O nedavnim dešavanjima u vezi sa boravkom kadeta vojske Republike Srbije na teritoriji Bosne i Hercegovine, ali i o drugim aktuelnim temama, razgovarali smo sa zamjenikom ministra odbrane BiH Aleksandrom Goganovićem.
BUKA: Jesu li pripadnici vojske Srbije prilikom ulaska u BiH ispoštovali sve procedure? Govorilo se prvo o tome kako se radi o vojnicima, potom kadetima, a na kraju smo imali medijske natpise da je među prisutnima bilo i onih koji imaju čin potpukovnika?
Odgovorno tvrdim da pripadnici Vojske Srbije nisu boravili na teritoriji BiH. Republika Srbija kao odgovorna država sprovela je sve neophodne zakonske procedure i obavijestila Ministarstvo inostranih poslova u Savjetu ministara BiH da će kadeti vojske i policijske akademije Republike Srbije boraviti na teritoriji BiH, u skladu sa sporazumom koji su potpisali Vlada Republike Srpske i Vlada Srbije. Naime, da pojasnim – kada kadeti sa uniformama, ali bez naoružanja, ulaze na teritoriju BiH, potrebno je samo obavijestiti Ministarstvo inostranih poslova, što je Republika Srbija i uradila preko svoje ambasade u Sarajevu, a kao što možemo vidjeti, moju riječ su potvrdili i ministar odbrane gospodin Helez i ministar inostranih poslova gospodin Konaković.
BUKA: Ambasada SAD-a oglasila se saopštenjem, kažu da je ono što se dešavalo – posjeta pripadnika Vojske Srbije, ili kadeta, kako god ih zvali, provokacija, posebice jer se radi o marširanju u Prijedoru, gradu bijelih traka i neposredno prije obilježavanja 29. godišnjice genocida u Srebrenici. Kako vi tumačite ove izjave ambasade SAD-a i možete li se složiti sa onim što je navedeno u saopštenju?
Ambasada SAD u BiH u svom saopštenju je navela da treba obezbijediti pravo svim građanima BiH da polože vijence i cvijeće svim civilnim žrtvama rata. Ja sam još davne 2017. godine sa tadašnjim gradonačelnikom grada Doboja, gospodinom Obrenom Petrovićem, položio cvijeće civilnim žrtvama rata sva tri naroda u Doboju, Maglaju i Žepču. Smatram da je nekorektan dio saopštenja američke ambasade gdje optužuju samo političke predstavnike Republike Srpske da su iskoristili ovu situaciju za politizaciju, jer smo imali priliku da vidimo da su i mnogi političari iz Federacije BiH iskoristili ovu priču kako bi napravili političku senzaciju i, nažalost, na tome skupljali jeftine političke poene, umjesto da se bave svojim poslom za koji su plaćeni od građana BiH i da polako, ali sigurnim koracima, BiH uvodimo ka EU.
BUKA: Najveći saveznik visokog predstavnika u BiH jeste Američka ambasada i s njim ste imali čudne situacije. On je o vama govorio pred Savjetom bezbjednosti UN-a, nije tvrdio, ali je rekao da ga zabrinjavaju medijski navodi da ste Vi veličali ratnog zločinca. Na kraju se ipak ispostavilo da ste Vi bili na obilježavanju, gdje je bio spomenik koji zaista liči na Ratka Mladića, ali čini se da to ipak nije Ratko Mladić. Možete li pojasniti šta se zapravo desilo?
Iz saopštenja ambasade Sjedinjenih Američkih Država vidjeli smo da svi imaju pravo položiti vijenac. Ja sam u Kalinoviku, zajedno sa načelnikom Zajedničkog štaba OSBiH general-pukovnikom Gojkom Kneževićem, položio vijenac borcima Kalinovika. Gospodin Šmit, kog nikad nisam spomenuo ni u jednoj svojoj izjavi otkad obavljam funkciju zamjenika ministra odbrane, pogotovo ne u negativnom svjetlu, iako bih imao razloga, mene je prozvao na sjednici Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, gdje je iznio neistine o meni i crtao mi metu na čelo. I protiv mene je na osnovu njegovih izjava u Savjetu bezbjednosti pokrenuta i krivična prijava. Tužilaštvo BiH vodi taj postupak. Lično smatram da se gospodin Šmit, ako je ozbiljan diplomata, nije smio voditi novinskim naslovima, nego je trebao provjeriti te činjenice i dalje očekujem javno izvinjenje od gospodina Šmita, koji je samoproglašeni visoki predstavnik u BiH.
