Izgradnja besplatnih stanova za mlade, subvencije za određene kategorije stanovništva, izgradnja biciklističkih staza, povećanje kapaciteta u javnim vrtićima… Neka su od predizbornih obećanja tokom prvih 10 dana zvanične predizborne kampanje.
Kandidati i kandidatkinje najčešće biraju teme koje se tiču najvećeg dijela javnosti, a pitanja porodice i djece su često u fokusu predizbornih programa. Dok obećavaju „bolji život“ nakon izbora, rijetki se bave pitanjima marginalizovanih i ranjivih grupa.
Prava i položaj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini nisu u fokusu predizbornih programa, a svega nekoliko stranaka se na neki način u svojim programima se bavi problemima osoba s invaliditetom.
Pravnica i aktivistica Ana Kotur-Erkić za Buku kaže da je odnos političkih subjekata prema osobama s invaliditetom već viđena slika. Većina predloženih mjera su, uočava Kotur-Erkić, neprogramske, nestrateške, ad hoc mjere koje služe za trenutačnu mobilizaciju glasova.
„Svake izborne godine je prisutno preferiranje ratnih vojnih od strane političkih opcija, iz prostog razloga što je najjednostavnije i najlakše manipulirati traumom i onim socijalnim davanjima koje oni imaju, a poprilično su velika. Dok su u pogledu osoba s civilnim uzrokom invaliditeta prava nepromijenjena i ostaju na margini, njihova socijalna primanja ovise samo o lokalnoj zajednici u RS-u i tu nema nekog velikog uticaja, međutim ono što bi moglo da poboljša prava osobama s invaliditetom svakako se tiče lokalne zajednice“, kaže Kotur-Erkić.
Tanja Topić, politička analitičarka, kaže da je problem političke scene u BiH, a samim tim i predizbornih programa, to što većina stranaka na vlasti ima dominantan etnonacionalni predznak, što već u osnovi sadrži jednu notu superiornosti.
“U suštini to je superiornost sopstvene etničke skupine, ali istovremeno ona nosi u sebi onu potku koja je veoma opasna i koja izražava superioran odnos prema svima koji su slabiji. Za njih su osobe sa invaliditetom nešto poput osoba koje im smetaju, gdje trebaju pokazati da ih smatraju ravnopravnim članovima društva, kojima su posvećeni kao i svim drugim. Mi u osnovi ponašanja većine političkih stranaka imamo vidljivu diskriminaciju, da li prema osobama drugih etničkih skupina, seksualnim manjinama, pripadnicima drugih političkih opcija i stranaka, ženama, a otuda i prema onima na koje oni gledaju kao na ljude sa „falingom“, iako će sadržati, ali ne uvijek i ne svi, političku korektnost“, kaže Topić.
Radovan Ristić, iz Udruženja distrofičara regije Banja Luka kaže da političke partije osobe sa invaliditetom doživljavaju samo kroz socijalni ili medicinski model. Dodaje da i dalje nije podignuta svijest da osobe sa invaliditetom nisu bolesni ljudi i da se oni po automatizmu svrstavaju u socijalnu zaštitu.
„Veliki broj njih smatra da su osobe sa invaliditetom u stanju socijalne potrebe. Prije osam godina je politička partija u Banjaluci na moju incijativu formirala „Odbor za poboljšanje kvaliteta života osoba sa invaliditetom“. Matične organizacije osoba sa invaliditetom su delegirale po jednog predstavnika da zajedno rade plan i prijedlog aktivnosti. Predstavnici nisu bili uslovljeni da budu članovi partije, niti da rade za partiju. Veliki broj političara, kako mi u pokretu OSI kažemo ima neke svoje privatne osobe sa invaliditetom i na osnovu pojedinačnih potreba donose Odluke i zaključke, što dodatno narušava ionako loša sistemska rješenja“, kaže Ristić.
Invaliditet kao uvreda
Nesenzibilitet većine političkih subjekata u Bosni i Hercegovini ne treba čuditi s obzirom na to da najveći politički autoriteti u državi umjesto inkluzije, invaliditet predstavljaju kao manu pogodnu za uvredu i vrijeđanje ljudskog dostojanstva.
„Podsjetiću na javne uvrede izrečene od strane visokih zvaničnika u Republici Srpskoj prema osobama na račun njihovog fizičkog izgleda, uz prateće aplauze od stranačke kamarile. Osobe sa invaliditetom u percepciji ovdašnjih mačo balkanskih političara su slabići, i ne smatraju da je to bitan glasački potencijal. I kad im se obraćaju onda je to u manipulativne i dnevnopolitičke svrhe, podsjetimo na proteste u zgradi Gradske uprave Banjaluka osoba sa invaliditetom, jer su ih političari izigrali, obmanuli i nisu ispunili obećanja“, upozorava Topić.
