Republikanska partija je neka vrsta autsajdera među zapadnim političkim snagama. Dok su se američke demokrate, britanski konzervativci i nemačke socijaldemokrate poslednjih decenija opredelili za politiku štednje u promašenim pokušajima da obuzdaju javni dug, američki republikanci nikada nisu težili fiskalnoj disciplini. Iako su njihovi predsednici, od Niksona preko Regana do Buša, u svojim kampanjama obećavali smanjenje prevelikog državnog aparata, po ulasku u Belu kuću su samo povećavali deficite poreskim olakšicama za bogate i ogromnim vojnim rashodima.
Pa ipak, njihov pogled na svet je zasnovan na štednji. Smanjenja državne potrošnje ciljala su na podršku radničke klase unutar uzastopnih budžeta koji su naduvavali deficit u korist bogatih. Izgladnjivanje zveri prevelike administracije značilo je ukidanje programa socijalne zaštite – dok su unutrašnji dugovi zemlje rasli u korist bogatih.
U tom smislu, Tramp je oličenje republikanca iz perioda posle Drugog svetskog rata. Oslanjajući se na privlačnost velikih tehnoloških kompanija, na takozvane stabilne monete (stablecoins), niske korporativne poreze, pretnju carinama i, kao svi njegovi prethodnici, nenadmašnu moć dolara da privuče strani kapital, on računa na to da će turbo zaduživanje dovesti do histerije u Kongresu u vezi sa navodnim prevelikim izdvajanjima za socijalno osiguranje i zdravstvenu zaštitu za siromašne (Medicaid) i posledično do njihovog ukidanja.
Čak i po merilima nemilosrdne klasne politike republikanaca, Trampov „veliki prelepi zakon“ je izuzetno surov. Još jednom su stari izgovori za štednju („fiskalna odgovornost“, „smanjenje duga“) žrtvovani zbog demontiranja državne podrške za mnoge i u ime bogaćenja malobrojnih.
Ali tu poređenje između Trampa i prethodnih republikanskih predsednika prestaje. Takozvane Reganove demokrate – koje su poput radničkih pristalica Margaret Tačer u Britaniji održavale desnicu na vlasti tokom 1980-ih i kasnije – profitirali su od povećanja prosečnih zarada za one radnike koji su imali sreće da zadrže posao usred masovnih otpuštanja. Ali i oni su na kraju završili u prekarijatu.
Nakon finansijskog kolapsa 2008. godine, američki kapitalizam zauvek se promenio. Banke su bile spasene, ali sve više radnika je gubilo sigurna, kvalitetna zaposlenja i prelazilo u kastu nedodirljivih, koji su preživljavali radeći privremene, slabo plaćene poslove bez perspektive. Regan i oba Buša su dobijali izbore zahvaljujući glasovima preostale dobro plaćene radničke klase, dok su nedodirljivi bili suviše obeshrabreni da bi uopšte izlazili na izbore. Tramp je pokrenuo baš njih, ogromni rezervoar koji se punio sve većim brojem prekarnih radnika.
Nakon besramnog udvaranja Vol stritu od strane Bila (i Hilari) Klinton, Obaminih paketa pomoći bankama i samoubilačke strategije Džoa Bajdena koji je pred napaćenim ljudima uporno hvalio „izvanredan“ uspon američke ekonomije, Tramp je kanalisao gnev radničke klase. Sve što je bilo potrebno da privuče dezorijentisane bivše glasače demokrata bilo je nekoliko nepovezanih rečenica o „slomljenoj“ zemlji i „devastaciji“ koju su izazvale nesposobne i sebične elite.
Demokrate se nadaju da će, kada ih bude zaboleo predsednikov „veliki prelepi zakon“, radnici prosto odustati od Trampa. Njegov budžet je najpodmuklije oružje klasnog rata još od vremena Regana, Tačer i Buša. Kao Robin Hud za bogate, Tramp je svoj mandat koji je dobio od osiromašenih Amerikanaca iskoristio za ukidanje socijalnih i zdravstvenih usluga od kojih oni zavise, dok je istovremeno dodatno obogatio već najbogatije Amerikance.
Tako da se i ja nadam da će se Trampovi radnički glasači pobuniti protiv predsednika koji ih je tako otvoreno izdao. Ali sumnjam u to. Američka radnička klasa se nije pobunila protiv Regana kada im je prodao iluziju reganomike, uz narativ o ponovnom uzdizanju Amerike kao globalnog hegemona, oslobođenog tereta sramote zbog Vijetnamskog rata.
Tramp danas prodaje iluziju kripto bogaćenja, uz svoju kampanju za privatizaciju dolara koju prethodni republikanski predsednici nisu mogli ni da zamisle jer nisu imali potrebnu tehnologiju. U kombinaciji sa AI manijom, ovo je stvorilo idealne uslove za optimizam Vol strita i Silicijumske doline, ali i Trampovih radničkih glasača. Njegov MAGA pokret opstaje pre svega na rizičnom mentalitetu ljudi koji žele „nešto ni iz čega“, koji je 2008. doveo do debakla sa visokorizičnim hipotekama. Ali ti ljudi i dalje sanjare o izvorima prihoda bez rada, koji nisu plata. Tramp im možda oduzima bonove za hranu i Medicaid, ali on je mađioničar koji im umesto toga nudi čarolije antisistemskog bogaćenja.
Još jedna iluzija koju Tramp prodaje svojim glasačima je njegova verzija američke pobede u Hladnom ratu. Na Foks njuzu, američki sekretar za finansije Skot Besent dao je intervju o nedavnom trgovinskom sporazumu sa Evropskom unijom, koji između ostalih jednostranih ustupaka Americi uključuje i apsurdnu obavezu EU da investira 600 milijardi dolara u SAD do 2029. godine. Na pitanje da li se to može smatrati „popunjavanjem budžeta iz inostranstva“, Besent se diplomatski složio: „Dobar način da se to formuliše je da druge zemlje uvećavaju američki suvereni fond bogatstva.“
U osnovi, obećanje magičnog izvora kripto bogatstva i uverenje da svet treba da finansira preporod Amerike verovatno će zaštititi Trampa od besa radnika koji su glasali za njega. Ko će onda brati plodove gneva kada Trampova prevara na kraju bude razotkrivena i kada nagomilani bes ljudi bude zahtevao novi populistički narativ?
Project Syndicate, 18.08.2025.
Prevela Luna Đorđević