BUKA: Kako mislite da je samoproglašeni?
Zato što nema potvrdu relevantnih institucija koje imenuju visokog predstavnika.
BUKA: Nije li Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira dovoljno relevantna institucija?
Visokog predstavnika treba da potvrdi UN, u ovom slučaju to se nije desilo.
BUKA: Bilo je dosta kontradiktornih priča o tome da je smanjen budžet Ministarstva odbrane. Ministar Helez je to demantovao, pa smo kasnije imali informacije da je to smanjenje „umanjeno.“ Šta je istina i zašto se smanjuje budžet Ministarstva odbrane?
Budžet ministarstva odbrane je u prethodnoj godini povećan u rekordnom nivou. Pretežno se to povećanje odnosilo na povećanje primanja pripadnika Oružanih snaga BiH i mi imamo situaciju u sistemu odbrane da skoro 92% budžeta odlazi na plate i doprinose zaposlenih u sistemu odbrane. Budžet Ministarstva odbrane u ovoj godini je skoro pa identičan kao i u prošloj godini. I, naravno, tu ne ostaje dosta finansijskih sredstava za neke razvojne projekte, ali mi imamo dosta partnera kao na primjer što imamo Saveznu Republiku Njemačku koja dosta donatorskih sredstava ulaže u infrastrukturne projekte kako bismo poboljšali naše objekte na vojnim lokacijama i obezbijedili bolje uslove za život i rad običnog vojnika. Svakako, pored Njemačke, veliki donatori Ministarstva odbrane i SAD, Velika Britanija i mnoge evropske zemlje.
BUKA: Zemlje koje pominjete su članice NATO saveza, kad već govorimo o ovim zemljama, Vi ste krajem decembra prošle godine bili dio delegacije Ministarstva odbrane koja je primila delegaciju NATO-a. Jasno je da BiH ima težnju ka članstvu u NATO Savezu, ali koliko smo daleko, prije svega koliko je narod koji vi predstavljate daleko od prihvatanja NATO-a?
Dejtonski mirovni sporazum jasno je definisao da se sve odluke u BiH moraju donosti u skladu sa dogovorom dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Nama je jasan stav Republike Srpske i srpskog naroda da smo mi opredijeljeni NATO saradnji, ali da ne podržavamo NATO integracije iz istorijskih razloga, jer je NATO-savez bombardovao naše prostore i 90-ih, a isto tako tako 1999. godine Republiku Srbiju, gdje su mnogi civili nažalost stradali.
BUKA: Mislite li da će BiH ikada biti dijelom NATO-a?
Moram biti korektan pa reći da smo više puta iz zvaničnih saopštenja NATO saveza, pa i njihovog generalnog sekretara kada je posjetio BiH, dobili jasnu poruku da su oni zadovoljni stepenom saradnje koju NATO-savez ima sa BiH ili da se o tom pitanju neće pričati, odnosno o NATO integracijama, dok se ne postigne politički konsenzus unutar naroda i entiteta u BiH.
Ja bih napomenuo da je NATO savez vojno-politički savez i svakako da NATO ne želi da BiH postane njihova članica dok se o tome ne postigne politički konsenzus u BiH.
BUKA: Naravno, NATO ne prima za članice one zemlje koje nisu sigurne gdje su geopolitički i šta žele, ali niste mi odgovorili, mislite li da BiH ikada može postati dijelom NATO-saveza? I hoće li to zavisiti od toga hoće li Srbija postati članicom NATO-a?
Sigurno da rukovodstvo Republike Srpske prati politiku koju vode Republika Srbija i njen predsjednik Aleksandar Vučić. I o eventualnom članstvu BiH i Srbije u NATO savezu neće odlučivati njihovi politički predstavnici, nego isključivo građani Republike Srpske, odnosno BiH i Republike Srbije. A za sad nam je jasan, decidan stav srpskog naroda da ne žele biti dio NATO saveza, ali da svakako podržavaju NATO saradnju.
