Državna Crkva
Pretvaranje crkve u državnu “instituciju” počelo je
već od momenta pada komunizma, a ovih dana svjedočimo kulminaciji i dovršetku
tog procesa. Za kratko vrijeme mandata novog patrijarha SPC je otvoreno postala
instrument države, pa čak i vladajuće partije, i služi, ne više bogu i narodu, već
režimu na vlasti.
Tako
je ovih dana, u jeku beogradskog “događanja naroda”, SPC bestidno podržala vladajujuću
stranku. Umjesto da uputi vlast da je na krivom putu i tako pomogne korigovanju
političkih grešaka koje prijete stabilnosti zemlje, Crkva je stala na stranu
političkog režima, a protiv građana.
Patrijarh se nije libio da ode i korak dalje i
počasti s “blažnjejši” političara protiv kojeg demonstriraju stotine hiljada
građana Srbije. Istovremeno je, zaboravljajući da Crkva treba da simbolizuje
jedinstvo naroda, nesaglasne targetirao bogougodnim atributima “jadnice” i
“bijednice”.
Sama činjenica da se crkveni Sabor održava sa predstavnicima
vlasti je dovoljno loša sama po sebi. U ovom konkretnom istorijskom trenutku,
kada stotine hiljada građana protestvuju protiv politike i prakse vlade i predsjednika, to je još gore jer znači
otvorenu političku podršku i sasvim je neprimjereno. Kakvi god izgovori bili,
stvar je jasna: Crkva je stala na stranu režima.
Sve to, nažalost, nije nikakva novina.
SPC ima dugačku istoriju služenja antinarodnim režimima. Dovoljno je vidjeti kakav
je sve politički polusvijet nagrađen ordenima SPC, pa da se kontinuitet tog
pada sagleda u svoj svojoj gadosti:
Naravno, SPC
fariseji ne rade to pro bono, već debelo naplaćuju svoje marketinške usluge.
Očito zaboravljajući Jevanđelje i priču o srebrenjacima, crkva je sebe svela na
puki objekt za iznajmljivanje, neku vrstu marketinške PR organizacije. Vrlo
skupu PR. Samo za hram na Vračaru Vlada Srbije je iskeširala milione dinara
poreskih obveznika Srbije (računajući i novac onih “jadnica”&“bijednica”).
O ostalim beskonačnim izdašnim davanjima ne možemo imati ni predstavu.
Uostalom, sama činjenica da je SPC privilegovano izuzeta od plaćanja poreza govori
koliko su njene usluge vrijedne za vlast.
Takva uloga je bez sumnje degradirajuća
i ponižavajuća za crkvu. Koja bi, po svojoj prirodi i suštini, morala biti
nešto više od puke agencije koju režim iznajmljuje za potrebe propagande.
Crkvena
Država
Stvar je
zapravo još gora. Istorija nas
uči da se sprega crkva/država često završi u obrtanju uloge sluge i gospodara –
pa crkvenjaci uzurpiraju državu i postaju dominantni autoritet nad svjetovnim
institucijama. Nakon izbora Porfirija svjedočimo procesu sve većeg pritiska
crkve na odluke svjetovnih vlasti. Kulminiralo je prošlog septembra, kada su neke
vladike SPC čak prijetile silom i pozivale na oružanu pobunu protiv EuroPrajda,
a vlast je tek nakon pritiska iz EU smogla snage da zaštiti svoje građane. Nakon
toga SPC je napala i obrazovni sistem zemlje, zahtjevajući izmjenu udžbenika
biologije, a država je opet popustila. Ovih dana vidimo sličnu agresivnu
kampanju na temu jezika i slično povlačenje države.
Naš kler očito nije nešto odan poruci
jevanđelja, niti je nešto posebno zainteresovan za teologiju, ali zato su
najvatreniji zagovornici nazadne verzije Avgustina. Kao što bi željeli da
filozofija, tj. mišljenje, bude “ancilla theologiae”, tako bi htjeli da Civitas
Terrena bude sluškinja, ne Civitate Dei, već Crkve kao “institucije”.
