Bosna i Hercegovina (BiH) biće na dnevnom redu zasijedanja Savjeta bezbijednosti 31.oktobra, saopštio je Miloradu Dodiku Sergej Lavrov prilikom nedavnog susreta u Moskvi. I, po ko zna koji puta, ponovio da Rusija podržava Dejtonski sporazum.
Ako je samo zbog toga Dodik išao u Moskvu, džaba je dangubio. Naravno, Dodik kreira međunarodni marketing i prelazi u ofanzivu kako bi svoj političkopravni slučaj držao u fokusu. Ali, njegov slučaj nije isto što i slučaj BiH. Dodikov slučaj je proistekao iz slučaja BiH, koji traje trideset godina i o kome i Putin i Lavrov znaju sve.
Zbog čega je onda Rusiji bilo važno da se sa Dodikom upravo sada u Moskvi razgovara o opštepoznatim stvarima na najvišem državničkom nivou? Da li je u pitanju pomoć prijatelju u nevolji, ili ruska politika od Dodikovog slučaja ima neke koristi. I da li je Dodikov susret sa Lavrovom i Šojguom samo Dodikov politički profit? Sudeći po šturim i uopštenim saopštenjima, bez težine i značaja, mnogi će zaključiti da Dodik bespotrebno muti vode ruske spoljne politike u očajničkoj namjeri da ostane na pozicijama vlasti. Ali, Dodikove namjere i politički ciljevi ne moraju se poklapati sa ciljevima ruske spoljne politike, tako da svaka vrsta zaključivanja za sada ostaje na nivou zavodljivog i neuvjerljivog nagađanja.
Ako je Milorad Dodik imao namjeru da utiče na otvaranje pitanja stranog intervencionizma u BiH pred Savjetom bezbijednosti, igrao je na pogrešnu kartu. Ništa se neće promijeniti 31.oktobra u Savjetu bezbijednosti! Slučaj BiH je američki projekat koji će trajati dok se u Evropi ne ostvare američki ciljevi, šta god Rusija o tome mislila. A američki ciljevi su da se Evropa politički i ekonomski toliko izoluje i oslabi da postane globalno beznačajna. U ovim strateškim koordinatama interesi Amerike i Rusije se podudaraju. Zbog toga Rusija podržava Dejtonski sporazum, potpuno svjesna njegovog konstantnog rušenja intervencionizmom visokih predstavnika.
Ako se osvrnemo na istoriju Dejtonskog sporazuma vidjećemo da su ga osmislili američki pravni, politički i vojni stručnjaci, da su pregovori vođeni u vojnoj bazi u Dejtonu pod američkom palicom i da je sporazum sačinjen i zaključen u Dejtonu. Evropa je uvučena u Dejtonski projekat kroz formalizaciju (potpisivanje) Dejtonskog sporazuma u Parizu, a potom instaliranjem Bonskih mehanizama. Bonska ovlaštenja su političko sredstvo, osmišljeno za razgradnju Dejtonskog sporazuma kako bi BiH postala država slučaj u koju će Evropska unija upumpavati svoj novac, produbljujući probleme umjesto da ih rješava. EU je potrošila ogroman novac na podršku reformama u BiH, ali niko od toga ne vidi rezultate. I danas vidimo da Evropa samu sebe sapliće i uništava igrajući po Trampovim pravilima.
Da ironija bude veća, Džej-Di Vens je nakon Trampove inauguracije došao u Evropu da evropskim liderima, na Minhenskoj konferenciji, u lice skreše da su beznačajni i da vode politike samouništavanja. Dodamo li tome činjenicu da su se na tlu Evrope u posljednjih tridesetak godina vodila dva rata, i da se i rat u Ukrajni može povezati sa projektom iscpljivanja i ekonomskog uništvanja Evrope, možemo zaključiti da se Evropa sisitematski uništava i samouništava. Ona danas nema nikakvu moć da kontroliše političke tokove na svojoj teritoriji i da bude bilo kakav globalni faktor.
Ako slijedimo logiku ovih činjenica, nameće se zaključak da je slučaj BiH projekat dugog trajanja i da neće prestati da postoji dok se ne ostvare ciljevi kreatora Dejtonskog sporazuma. Milorad Dodik je u toj priči akter koji je najdirektnije doprinosio tom cilju. Ušao je u politiku kao velika nada Medlin Olbrajt. Ostao je u kulturi sjećanja zapamćen po buketu cvijeća kojim je odao zahvalnost Olbrajtovoj u Banjaluci. Sarađivao je sa visokim predstavnicima na rušenju Dejtonskog sporazuma (npr. pozdravio smjenjivanje tadašnjeg predsjednika RS Nikole Poplašena!) sve dok njihov intervencionizam nije zaprijetio njegovoj političkoj moći.
On je, prosto, bio dragocjen igrač projektovanog političkog teatra. On to zna i svojski se trudi da ne izgubi ulogu. Ako su se reditelji političkih predstava negdje preigrali sa Miloradom Dodikom, dopisaće se scenario novim epizodama. Dodik će ostati na sceni jer je nosiva uloga čitavog spektakla. Njegovi boravci u Moskvi, koje neki analitičari vide kao “maligni uticaj” na Kremlj, samo su neke od dopisanih novih epizoda u dramaturgiji antievropskog haosa.
To što je Dodik odlazio u Moskvu nije ništa neobično i novo. Oduvijek se, kad prigusti, išlo na poklonjenje, u Carigrad, Moskvu, Rim, ili Beč. Išao je i Milorad Dodik i u Moskvu, i u Budimpeštu. I u Izrael! Je li klečao i molio? Ko zna? Bio je priman s pristojnošću i uljudno ispraćan, bez velikih riječi. Ali, stvari su tekle svojim neumitnim tokovima. U istoriji je uvijek sve isto. Vladanje, dvorski razvarat, interesi, korupcija, ratovi, zločini, mržnja, ljubav – sve je isto! Samo varijacije na istu temu ostavljaju privid drugog i drugačijeg.
Lavrov je zabrinitom gostu, sa državničkom mudrošću, saopštio ono što mu je rečeno više puta. Šta mu je drugo pogao reći? I narativ Rusije je uvijek isti: ostaje privržena međunarodnom pravu i principima povelje UN.
Dodikov narativ o povratku na izvorni Dejtonski sporazum nakon trideset godina uspostavljanja faktičkog stanja je politička i pravna besmislica. Niko nije u stanju da zamisli kako bi to bilo moguće isvesti. Znaju to i Putin i Lavrov, kao i Milorad Dodik. Otuda njegova priča o vraćanju nadležnosti ima neke druge prikrivene ciljeve.
Ono što je sasvim izvjesno jeste da će se Dodik hvaliti koliko je puta bio u Kremlju i kako je zahvaljujući njemu BiH postala predmet rasprave u Savjetu bezbijednosti. Nije malo za političku biografiju i predizborni marketing, ali je beznačajno kao nacionalna i državnička politika.