Skretničari, odžačari, kočničari, Petničari, nadničari.
U igri, izbacite uljaza iz priloženog niza.
Optičari, grafičari, statičari,
tamničari, parničari, statističari.
Riječ uljez u prvom redu teksta i ovog igrokaza, nosi najviše bodova.
Iznenađujuća je, sveobuhvatna i iz nje mogu da nastanu sve druge, slične priložene riječi.
I ne samo to, od nje mogu da se ispile i termini poput: dobri fizičari, sjajni nautičari, izuzetni matematičari, vrsni takmičari, odlični etičari, zanimljivi grafičari, rođeni genetičari, stručni kibernetičari i tako dalje.
E, tako vam je to u Petnici ..
***
Jesen je. Brda oko Valjeva žute se kao kruška. Ona zlatna, karamanka. Tako lijepo opjevana zajedno sa dunjama rankama. Sve nešto pozlaćeno i milno kao Gledićke planine u Šumadiji što bljeskaju sa milion svjetskih desktopa, jer ih je tako nanišanio Microsoft.
Dok se voziš do sela Petnice, prođeš pored grada Valjeva, pozdraviš se sa duhom Matije Bećkovića i u sebi ponavljaš neke od njegovih čuvenih stihova.
Evo možeš recimo ove, iz pjesme Kad dođeš u bilo koji grad:
Kad dođeš u bilo koji grad
a u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
jer gradovi su uvek daleko
i u njih se dolazi iz daljine
a svako putovanje se oduži
jer svi misle jedino o povratku
mada povratka nema
a ko god odluči da putuje
mora krenuti jednog dana
a kad god krene
krenuće u ono doba
u koje uvek neko kreće od kuće
obično u nedelju
kada si i ti krenuo
a kad god je nedelja
najčešće si u nekom drugom gradu
a u kojem god budeš
recimo u Valjevu
biće to jedini grad
u kome si oduvek bio …
i onda dok ti stigneš, drumom pored valjevske deponije, tamo je već kasno i tvoje dijete su očas posla progutali domaćini – da vidi sobu, upozna cimere, sazna kakve su mu obaveze sledećih dana i slično tome.
Tebi ostaje samo da sjedneš u otvoreni amfiteatar, popiješ kafu na otvorenom i duvaš u ruke koje britko zebu dok te po licu palija zubato sunce, šarajući između tebe i petničkih livada u ranu jesen. Kano neki duhoviti Ilija Gromovnik, što odmara nehajno.
Kroki je dobar. Stigao si, a imaš osjećaj da nisi nikada ni odlazio i da je baš to to mjesto na kom trebaš biti, baš kao i tvoja djeca, baš kao puno školske djece iz Srbije, te poneko iz Republike Srpske i BiH. Kao da te je gore pomenuti pjesnik već vodio na ove obronke, što liče na brežuljke rodne Kozare.
Dišeš mirno, gotovo spokojno, pa se milo zadovoljstvo tiho spušta niz kičmeni stub. Trebalo bi češće tako, misliš, a brkovi ti se milimetarski smješkaju.
***
- A šta ti je to, ta Petnica? –
zamišljam sijedog, brkatog đeda što sjedi napolju, na panju, gladi brke gledajući u daljinu i zamišljeno pita. Sporim, ali jasnim ritmom riječi.
Pa tu, nećeš vjerovati đede, školuju djecu za profesije i zanimanja koja danas ne postoje. Recimo, stručnjaci za virtuelnu stvarnost, zatim specijalisti za etiku u primjeni vještačke inteligencije, onda digitalni terapeuti, ekološki inženjeri, urbanisti pametnih gradova, pčeločuvari i ostale profesije čudnih naziva.
- Ma je l’ ti to mene malo zavitlavaš – vidim đeda kako se malkice breca na mene.
Ma nikako! Samo govorim šta nas sve čeka i kako je jako teško danas obrazovati djecu. Sve je mnogo ubrzano, pa nema vremena da se sporo pristupa tako sveobuhvatnom izazovu kao što je obrazovanje mladih naraštaja.
Istraživačka stanica Petnica kao obrazovni centar danas djeluje vaninstitucionalno i finansira se iz grantova, donacija bivših učenika, participacije roditelja i sl. Vidim da ima i stidljivih pokušaja iz određenih ministarstava vlade Republike Srbije da se povremeno uključe sa podrškom i to je dobro, ali i nedovoljno za sve ono što ovi pioniri rade za našu djecu i budućnost. Posebno je važno imati kvalitet, biti otvoren, učiti i napredovati u državi i sistemu gdje je ukupan nivo obrazovanja pao na jako niske grane. To je onda malo podvižništvo. Kao kad pišaš uz vjetar, bez posljedica.
