Raspad Jugoslavije proizveo je mnogo zanimljivih društvenih fenomena na našim prostorima. Jedan od takvih je pojava specifične vrste javnih ličnosti, često kićenih epitetom „intelektualac“, „analitičar“ i sl. koji su prvi, najbrži i najstrastveniji branitelji „naše“ stvari, a istovremeno i najrevnosniji hroničari svih negativnosti, zloća i zločina kod „druge strane“. Tip je to ličnosti koji će prvi skočiti kada treba ukazati na neku anomaliju kod komšija, ali će sa jednakom dosljednosti uvijek naći preča posla od čišćenja vlastitog dvorišta. Ovdje ćemo prikazati figuru „patriotski odgovornog ‘srpskog’ intelektualca“ – premda isti fenomen u jednakoj, ili čak i goroj verziji postoji i kod komšija nam Bošnjaka i Hrvata.
Patriotski odgovoran srpski intelektualac je onaj koji će prvi reagovati kada BiH zabrani ulazak u zemlju prof. Milošu Koviću zbog njegovih političkih stavova, i ponuditi nam opsežnu analizu fundamentalističkog karaktera „Političkog Sarajeva“ koja će dokazivati da to nije izolovan eksces, već pravilo. Međutim, na neki način će mu uspjeti promaći vjest da je država Srbija zabranila ulazak Severini zbog njenih anti-Vučić stavova.
Kada blesavi gradonačelnik Pule zabrani koncert srbijanskih pjevača, naši će heroji-intelektualci prvi pohrliti da se zgroze nad tom frapantnom nekulturom, ali će im opet nekako promaći činjenica da je Banjaluka nedavno zabranila koncerte Desingerice, zatim Jale i Bube, izložbu „NeSklad“, gostovanje SARTRa, a o Pride paradi da ni ne govorimo.
Patriotski odgovoran srpski „intelektualac“ je figura koja će u po noći ustati da osudi parole „Srbe na vrbe“, ali će u po bijela dana propustiti da uoči transparent „nož, žica, Srebrenica“. Zauzet zgražavanjem nad pjesmom tipa „Mi ne pijemo vina već krvi četnika iz Knina“, on neće držati vrijednim pomena nedavno prezentovane majice prijedorske omladine na kojima piše „J.beš grad bez tri logora“.
Patriotski odgovoran srpski „intelektualac“ ima opsežnu arhivu bošnjačkih kršenja Dejtona i Ustava BiH, ali u svojim spisima nema ni najmanju zabilješku o negiranja Ustavnog suda BiH od strane Predsjednika RS ili neustavnim zakonima koje u kontinuitetu donosi NSRS.
Patriotski odgovorni srpski „intelektualci“ su, na primjer, nedavno masovno reagovali na Tompsonov koncert i prisutnu ustašku ikonografiju. Na našem se javnom prostoru razvila masovna rasprava i masovna histerija o reafirmaciji ustaštva u Hrvata, postavljala su se teška pitanja o tome kako je moguće da se u jednoj zemlji EU u XXI vijeku slavi zločinački Pavelićev režim i tome slično i tako dalje. Pri tome se svjesno ignoriše hvale vrijedan nastup mnogih hrvatskih javnih ličnosti i intelektualaca koji su digli svoj glas protiv ovog kancerogenog društvenog fenomena koji uistinu postoji u Hrvatskom društvu i sve je manje benigan. Ustaška ikonografija nije više samo folklorni element za zabavljanje naroda po domovinskim zborovima, već sve više postaje narativ prihvaćen u javnom prostoru. Srećom, otpor koji hrvatsko društvo pruža ovoj nezdravoj pojavi i dalje je vrlo jak i borba sa pošasti reafirmacije ustaštva intenzivno traje. Severina i Vlatka Pokos su postale prave ikone antifišizma, mnogi profesori, glumci, političari – računajući i samog predsjednika Milanovića, digli su svoj glas protiv ustaštva. Kompletan državni vrh Hrvatske svake je godine prisutan na komemoraciji u Jasenovcu. Itd. No naši patriotski odgovorni „intelektualci“ to prešućuju i pokušavaju nas time uvjeriti kako je reafirmacija ustaštva društveni konsenzus kod Hrvata: čim je Hrvat, mora da je ustaša.
