiH bilo prije 15–20 godina nego sada. Ta tužna slika u kojoj živi većina stanovništva je bilans ovih 30 mirnih godina. Autori te slike su vladajuće elite, čiji se život bitno razlikuje od tog sivila u kojem se nalazimo.
Koja su ključna ograničenja Dejtonskog sporazuma koja najviše opterećuju funkcionisanje države?
Dejtonski sporazum je ostavio različite mogućnosti. Otvarao je perspektive razvoja i integracije, ali i mogućnost izolacije i dodatnih podjela. Prvih godina međunarodna zajednica podsticala je saradnju i integracije. Tada su postignuti neki rezultati jer su elite pod tim pritiskom čak uspješno sarađivale. Otvoreni su brojni kanali komunikacije unutar BiH i saradnja sa svijetom, sve u okvirima Dejtonskog sporazuma. Država je funkcionisala u uvjetima pritiska međunarodne zajednice na političke elite, a obični ljudi su od toga imali koristi.
Međutim, političke elite su se vrlo brzo vratile politici podjela. To je, po mom mišljenju, bio ključni nedostatak Dejtona, koji je ostavio i tu mogućnost.
U kojoj mjeri političke elite koriste etničke podjele za vlastitu korist, a koliko su ograničene ustavnim odredbama?
Etnički veto na sve i svašta, što nema nikakve veze sa zaštitom etničkih identiteta, predstavlja veliki problem.
Elite su mogle birati u kom pravcu će graditi društvo u BiH poslije 1995. i one su izabrale opciju etničkih podjela. Naravno, ne može se negirati činjenica da su etnički identiteti ojačani tokom rata i da su političke elite to obilato koristile i još uvijek koriste. Međutim, saradnja i funkcionalna država nisu u suprotnosti s tim identitetima. Vjerovatno bi stvari bolje i lakše funkcionisale u drugačijim okolnostima, ali treba pronaći model da se i u postojećim okolnostima razvija uspješnija saradnja od koje svi mogu imati koristi.
Mi vidimo da političkim elitama nije stalo do toga. Insistiranjem na etničkim podjelama produžavaju sebi vijek vladanja. Ustavne odredbe same po sebi nisu prepreka za funkcionisanje države ukoliko postoji spremnost političkih elita na saradnju. Imamo dovoljno ustavnih mogućnosti da se zaštite etnički identiteti, što je očito važno za veliki dio ljudi, a funkcionalna država bi tome samo mogla doprinijeti. Problem nastaje kada političke elite, preko navodne zaštite etničkih identiteta, zapravo štite partikularne interese. Dužničko ropstvo u koje nas dovode vladajuće elite i rasprodaja našeg prirodnog bogatstva već imaju negativan uticaj na naš identitet. Političke elite nas vode u predmoderno društvo, u kojem je njima dobro, oni međusobno sarađuju i lijepo žive, dok obične ljude guraju u situaciju gubitka dostojanstva. Njima sve, a nama isprazni identitet.
Kako međunarodni akteri, poput EU i SAD, utiču na funkcionisanje BiH – pomažu li reformama ili uglavnom održavaju status quo?
Evropska unija i SAD su se jako angažirale u BiH, posebno prvih poslijeratnih godina. Važno je shvatiti da ni oni tada nisu djelovali samo zbog nas, već i zbog svojih interesa. Danas se čini da im je stalo prvenstveno da se sačuva mir. Oni će se u tome vjerovatno istrajati, dok ostalo prepuštaju nama. Ostaje da vidimo hoće li obični ljudi prepoznati novu šansu za izgradnju boljeg društva ili ostati robovi etničkih političkih elita.
Koje konkretne reforme ili korake danas smatrate mogućim da poboljšaju funkcionalnost države?
Nalazimo se na raskrsnici i postavlja se pitanje kako dalje. Proteklih 30 godina stvorene su nove realnosti i ratom stvorene podjele, ali život treba ići dalje. Potrebno je osloboditi ljude straha i političkim elitama oduzeti palicu kojom diriguju tim strahovima. Treba pronaći konsenzus, na primjer u vezi s tim da nema secesije i nasilnih promjena postojećeg stanja. To bi moglo relaksirati stanje i oduzeti argumente vladajućim elitama da nama vladaju kao da smo njihovi ovisni robovi.
Kada gledate istorijski, šta smatrate najvažnijom lekcijom Dejtonskog sporazuma za buduće generacije u BiH?
Najvažnija lekcija je vrijednost mira i besmisao rata. Bez obzira na političku propagandu i kult heroja, siguran sam da bi svaka majka sada dala sve da ponovo može uzeti u krilo svoje ubijeno dijete u ratu. Nama trebaju živi, a ne mrtvi heroji.