Obično grad ili naselje dobiju naziv – Grad heroj nakon nekog velikog rata, podviga ili prelomnog događaja. Kažu da je sam pojam procirkulisao u Sovjetskom Savezu još tokom 1942. godine tokom Drugog svjetskog rata, da bi bio formalizovan 8. maja 1965. godine proglašenjem šest gradova za gradove heroje, tačno na dvadesetogodišnjicu obilježavanja Pobjede nad fašizmom.

Jedan od tih šest je bio i Staljingrad (danas Volgograd) iz čija je opsada ekranizovana mnogo puta do sada. Danas u Ukrajini imamo nekoliko gradova koji su proglašeni herojima poput Harkova iz čuvene Bajagine pjesme ili Mariupolja, poznatom po izuzetnom dokumentarcu nastalom na početku rusko – ukrajinskog sukoba prije nekoliko godina.

U bivšoj Jugoslaviji, inspirisani prethodno sličnim talasom u SSSR, titule gradova heroja nosili su Beograd, Drvar, Zagreb, Ljubljana, Novi Sad, Prilep, Priština i Cetinje čime je bio ispoštovan princip da svaka tadašnja republika i pokrajina dobiju jednog laureata počasnog zvanja.

Danas nam se nazire prvi takav grad koji je u mirnodopskim uslovima zaslužio tako nešto.

Bilo bi lijepo da za sljedeći Sretenjski praznik Novi Sad ponovo dobije počasno zvanje.

Još ako bi ga uručila neka Predsjednica Republike Srbije (recimo prof. Ivanka Popović, tužiteljka Bojana Savović, novinarka Tamara Grujić (Tamara u akciji), prof. Biljana Stojković, itd.), onda bi to zaista bio šlag na torti nove, emancipovane i uzemljene države.

Vraćene u vink(l).

Kasno sam legao. Tražili smo dugo stan u kom spavamo, dok smo prije toga svirali na proslavi pedesetog rođendana drage prijateljice i dobre osobe. Veče puno emocija i slavljenica kao dama u crvenom.

Znam za naselje odavno, ali mi njegovo ime uvijek bilo misterija. Liman. Kao neki limar ili lik iz crtanog Hi-man. Naselje puno velikih zgrada i pravih bulevara. Istinska lokacija gdje stanovnici grada odmaraju, spavaju i spremaju se za novi dan. Naselje gdje gotovo da nema slobodnog parking mjesta, ali to je već neka druga priča.

Porijeklo riječi „liman“ je starogrčko (grč. Λιμένας) što bi u prevodu značilo luka ili zaliv. Kroz Otomansku imperiju, sama riječ je ušla u bugarski, ruski, rumunski i srpski jezik. Kod nas se odomaćila kao riječ koja označava mjesta u riječnom toku sa mirnim protokom gdje voda izgleda kao da stoji. To su takođe mjesta gdje je vađen šljunak ili gdje riječna matica prati dno korita. Dalje, sama riječ je označavala jezera i bare, sa sprudovima, nastalim u rukavcima Dunava.

E tu smo, dakle.

Igrom slučaja ili baš sudbinom, probudih se to jutro na Limanu. Prilični podočnjaci koje sam sreo u liftu ukazivali su na kratak san i nemirnu noć. Kroz spuštene roletne i prozore otvorene na kant probijali su glasovi prolaznika i zvukovi automobila sa obližnjeg bulevara. Čisto da se ne opuštam previše.

Dan je siv, kišan, zarozan. Na pada jako, ali svako malo počne, pa se predomisli. Na jednoj visokoj zgradi vidim golubove na simsu kako prhūtaju krilima i kriju se od novembarske kiše. Hladno je, konačno.

Stižem tačno na vrijeme u Limanski park gdje se redari fakulteta, studenti i građani već okupljaju. Tiho je, ali i nekako svečano. Dolazi sedam, osam traktora, a vidim i Mišu Ronina koji nosi cvijeće postradalima.

Kolona sa bezbroj kišobrana kreće i prilično brzo idemo ili mi se samo tako čini. Stajemo povremeno, da se uskladimo sa ostale dvije kolone koje pristižu. Hodamo Bulevarom Oslobođenja i to je posebna simbolika jer se sloboda zaista osjeća u vazduhu. Što pjeva vječni Đole – živeti slobodno.

U koloni čujem mlade ljude kako prepričavaju utiske sa izbornih mjesta gdje su bili kontrolori, mobilni timovi, zatim kako su izlazili na teren da nepokretna baka glasa. Mislim se, pa ta sila je nepobjediva.

Vučiću, narod ti ustao – smiješka mi se brk dok zamišljam glas profesora Pavićevića ispred mikrofona podkasta.

Razgovaram sa divnom kratko ošišanom gospođom, fizioterapeutom u nekoj NS bolnici, koja sa sinom studentom korača u koloni tuge. Kaže, imam pištaljku još od Slobe, a sad sam najviše zapela jer se osjećam dužnom da ovoj djeci oko nas pomognem da naprave bolju zemlju za život. Dok to kazuje, skuplja joj se jedna suza u oku. Sin osmijehom i klimanjem glave potvrđuje njene riječi.