Za figuru patriotski odgovornog srpskog intelektualca takođe je karakteristično da mu ne pada na pamet da reaguje kada se slične pojave dešavaju u njegovom dvorištu. Tako smo nedavno imali priliku vidjeti nezapamćenu svinjariju podizanja spomenika ratnom zločincu, sadisti i koljaču „vojvodi“ Pavlu Đurišiću.
Niko od „patriotski odgovornih srpskih intelektualaca“ nije našao za shodno da reaguje na tu gadost. Naprotiv, poduhvatili su se apsurdnog posla da nam dokažu kako četnički i ustaški pokret „nisu isto“. Kao da neko tvrdi da jesu. Ali Pavle Đurišić je notorni zločinac i kvisling koji se u svojim (vrlo dobro dokumentovanim) izvještajima đeneralu Draži hvalisao brojem pobijenih muslimana i brojem popaljenih muslimanskih sela. Naši patriotski odgovorni intelektualci nisu našli za shodno da to prokomentarišu, niti da otvore javnu raspravu na temu zašto Srpska pravoslavna crkva i država Srbija provode takav opsežan istorijsko-revizionistički projekt, za koji izdvajaju masovna sredstva – sjetimo se samo gomile filmova i serija snimanih u tu svrhu. Umjesto toga, stvar su brže-bolje prebacili na staru foru četnici i partizani.
Patriotski odgovornog intelektualca najlakše se prepoznaje na temama istorije kraja 90-tih. Kao što će patriotski odgovoran bošnjački/hrvatski intelektualac uporno promovisati stupidni narativ o „velikosrpskoj agresiji“, tako će i patriotski odgovoran srpski intelektualac da nam objašnjava kako su NATO bombe počele da nam padaju na glavu iz čista mira – ludi Ameri nisu imali šta pametnije da rade pa su sjeli u avione i počeli da bombarduju nedužne Srbe. Patriotski odgovoran srpski intelektualac će vam uvijek izrecitovati kako je NATO napad 1999. bio „bez odobrenja UN“, ali će po definiciji propustiti da vam spomene da je svijet godinama gledao divljačko rušenje Dubrovnika, Vukovara itd. od strane naše srpske vojske, te da je u jednom momentu kap prelila čašu. Patriotski odgovornog srpskog intelektualca redovno ćemo gledati na TV tokom obilježavanja „Oluje“ kako nam objašnjava taj „najveći pogrom i etničko čišćenje u Evropi nakon WW2“, ali nećemo ga vidjeti u emisijama u kojima se analiziraju razlozi odbijanja plana „Z4“ i Miloševićeva uloga u eliminisanju profesora Raškovića u korist policajca Martića.
Patriotski odgovoran „intelektualac“ je i majstor „ali“ argumenta. Njegov omiljeni metod glasi: „Jeste, u Srebrenici je bio zločin, ali prije toga je bilo …“.
Patriotski odgovoran „intelektualac“ ima još jednu hvale vrijednu osobinu: njegove analize se slučajno uvijek podudaraju sa oficijelnim stavovima vlasti. Na volšeban način, i ne hoteći, on nekako uvijek uspijeva da završi na zaključcima koji ni za jotu ne odstupaju od oficijelnog narativa trenutne srpske vlasti. Kada činjenice ne podupiru takve zaključke, naš se patriotski odgovoran „intelektualac“ ne uzbuđuje previše, već slijedi staru dobru hegelijansku maksimu: „tim gore po činjenice“.