BUKA: Zašto uopšte Republika Srpska prati politiku Srbije? Mi razgovaramo u Istočnom Sarajevu, bliže nam je puno Sarajevo nego Beograd.
Zato što govorimo o istom narodu sa dvije strane Drine koje vežu istorijske, kulturološke, privredne i svake druge moguće veze, tako da je apsolutno jasno zbog čega građani Republike Srpske i rukovodstvo Republike Srpske prate stav Republike Srbije i neopravdano se stalno upućuju kritike Republici Srbiji i njenom rukovodstvu, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, da ugrožavaju teritorijalni integritet i suverenitet BiH, jer Srbija to nije nijednim svojim potezom nikada uradila.
BUKA: Niste u ovom intervjuu, da budem iskren, nijednom upotrijebili sintagmu političko Sarajevo, ali često je koristite. Šta je za vas to političko Sarajevo? Šta to znači?
Političko Sarajevo, kada koristim taj termin, želim naglasiti da kada se ne slažem sa određenim stavovima političara iz Sarajeva i kada ih kritikujem, ja ne kritikujem građane Sarajeva,
jer znate, često imamo priliku da političari iznose svoje lične stavove, a ne stavove građana Sarajeva, Federacije BiH. Tako da iz tog razloga koristim termin političko Sarajevo, jer se on odnosi na političare iz Sarajeva, a ne na građane Sarajeva ili građane Federacije BiH.
BUKA: Onda pretpostavljam da postoji i politička Banja Luka. Šta je za vas to?
Nisam čuo taj termin, ali svakako u tom smislu može postojati.
BUKA: Možda ga krenu koristiti političari u Federaciji BiH. Čudan je zaista vaš odnos sa ministrom Helezom. Nemamo u drugim ministarstvima, bar ne vidimo javno toliki nesklad i dijametralno suprotno djelovanje ministra i njegovog zamjenika. O čemu se radi? Da li vam je teško raditi s gospodinom Helezom?
Iskreno, moje mišljenje je da je gospodin Helez u privatnom životu dobar čovjek, ali jednostavno ima tu konstantnu potrebu da gradi svoju političku karijeru i svoje političko pozicioniranje unutar SDP-a koristeći sistem odbrane, što ja svakako ne odobravam, jer po zakonu o odbrani zabranjeno je koristiti sistem odbrane u političke svrhe. Dio gdje se gospodin Helez, odnosno ministar Helez i ja, ne slažemo, jeste što on uporno ima težnje da za Oružane snage BiH nabavlja neke velike količine naoružanja, a ja to ne opravdavam. Mislim da u trenutnoj komplikovanoj političkoj situaciji koju imamo u BiH, a imamo i, nažalost, i rat i stradanje iza sebe devedesetih, gdje smo valjda naučili da rat i stradanje ništa ne nosi dobro sa sobom, zato će moje trajno opredjeljenje biti mir i smatram da nama ne trebaju velike količine naoružanja, da se mi više trebamo posvetiti vojno-civilnoj saradnji, da pomažemo građanima BiH u prirodnim nepogodama, kao što smo pomagali i zemljama regije kada su oni imali problema, naime, Republici Turskoj nakon katastrofalnih zemljotresa i Republici Sloveniji nakon velikih poplava, gdje smo Republici Sloveniji poslali našu inženjersku jedinicu, koja je tada proglašena kao najbolja jedinica, jedinica koja je najviše pomogla u otklanjanju posljedica katastrofalnih poplava koje su pogodile tu zemlju. Moj imperativ i ono što je imperativ i glavni zadatak za mene od početka mog mandata jeste da na našem prvom mjestu treba biti pripadnik Oružanih snaga, u početnom činu vojnika. Mi, nažalost, imamo situaciju da nama pripadnici Oružanih snaga nisu dobili nove uniforme sedam godina, ja sam to već spomenuo javno, mi polako dobijamo nove uniforme, ali nove uniforme prvo dobijaju oficiri koji sjede u Ministarstvu odbrane i zajedničkom štabu, znači u kancelarijama, ali onaj pripadnik oružanih snaga u početnom činu vojnika koji je na straži, on nije dobio nove čizme, nove uniforme već sedam godina, zimsku jaknu 17 godina, objekti na našim vojnim lokacijama su veoma stari, prokišnjavaju, često se dešava zimi da ljudi nemaju grijanja, a mi smo im zabranili da koriste grijalice zbog loših elektroinstalacija. Nažalost, pripadnici oružanih snaga nemaju dostojanstvene obroke zbog problema koje imamo sa logistikom i javnim nabavkama, i ja u svom mandatu ne želim nabavljati velike količine naoružanja za pripadnike oružajnih snaga, nego im želim obezbijediti dostojanstvene uslove za život i rad na vojnim lokacijama. Iskreno smatram da su pripadnici oružanih snaga na neki način, ne samo ogledalo Ministarstva odbrane, nego i čitave Bosni i Hercegovine.