Pitanju me odakle sam i šta radim, pa odgovaram da sam zanoćio u Novom Sadu i naprosto osjetio potrebu da ostanem na obilježavanju druge godišnjice velike tragedije u Novom Sadu koja je odnijela šesnaest nevinih života i za koju još uvijek nema odgovornih.

Toliko je ljudi bilo da nisam prišao blizu Željezničke stanice. Poslije čitam na portalima da nas je 50 – 60,000. Imamo video bim koji u daljini gledamo. Ljudi konstantno prolaze, premještaju se, traže dogovoreno društvo. Kišobrani se šarene kao na vašaru. Šljapkaju točkovi dječijih kolica. Puno je mladih roditelja sa djecom prisutno.

Smještam se ispod nadstrešnice (o kakav apsurd), da ne kisnem i počinje 16 minuta šutnje.

Čini mi se da je velika grudva inata, prkosa i protesta koja se zakotrljala rođena u tim minutama šutnje. Prvo u Novom Sadu, a onda u većini gradova Srbije. Minute kad ostaješ sam sa sobom, kad razmišljaš o stradalim ljudima, kad zamišljaš da si ti ili neko tebi blizak mogao biti tu, a onda i razmišljaš o sistemu koji je htio sve to da gurne pod tepih, zaboravi, zabrlja, prekrije i skrene pažnju desetinama plasiranih spinova.

Tad se rađa bijes, prkos, tad se budi inat.

Mnogi su doskora prozivali Novi Sad da se poseljačio, da su ga preuzeli neki prosti ljudi, primitivnih navika i obzira, bahati i osioni, drčni i beskrupulozni, uglavnom dođoši različitih vrsta, slično kao i diljem Srbije. I vjerovatno su bili u pravu, dobrim dijelom, ali ono čemu smo svjedočili, vrijedno je pažnje i istorije.

Pazimo.

Studenti su nakon tragedije postavili pitanje – ko je odgovoran. Nakon sveznajućeg Predsjednika (tadašnjeg, Bogu hvala) koji je javno slagao da su sve renovirali osim te nadstrešnice koja je baš pala na ljude, počeo je da tinja otpor.

Ustali su studenti, priključili se građani, njihovi roditelji, srednjoškolci, ..

Dvije pune godine je trajala borba jednog pristojnog grada i njegovih tihih, ali izuzetno snažnih građana sa nepristojnim i nedostojnim vladarima.

Zajedno sa studentima iz drugih Univerzitetskih centara, podigli su cijelu zemlju na noge. Prebijanje djece u Valjevu i Užicu rodili su dodatne tačke otpora kriminalnoj sili koja je otela državu. Pješačenje i druženje studenata u Novom Pazaru donijelo je dodatnu boju radosti na festivalu otpora i ljubavi.

Vožnja biciklima do Strazbura gdje se flekava Stara Dama (Jevropa) uglavnom obrukala u prijemu studenata, bila je fascinantna, kao i poslije vožnje biciklima i marševi kroz Srbiju. Studenti i Novi Sad marširali su korak uz korak, dostojanstveno, mirno, ali odlučno. Obilježavanje prve godišnjice tragedije gdje sam sa prijateljima i suprugom takođe bio, pokazao je zrelost i dostojanstvo grada i zemlje. Svi studentski i građanski protesti u Novom Sadu, Beogradu (Slavija), Nišu, itd. bili su fenomenalni po energiji, masovnosti i dostojanstvu.

Možda studenti nekada i dobiju Nobelovu nagradu za mir, ali što se mene tiče, Novi Sad je grad heroj.

Izdići se iz takvog bola i tragedije na dirljiv i dostojanstven način, preživjeti kaskadne udare vlasti, prisluškivanja, praćenja, zastrašivanja, zatim perfidne pokušaje razvodnjavanja i relativizacije krivice, te ostati dosljedan cilju, mogu samo velike zajednice okupljene oko velikih ciljeva i ideja, poput pravde. Ne zaboraviti razlog zašto protestujemo i čemu je sve uzrok.

Novi Sad se kroz sve što se dešavalo nakon smrti nedužnih duša, ponovo rodio. Vaskrsao, kako bi rekli Hrišćani.

Danas je obojen tugom zbog smrti običnih ljudi, ali čudno okupan i radošću zbog teško izvojevane pobjede Studentske liste na izborima. Kakav Njegošev miks života na djelu.

Novi Sad, jedinstveni grad heroj, koji je tu titulu zaslužio u miru.

Novi Sad moje Cece, Olje, Danijela, Gaše, Vladana, Eleonore, Đorđa, Miloša, Jovanke i beskonačnog niza mirnih, pristojnih građana. Malo je reći da sam ponosan.

P.S. Otišla je u Novom Sadu jedna suza u nedjelju 1.11.2026, dok je hor izvodio pjesmu Dušana Kovačevića – Cveta trešnja u planini (sve je isto u mom kraju, samo mene više nema ..)

I kamen bi zaplakao ..