Koiko je brz u osudi komšijskih nepodopština, patriotski odgovoran „intelektalac“ je često još bržeg refleksa kada treba braniti, objašanjavati i opravdavati neku bedastoću ili gadost koja dođe od strane naših vlasti. On je, ne samo dežurni kritičar, već je i dežurni branitelj. Tako, na primjer, kada naš na pravdi boga osuđeni Predsjednik lupi neprimjerenu izjavu o crncima, ovaj će „intelektualac“ brže-bolje pohitati da nam objasni kako to nije baš tako mišljeno, kako je stvar “izvučena iz konteksta“ ili, na kraju krajeva, „šta može biti loše u tome da se čovjek crne boje kože nazove crncem“ – kako je to ingeniozno poentirao jedan od dežurnih branitelja lika i djela cijenjenog nam predsjednika.
Slučaj je upravo indikativan. Jer, patriotski odgovorni „intelektualci“ po pravilu su veliki zagovornici „tradicionalnih“ vrijednosti i to im je u opisu ličnosti. No, kada to slučaj zahtjeva oni će zaboraviti tradicionalne vrijednosti. Tolerancija prema ljudima druge boje kože jedna je od jakih tradicija našeg naroda. Možda i najljepša rečenica ikad napisana na srpskom jeziku je član 118. Sretenjskog ustava koja glasi: „Kada rob stupi na srpsku zemlju, on tog trenutka postaje slobodan“. Sretenjski ustav je pisan prije američkog građanskog rata i naš narod je još 1835. bio u stanju da iskaže takav stav. No, koliko god branio tradicionalne srpske vrijednosti, patriotski odgovoran srpski intelektualac je dovoljno inteligentan da napravi pauzu u tom poslu dok se ne slegne prašina predsjednikovog rasizma.
Patriotski odgovoran intelektualac je napola tačan, te je stoga po definiciji netačan. Njegova kritika „druge strane“ često ima smisla i po pravilu je utemeljena u faktima. Međutim, njegova jednostrana pozicija, u kojoj analogne, pa čak i identične poteze u svom dvorištu relativizuje i previđa, čini da njegova istinita polovina gubi svaku uvjerljivost, snagu i relevantnost. Kao i svaka pola, on nije i ne može biti prikaz stvarnog stanja kompleksne stvarnosti. On je poput pokušaja da se 24-časovni dan opiše bez noći.
Posljedice djelovanja ovih kvazintelektualaca daleko su od benignih. Svojim stupidnim djelovanjem oni sa jedne strane onemogućavaju pravo presipitivanje naše stvarne istorije i političkih i društvenih odluka, jasnu i razložnu analizu vlastitih grešaka i promašaja. Zato su i glavni uzrok stalnog ponavljanja istih grešaka. S druge strane oni konstantno potpiruju animozitete i motor su održavanja mržnje na ovim prostorima. Svojom metodom djelovanja uporno rade na tome da se „onaj drugi“ fiksira u kolektivnoj svijesti, ne samo kao običan politički protivnik, već kao emanacija zla – sam antihrist. Zato su „patriotski odgovorni“ intelektualci najštetnija pojava upravo za svoj narod, koga drže u kavezu neznanja i mržnje.
U svojim tekstovima, koliko god je to moguće, držim se kritičkog preispitivanja poteza svog naroda. To možda djeluje kao „patriotski neodgovorno“ ponašanje, ali je rezultat uvjerenja i iskustva da kada na neku anomaliju kod npr. Bošnjaka, ukaže neki Aleksandar iz Republike Srpske, to po pravilu nema efekta, već naprotiv, proizvodi kontraefekt. Kada Aleksandar iz Banjaluke napiše tekst o zloupotrebi srebreničke tragedije od strane bošnjačke politike, to onda samo izaziva refleks animoziteta i papagaj-reakciju patriotski odgovornih bošnjačkih intelektualaca. Takav tekst treba da napiše jedan stvarni bošnjački intelektualac. Kao što jedan pravi srpski intelektualac ne treba puno da se bakće hrvatskim problemom Tompsona, već ima mnogo preča posla u svom dvorištu.