BUKA: Ako nam je to ogledalo, onda zaista živimo u nehumanim uslovima i uslovi u kojima rade vojnici, slušajući šta ste Vi rekli, su nehumani.
Ali možemo to promijeniti.
BUKA: Zašto ne mijenjate?
Nama je u prošlom budžetu propalo 30 miliona konvertibilnih maraka, zato što je kolega Helez želio da nabavljamo naoružanje, a moja želja je bila da pomognemo običnom vojniku,
da pomognemo pripadnicima oružajnih snaga i da taj novac preusmjerimo na infrastrukturne projekte i na nabavku uniformi.
BUKA: Iznijeli ste niz problema sa kojima se suočavaju pripadnici Oružanih snaga BiH. Da li je taj poziv onda uopšte privlačan ikome? Hoćemo li sutra uopšte imati vojnika, zašto bi neko prihvatao da radi neki posao za koji nije baš ni adekvatno plaćen, ali i ako zna da će sedam godina nositi jedne te iste čizme? A pretpostavljam da ne smije da sam sebi kupi čizme.
Naravno da ne smije. Mi smo prošle godine povećali primanja pripadnika Oružanih snaga i upravo to je razlog zbog čega ja i insistiram da prvo trebamo riješiti ove probleme unutar sistema odbrane, pa tek onda se posvetiti nekom planu modernizacije. Kolega Helez uporno želi da nabavi nove vojne helikoptere. Ja sam protiv toga, ja bih podržao da mi nabavimo helikoptere koji će pomoći civilnim vlastima u gašenju požara, ali prije nabavke helikoptera mi moramo obezbijediti dostojanstvene uslove za život i rad pripadnika oružanih snaga, jer ćemo doći u situaciju da ćemo nabaviti nove helikoptere, ali da će nam ljudi koji su usposobljeni da upravljaju tim helikopterima napustiti Oružane snage, jer nemaju čizme, uniforme, nemaju dostojanstvene uslove gdje mogu živjeti i raditi na vojnim lokacijama. I nemaju dostojanstvene obroke.
BUKA: Jeste li ikada Vi pojeli vojnički obrok?
Naravno. Moja je praksa da obilazim vojne lokacije. Nedavno sam bio i na vojnoj lokaciji u Bileći koju je generalno menadžment Ministarstva odbrane često zaobilazio zato što se nalazi u Hercegovini, pa nije na neki način usput da se obiđe. Svima je lakše da odu u Banjaluku, u Sarajevo, na naše vojne lokacije. Moja praksa je da obilazim vojne lokacije širom Bosne i Hercegovine i drago mi je što smo dobili novu generalsku strukturu, novih generala.
Na čelu Oružanih snaga je načelnik Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH, general-pukovnik gospodin Gojko Knežević, koji zaista sa svoja dva zamjenika ima daleko bolju saradnju
i koji brinu o pripadnicima Oružanih snaga nego što to mi imamo unutar Ministarstva odbrane.
BUKA: I kakav je taj obrok koji ste kušali?
