“Pazite na Balkan, to je sljedeća tačka žarišta
na svijetu”. Izjavio je ovo proteklih dana viši saradnik na Hudson institutu u
Washingtonu, Luke Coffey. On smatra da bi se situacija na Balkanu, a posebno u
BiH, u narednih nekoliko sedmica mogla “početi zagrijavati”.
Nije on jedini analitičar koji to govori i koji
predviđa nove sukobe na Balkanu.
Takođe, mnogi građani su bili uznemireni i
dokumentom koji je 25.4.2024. godine počeo kružiti online prostorom, a u kojem
je, između ostalog, stajalo da će “zbog nemira” granice biti zatvorene i u kom
se pozivaju muškarci od 16. do 63.
godine da preuzmu oružja za “odbranu domovine”. Uprkos demantima i upozorenjima
medija, slika se i dalje nastavila dijeli na društvenim mrežama, a građani su
još danima bili u strahu i panici.
Tu je i Rezolucija
o Srebrenici koja je izazvala burne komentare širom BiH, protest u Banajluci, a koja će se uskoro naći pred Generalnom
skupštinom UN-a.
Sandi Dizdarević, univerzitetski profesor i stručnjak za sigurnost za BUKU je prokomentarisao ove navode, kao i da li su po njegovom mišljenju mogući
nemiri i sukobi u Bosni i Hercegovini.
Počećemo s vašim komentarom na poprilično česte izjave analitičara o
mogućnosti novih sukoba na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini. Kakva je
vaša procjena situacije?
Na samom početku kaže da svi moramo biti svjesni
činjenice da je Bosna i Hercegovina geopolitički interesantna mnogim velikim
zemljama koje ostvaruju svoje uticaje i interese na ovom području, ali i
vlastito pozicioniranje na geostrateškoj karti povlačeći određene poteze preko
svojih internih političkih, obavještajnih, paraobavještajnih, kriminalnih i
drugih faktora. U tom smislu mi posljednjih 30 godina imamo
kontinuirane operacije velikih sila preko unutrašnjih političkih, pojedinih
državnih, paraobavještajnih, i kriminogenih aktivnosti koje pod paravanom
etničko nacionalnih interesa nastoje destabilizirati ovo područje
manipulirajući religijskim osjećanjima a sve s ciljem zaštite vlastitog
kriminala.
Nadalje unutrašnji anomoziteti političkih
subjekata ostvarili su devalvaciju sistema vrijednosti na način da su godinama
nastojali kroz političke narative, povlačenjem konkretnih političkih i državnih
poteza u potpunosti se udaljili od državnog a utemeljili etnički narativ. Na
takav način uspostavili su sistem mreža unutar državnih struktura koji su
etničko političku paradigmu vlastitih stranaka stavljali iznad državnog
istovremeno primajući enormne plate i nadoknade za takav ne/rad.
Treći bitan segment u razmatranju sigurnosne
situacije u kontekstu nacionalne sigurnosti ogleda se kroz djelovanje odnosno
nedjelovanje svih državnih institucija za borbu protiv kriminala, osobito jer
upravo posljednje dvije godine imamo brojne primjere povezanosti političara,
policajaca, pravosudnih službenika, obavještajnih službenika sa korupcijiom i
kriminalom. I kada sve ove osnovne elemente posmatramo pojedinačno i njihovoj
međusobnoj vezi i dejstvu nedvojbeno je da se može ukazati da je
Bosanskohercegovačko tlo trusno, i da je podložno različitim uticajima koji
mogu dovesti do određenih ne/sigurnosnih pojava. Osnovni cilj, pored interesa i kriminalnih benefita, kao i političkih okvira koje omogućavaju prethodna dva faktora koja sam spomenuo jeste izazivanje straha i panike.
Sve to dovodi do konstantnog straha i panike…
Danas je u BiH, ali i regionu,
nezamislivo da jedan dan provedete u životu, a da ne razmišljamo o pitanju
rata, da li će se i kada zaratiti, imamo li dovoljno logistike, zašto nam to
ponovo treba, oni drugi su krivi? Upravo je to proizvod djelovanja faktora, a to
je devalvacija sistema vrijednosti, koja je kroz 30 godina djelovanja
devalvirala obrazovanje, devalvirala državne operativne pozicije u smislu rada
na polju kriminaliteta, otjerala i tjera obrazovane mlade ljude, generalno
mlade porodice.