Problem je i što političke stranke ne shvataju da je u državi 15-20% osoba s invaliditetom, pojašnjava Ristić, što može biti značajno glasačno tijelo. No za njih, kandidati i kandidatkinje uglavnom nisu zainteresovani.
„Pokret osoba s invaliditetom se ne smije javno deklarisati za bilo koju opciju, čak su u problemu ako se sastanu sa nekim ko ima želju da pomogne na neki način, druga strana vas odma optužuje i često udruženja trpe posledice od takvih. Udruženja OSI su u stalnom kontaktu sa članstvom, osnovana su iz nužde i redovno rade sa članstvom, dok su partijama zanimljivija udruženja koja se formiraju iz hobija ili čak kao privatne organizacije i imaju samo spiskove članova, ali većinu tih članova ne poznaju niti rade sa njima“, kaže sagovornik Buke.
Kotur-Erkić kaže da postoje primjeri programa u kojima se pominju osobe s invaliditetom pa se tako SDP prošlih izbora bavio obrazovanjem, PDP je u programu obnove govorio o naknadama za osobe s invaliditetom bez obzira na uzrok invaliditeta, a Naša stranka se u programu lokalnih politika 2024. bavi pristupačnosti za osobe s invaliditetom.
„To je prosto izbor date teme u datom trenutku radi mobilizacije glasova. S druge strane, u Banjoj Luci smo ranije imali situaciju da je sadašnji gradonačelnik u jednom trenutku pompezno u sedmici pred izbore objavio da jedini ima program za osobe s invaliditetom, što je podržano istraživanjem koje je radila NVO, ali opet bez ikakvog realnog uporišta nego samo kroz izjavu da nešto imaju, što u konačnici nije tačno jer PDP nikada nije objavio taj famozni program za osobe s invaliditetom. Mislim da ga nećemo ni dočekati jer je njihova politika više desno orjentirana, prosto oni se neće baviti osobama s civilnim uzrokom invaliditeta, njihova percepcija ovog pitanja je mnogo drugačija“, uočava Kotur-Erkić.
Primjećuje i da je na predstojećim izborima u oktobru puno manje kandidata koji predstalvjaju osobe s invaliditetom što je poražavajuće.
„Konačno ako gledamo poziciju osoba s invaliditetom u političkom životu, moram reći da su u protekle četiri godine neke od osoba s invalidtitetom, svojim transferima iz jednog u drugi politički dres najviše naštetili populaciji osoba s invaliditetom jer se stiče utisak da će biti tamo gdje im je interes veći i to je nešto što ćemo dugo adresirati kao problem. Nije to problem politike, nego što nedostaje osoba s invaliditetom koje mogu da se nose s tim i ostanu pri stavu koji zastupaju“, kaže Kotur-Erkić.
Predstavnici osoba s invaliditetom upozoravaju i na praksu da se mnoge osobe s invaliditetom zloupotrebljavaju i kandiduju s ciljem uzimanja glasova bez stvarne želje za rad na poboljšanju uslova života grupe stanovništva u čije ime se kandiduju.
„Posljednjih godina je bilo osoba sa invaliditetom na listama, ali su te osobe baš na listama po privatnim linijama i očekivalo se da rade za partiju a ne za osobe sa invaliditetom. Postoji partijska ili koaliciona odgovornost, ako dobijete mandat radite šta partija kaže, a ne šta su potrebe OSI“, kaže za Buku Radovan Ristić.
Kotur-Erkić smatra da se teme u političkim programim biraju segmentovano jer trenutno mogu mobilizirati glasove.
„Određene političke partije adresiraju probleme određenih grupa s invaliditetom, ne u cjelosti, ne na način da su temeljene na ljudskim pravima osoba s invaliditetom; s treće strane osobe s invaliditetom nisu adekvatno zastupale interese te populacije u proteklom periodu i tu treba biti vrlo oštar i vrlo realan“, stava je Kotur-Erkić.
Odnos političkih subjekata spram osoba s invaliditetom je takav da se ovaj dio populacije spominje uglavnom usputno, reda radi i zbog ispunjavanja „kvote“. Nekada su osobe s invaliditetom spomenute tek u nekoliko rečenica kako bi se stranke mogle pohvaliti da „zastupaju interese svih skupina društva“. No, stvarni odnos spram OSI je, najkraće rečeno, ignorantski.
„U društvu u kojem je onima na vlasti prvenstveno stalo da unaprijed kvalitet života svojih porodica i male poliitčke kaste na vlasti, nemaran i ignorantski odnos prema osobama sa invaliditetom pokazuje da su oni zapravo kolateralna šteta jednog demokratski nezrelog, neosviješćenog društva i egoističnih političara koji su zaokupljeni stvaranjem profita i ličnim bogaćenjem“, zaključuje Topić.