Nije na zadovoljavajućem nivou i mi smo već pokrenuli određene radionice kako bismo vidjeli na koji način možemo popraviti obroke pripadnicima Oružanih snaga. I jedan od prijedloga koje smo dobili od naših partnera sa kojima sarađujemo iz Evrope jeste da bismo se trebali posvetiti decentralizaciji javnih nabavki kako bismo omogućili komandantima kasarni da oni direktno naručuju hranu, a ne kao što sada imamo situaciju da, na primjer, voće ili hrana se nabavlja direktno ovdje u Sarajevu i onda ide na vojne lokacije i na taj način bismo sigurno smanjili i mogućnost manipulacije javnim nabavkama i eventualno postojanje mita i korupcije. Ja ne tvrdim da to postoji u Ministarstvu odbrane, ali bi svakako na taj način smanjili tu mogućnost.
BUKA: Evo, da ne bude da je mit, nego istina, možemo li mi probati šta jedu vojnici u Bileći ili nekoj drugoj kasarni?
Kad god želite, ali jedino pod uslovom ako i prenoćite u kasarnama, zimi kada imamo problem s grijanjem.
BUKA: Nije problem.
Zajedno sa mnom i ministrom Helezom, naravno.
BUKA: Dakle, Vi već postavljate uslove koji su neprovodivi, ne vjerujem da će ministar Helez na to pristati.
Evo, onda je dovoljno da pristanem ja.
BUKA: Pojedini pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine često se ponašaju nedolično na društvenim mrežama. Ponekad veličaju ratne zločinice, objavljuju neke stvari koje… u najmanju ruku nisu pristojne. Ono što me zanima, neke stvari jesu riješene etičkim kodeksom, ali možemo li očekivati da Oružane snage imaju pravilnik ponašanja na društvenim mrežama?
Svakako da imamo situacija kada se pripadnici Oružanih snaga ponašaju nedolično. Ja ću biti krajnije iskren i reći da su to pripadnici Oružanih snaga iz reda sva tri konstitutivna naroda.
Ali isto tako smatram da se previše u medijima forsiraju upravo takve priče, dok se manje plasiraju priče o pripadnicima Oružanih snaga koji odgovorno i dostojanstveno rade svoj posao, koji pomažu ljudima u nevolji, na šta su i, na kraju krajeva, svojom zakletvom i obavezni. Ja bih rekao da zbog par pojedinaca koje imamo u Oružannim snagama ne treba etiketirati sve pripadnike Oružannih snaga. Mi imamo dosta pripadnika koji su ogledalo društva i koji svojim ponašanjem šalju primjer kako bi se svi mi građani Bosne i Hercegovine trebali ponašati i pomagati ljudima u nevolji.
BUKA: Iako je povećan broj žena u Oružanim snagama, nema ih dovoljno. Da li treba zapravo napraviti obaveznu kvotu žena u Oružanim snagama i kada ćemo imati prvu ženu generalicu u Oružannim snagama? Ima dosta sjajnih žena, ja ih znam nekoliko.
Trenutno u Oružanim snagama imamo oko 7% pripadnica ženskog pola i svakako da to nije zadovoljavajući nivo i da mi težimo ka tome da više pripadnica ženskog pola pristupi Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Mi sprovodimo i projekat uz pomoć naših evropskih partnera „Žene, mir i bezbijednost“, uz pomoć kojeg želimo da obezbijedimo da pripadnice ženskog pola imaju ravnopravan položaj. I to je ono što smo mi obavezni da uradimo i po Ustavu Bosne i Hercegovine, i po zakonu o odbrani. I da na neki način motivišemo žene da se priključe Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Svakako da i zemlje Evrope imaju slične probleme. Po mojim informacijama, Vojska Velike Britanije ima svega 12% žena.
BUKA: To je skoro duplo više nego Bosne i Hercegovine.
Jeste, ali opet daleko manje nego koliko bi trebalo. I evo, ja vjerujem da ćemo u budućem, u narednom periodu, imati situaciju da dobijemo prvu generalicu u sistemu odbrane BiH.
BUKA: Kada?
Naravno, tu ne možemo ništa govoriti unaprijed. Postoji hjerarhija na koji način se napreduje u sistemu odbrane. One prvo moraju doći do čina brigadira kako bi uopšte bile razmatrane za čin generala.