(iz berzanskog ciklusa junačkih pjesama)
Car Mile je skupio serdare,
pa im veli: trebaće nam pare,
za izbore fali nam pomoći,
oktobar će mjesec brzo doći!
Gledaju ga serdari doktori,
pak se diže Savo, hrabro zbori:
dragi kume, naš presvijetli care,
ja sam doktor koji pravi pare,
ja sam škole završio slavne,
i bankarske i još više pravne!
Caru Mili obrve se dižu,
suze lije, jedna drugu stižu,
lije Mile radosnice suze:
blago meni kad za kuma uze’
tebe Savo, moju desnu ruku,
ako riješiš ovu našu muku,
stav'ću te k'o kralja uz prijesto,
pored cara ima jedno mjesto!
Veli Savo: hvala, kume care,
ja sad odo’ da donesem pare!
Pak odleti do Londona grada,
tamo ima puno kamarada,
od berzanske potiču bratije,
prodaje im vrijednosne hartije,
pak poziva ostale serdare:
dajte vreće i spakujte pare!
Svi serdari ozarenih lica
nose vreće pune novčanica,
vade krunu od vijenca lovora,
latiše se velikog govora:
krunišemo našeg kralja Savu
nasred berze u letećem stavu,
‘sred Londona sjajne prijestonice,
dok prodaje naše obveznice,
sa šest i po posto kamatice,
stižu lijepe milijardice!
Posadi ga Mile na prijestolje:
kum je Savo radio najbolje,
zato k'o kralj pored mene sjedi,
jer on suvog zlata caru vrijedi,
odstrijelio ogroman je novac,
krunisan je kao carev lovac,
zato nosi od lovora vijenac,
kome uspije ono što i Savi,
isti vijenac nosiće na glavi,
cijeli narod ima da ga slavi!