Slavko Milanović, Rade Radivojac, Jelena Buhač Radojičić i Mile Vukmirović došli su danas u Donju Gradini, kao svjedoci stradanja u Drugim svjetskom ratu.
Sve je manje ljudi koji su preživjeli zloglasni Jasenovac, a ovih četvoro staraca trude se da se istina sačuva od zaborava.
Danas se obilježava Dan na žrtve ustaškog zločina u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini u NDH od 1941. do 1945. godine.
Slavko Milanović iz Međuvođa kaže da ne zna broja članovima svoje porodice koje su ubile ustaše. Smrti ga je spasila majka koja ga je u Jasenovcu krila od ustaša pod krpama na kojima su inače spavali.
– Nikada neću zaboraviti koliko su bili strogi, ako je neka od majki pokušala odbraniti dijete od njih ubili bi i majku i dijete – priča Slavko.
Rade Radivojac imao je 12 godina kada je završio u Jasenovcu. Danas mu je najteže sjećanje na drugove i članove porodice koje je izgubio. Djeca danas ne znaju cijeniti slobodu, a sloboda je, uz zdravlje, sve – kaže Rade.
Jelena Buhač Radivojac koju je spasila Dijana Budisavljević priča da se nerado sjeća Drugog svjetskog rata. Ne smijem puno da mislim na to jer se i dalje bojim, bojim se rata – kaže ona.
Iako je bila dijete koje su ustaše pokrstile nikada nije zaboravila svoje porijeklo. Svima je poručila da budu pošteni i iskreni i da govore istinu.
Prije rata ona je živjela sa ocem, majkom i 3 brata. Jednog od njih, Iliju, nikada nije pronašla.Jelena je iz mjesta Jablanac i sjeća se da je cijelo njihovo selo trebalo da bude poklano, ali su ih spasili partizani koji su ih čamcima prevezli u zbijeg.
Vratili su se kući, ali su Nijemci i ustaše jednog dana došle do njihove kuće tražeći njenog oca kiji se krio u odžaku. Kada je vidio da će mu ubiti porodicu on se predao i tada ga je Jelena posljednji put vidjela.
Ona je sa braćom i majkom završila u logoru, sve dok je Dijana Budisavljević nije odvela u Zagreb.Šta je jasenovačka muka, strahote, traume, jad i tuga i Mile Vukmirović je osjetio na svojoj koži. Ni deseta decenija koju gazi nije i neće nikada izbrisati ta sjećanja. U logoru je završio tako što su ih Nijemci pješke otjerali u Gradinu. Pamti kako su ustaše dolazile sa puškama i odvodili ljude a sve pod krinkom postrojavanja.
– Ima neke stvari ljudi i ne znaju, oni su nas dotjerali u Dubicu, nas su skrenuli za Gradinu a drugu turu uz Unu, tu je bio Miljan Miljaković. Onda dalje pretjeraju preko Une u Hrvatsku, desno kroz selo same ustaše bile su, onda uz Unu u tom stroju je bila Dragica Kolar i onda Baćin selo same ustaše i onda opet dalje za Cerovljane i sad jednu djecu odvajaju sa Sisak i Jastrebarsko a žene u Jasenovac. Pošto je u Jasenovcu bilo puno pa nije moglo više ni primiti onda su jedni odmah otjerani za Slavonska.
Ja sam bio tamo na kapiji, oni svaki dan, maltene odvode a ovi su govorili postrojavanje, ja nisam znao šta je, jesu tamo postrojavali. Dođu u stroju njih jedno šest sa puškama i jedan sa pištoljem kraj njih i uđe unutra i kaže ti, ti, ti, ajde i ne vraćaju se nikada. Dovode otuda i ovdje kopaju raku, tu ih pobiju naveče, sutra druga tura ide, on njih zatrpava eto Bog zna koliko ih je – priča Mile Vukmirović.