Ova dijabolična igra između države i crkve
u najgorem scenariju može završiti u nekoj vrsti pravoslavne džamahirije. U
kojoj će nam zatucani tipovi u mantijama zapovjedati šta smijemo govoriti, šta
smijemo oblačiti, i o čemu možemo naglas misliti. Vlast se grdno vara ako misli
da će popovi vječno ostati zadovoljni samo srebrenjacima – prije ili kasnije
posegnuće za svjetovnom moći. Nije nemoguć dan u kome će institucije svjetovne
vlasti, poput policije ili vojske, biti podređene crkvenom autoritetu.
Već sada nije nezamislovo da ova vojska sluša
naredbe popova, a ne Vlade. Vjerska kontrarevolucija napašće na kraju i samu
državu. Do koje mjere je eskalirala drskost SPC svjedoči nam činjenica da se
Porfirije usudio, naočigled države, da prijeti građanima Srbije koji misle
drugačije od njega: “Ako vam mi budemo odgovarali neće vam biti dobro” (https://nova.rs/vesti/drustvo/nece-vam-biti-dobro-ako-vam-mi-budemo-odgovarali-umesto-izvinjenja-patrijarha-zbog-vredjanja-zena-porfirije-preti-gradjanima/
).
Harmonija
koja bi mogla biti
Ipak, stvar nije
beznadežna. Crkva je žilav organizam. Odbijanje
nekoliko vladika da se pridruže Porfirijevom cirkusu sa
podrškom Vučiću svjedoči da u SPC ima zdravog tkiva koje može da vrati SPC na
pravi put i mjesto koje joj prirodno pripada.
Jer Crkva ima pravo, a i treba, da se
izjasni po pitanjima braka, jezika, kao i o bilo kom drugom društvenom procesu.
Ona bi trebala da nam iskazuje mudrost generacija i bude jedan od glasova onog
što je Hajek nazvao “nesvjesna mudrost običaja i tradicije”. Naročito u
današnje vrijeme, kada se stvari odvijaju prebrzo, takvi su glasovi potrebni i
često blagorodni. Žižek je nedavno poentirano preokrenuo 11. tezu o Fojerbahu:
“Filozofi su uvijek tumačili svijet; – radi se o tome da se svijet promijeni” u
suprotno: “Mi isuviše brzo mijenjamo svijet. Treba protumačiti šta radimo.”
Crkva bi prirodno trebalo da učestvuje u tom promišljanju. Ali ne tako što se
drži okoštalih formi i stavova, koji su, ne samo neprimjereni XXI vijeku, već i
nemogući. Stoga se mogu nametnuti samo silom. Crkva nema pravo da nameće državi
i građanima svoj stav silom kvaziinstitucionalnog “autoriteta”. A naročito ne
tako agresivno i nekulturno kakva je ova bezobrazna retorika koju koristi
nedostojni patrijarh, ili one gadosti koje su pojedine “vladike” izgovarale o
našim LGBT sugrađanima.
U ovom vremena širitelja podjela svih
vrsta (u čemu su predvodnici upravo “svjetovni” i “sveti” režim u Srbiji), pojedinci u SPC demonstriraju šta ona treba biti. Odbijajući,
na primjer, da napadaju svoje sugrađane koji drugačije misle i žive: pa bili to
ljudi druge vjere, drugačijeg seksualnog opredjeljenja, gender aktivisti, ateisti,
itd. (https://nova.rs/magazin/lifestyle/slucajni-susret-popova-i-gej-aktivista-u-centru-beograda-je-slika-srbije-2023/
). Za razliku od patrijarha fariseja i zilota, ovi uistinu sveti (a prije svega
pristojni i kulturni) ljudi su prava Crkva na čiju litiju treba otići:
Tu frakciju unutar crkve treba podržati – vjernici
prije svega, a onda i svi mi ostali. Nije problem
Crkva kao takva, već fariseji željni novca i moći.