Da li vjerujete da je moguć oružani sukob?
Uprkos svemu rečenom, mišljenja sam da sve ove
pojave imaju svoju kauzalnu vezu ali sa malom vjerovatnoćom da se pretvore u
oružani sukob. Sigurnosne incidente mi
imamo stalno, i one dobijaju izuzetan medijski prostor, ali određenu društvenu
i profesionalnu reakciju. S druge strane, previše smo mi zaduženi kao građani,
i još jedan veoma bitan aspekt koji niko ne treba zanemariti niti zaboraviti a
to je da BiH, bez obzira na svoje anomizitete i podjele ima i dalje državnih
službenika u agencijama za provođenje zakona koji reagiraju na svaku
informaciju, na svako ponašanje, da prate situaciju na terenu i otklanjaju
opasnost. Građani trebaju znati da se iza zavjese odvijaju konstantne igre, sa
manjim ili većim intenzitetom koje se otkrivaju i neutrališu.
Kako vidite mogući ishod situacije sa Rezolucijom o Srebrenici koja je
izazvala burne komentare? Koje posljedice biste očekivali ako se Rezolucija
usvoji, ali i ako ne bude usvojena?
Pitanje rezolucije o Srebrenici govori prije
svega o nekoliko veoma bitnih činjenica: Genocid kao krivično djelo je
potvrđeno u nekoliko međunarodnih presuda, kao i kroz nekoliko presuda
nacionalnih sudova. Dosta često se spominje i nastoji devalvirati broj žrtava
ubijenih u Srebrnici. Broj ubijenih je veoma bitan element u postojanju
krivičnog djela Genocida ali ne i jedini odnosno presudni, zbog čega se često
nastoji proistovjetiti sa žrtvama drugih naroda. Da bi sud donio osuđujuću
presudu za krivično djelo Genocida, moraju biti ispunjeni mnogi drugi
kriteriji, od kojih je jedan možda i najbitniji a to je namjera da se jedna
grupa potpuno ili djelimično uništi kroz sistem alternativno propisanih radnji.
Dakle, ono što želim kazati jeste da je rezolucija o Srebrenici civilizacijski
čin koji je neophodan radi budućih generacija i koja kao takva treba da bude
podsjetnik za buduće generacije. Sama ofanzivna akcija koja se odvijala i
odvija kroz diplomatsku, obavještajnu, političku dimenziju pokazuje da mnogi
još uvijek su ostali u sferi starih ideologija jer negiranje pravosnažnih
presuda je posljednja faza Genocida. S druge strane, hajde da budemo samo na
trenutak ljudi, i analiziramo djelovanje „naših“ političkih predstavnika u
javnom diskursu. Vrijeđale su se žrtve, viktimizirale kroz negaciju vlastitih
svjedočanstava i pakla koje su prošle, kriminalizirale, a da su se istovremeno
osumnjičeni i presuđeni za ratne zločine proglašavali herojima. Kada je Visoki
predstavnik donio izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH, mnogi su se aktivno uključili
da ga ruše, da ga devalviraju, ne shvatajući da upravo devalviraju vlastitog
sebe, kroz nepriznavanje civilizacijskih vrijednosti. Na kraju, rezolucija o
Srebrenici nije ono što mnogi žele prikazati da ista nosi etiketu jednog naroda
kao genocidnog. Građani trebaju znati da ne postoji kolektivna odgovornost, već
isključivo individualna.
Na kraju da sublimiramo situaciju..
Na kraju možemo zaključiti da uvijek postoji
mogućnost manjih sigurnosnih incidenata, koji će se djelovanjem
institucionalnim mehanizmima suzbiti, ali i da je po mom mišljenju mala
vjerovatnoća za izbijanje oružanog sukoba. Na kraju, ako smo išta naučili iz
posljednjeg rata jeste da smo ostali na svim zaraćenim stranama bez najmilijih
a da su jedino profitirali političari koje gledamo zadnjih 30 godina na istim
ili sličnim pozicijama sa enormnim bogatstvom.