Koncept Petnice podrazumijeva obrazovni rad sa mladim ljudima, srednjoškolcima. Neki od njih zatim dobrovoljno postaju mentori mlađim polaznicima i krug uticaja se širi – dobija se više kvaliteta – klinci se uče da je važno početi raditi i privređivati što prije, da je obrazovanje neprekidan životni proces i da nauka nije neki dosadni bauk teorije iz knjiga osnovnog obrazovanja već živ, životan proces koji ima mnoge praktične primjene u svijetu oko nas. Takođe, na ovaj način se mnogo lakše prevazilazi generacijski jaz sa polaznicima koji je sada već izrazito primjetan u tradicionalnim obrazovnim instuticijama. Da ne pominjem to da nema ocenjivanja polaznika, te nema nepotrebnog raslojavanja i po ovom osnovu. Mladi ljudi su uključeni, angažovani, rade na samostalnosti i razvoju razmišljanja. Te kritičke aktivnosti društva koja nam toliko nedostaje. Sve to podsjeća na neke nordijske sisteme obrazovanja, nadaleko poznate po uspješnosti i inkluziji.
Uče se razni predmeti i oblasti, te se na početku stiče važna obrazovna širina da bi dijete moglo da sagleda sve i osjeti šta je to što mu je najbliže ili najdraže. Ne radi se na uprosječivanju polaznika nego na afirmaciji njegovih afiniteta i sposobnosti. Ispravno.
***
Vigor
Ime koje podsjeća na razigrani vjetar, često vrlo snažan i brz vjetrovit vazdušan tok sa sposobnošću da stvori razorne efekte. Riječ vihor dolazi iz slovenskih jezika i ima konotaciju divlje i nekontrolisane sile u prirodi. Kada pričamo o samom imenu Vigor, to je u suštini, jednostavno muško ime latinskog porijekla i njegovo značenje je predstavlja – vatru, živost, snagu života.
Naravno, za iole upućene, ime Vigor je dugogodišnji simbol Istraživačke stanice Petnica. Možemo reći da je IS Petnica jedan od rijetkih svjetski prepoznatljivih brendova Srbije za čiji opstanak se gospodin Vigor Majić neumorno borio skoro četiri decenije.
Vrlo je zanimljivo da je gospodin Majić prije nekoliko godina otišao sa čela Petnice i to nakon što je nekoliko puta jasno apostrofirao probleme zagađenosti vazduha u Srbiji. On je tada kazivao da se najlošiji ugalj koji se na ovim prostorima prodaje ima naziv ‘kolubara’. Država ima moć da zakonima reguliše pitanja od najopštijeg interesa. Nemam ni trunčicu sumnje da lignit treba napustiti i otvorene kopove zatvoriti i zatravniti. Ceterum censeo, lignit treba zabraniti, a rudnike zatvoriti“, bile su njegove poruke.
On je tih dana govorio i da se ključni skok zagađenosti desio pre četiri-pet godina, a u Beogradu prije godinu dana, zato što postoji ugljarska mafija koja otkopava jalovinu i prodaje je. Kao krivca u svom govoru je imenovao REIK „Kolubara“ jer je dozvolila da se jalovina sa 30-40 odsto gline prodaje kao ugalj za jeftine pare. Nije se hrabri Majić libio da za problem, koji smatra da je ravan kolektivnom, sporom samoubistvu, „prozove“ javno preduzeće REIK „Kolubara“. Ako je javna tajna da je nedavno upokojeni političar D.M. Palma bio jedan od organizatora ovih poslova, onda je jako teško žaliti za odlaskom takvog čovjeka.
Ova tema je svake jeseni sve vidljivija i jasnija svakom stanovniku Balkana, odnosno najviše Srbije i Bosne i Hercegovine kao maksimalno izloženima razornom smogu i otrovnim česticama, tihim PM ubicama populacije.
Pored ovakvog jasnog stava o ekologiji i korupciji, gospodin Vigor je godinama bio poznat kao beskompromisan borac za kvalitetno obrazovanje i oštar kritičar tradicionalnog školskog sistema i sijaset, neuspjelih reformi. Jedan je od rijetkih koji hrabro opovrgava romantičarsko uvjerenje javnosti da smo zemlja talentovanih đaka.
Svojevremeno je u autorskom tekstu na stranicama dnevnog lista Danas povodom tri i po decenije Istraživačke stanice opisao tajnu uspjeha i opstanka:
„Za ovih 35 godina Petnica je uspela da ne bude poligon razmetanja, jeftine reklame, glaziranih bajki i fluktuacija dnevnih parola i lažnih snova. Da je tu popustila stalnim pritiscima, možda bi lakše rešila neke od svojih bolnih problema.“
Danas njegovim stopama gazi nekoliko saradnika i bivših đaka koji u relativnoj anonimnosti i tipšini nastavljaju predani rad na ovom biseru obrazovanja, bez očekivanja da će ih naše posrnulo i ranjeno društvo prepoznati. To su izuzetne stvari.
Hvala im za posvećenost i svojevrsnu žrtvu, sa nadom da će se ovaj pristup ipak isplatiti u korist našeg nezahvalnog, nezrelog društva. Nesvjesnog, prije svega.
Kao otac dva dječaka koji su osjetili čari, ljubav i blagotvorne edukativne efekte Petnice, beskrajno sam zahvalan i ovo je mali pokušaj da im predočim koliko su važni, koliko ih podržavamo i koliko smo zahvalni.
Petnica, put kojim se ređe ide ..