Već godinama u svojoj radio emisiji Mentalno
Razgibavanje, sa kraćim prekidima, se trudiš da razgibaš naciju. Ima li
uspjeha?
Nisam više
siguran. Iskren da budem, primećujem da je stanje sve gore i gore. Ljudi su
potpuno letargični, nezainteresovani za bilo šta što se dešava oko njih, pa čak
i njima samima. Prestali su odavno da se bore i pustili su bujicama da ih nose.
Godinama sam bio u ubeđenju da radim nešto značajno, nešto što će ostaviti trag
i posle mene. Sada znam da je to bila iluzija u koju sam želeo da verujem. Naravno
da ću nastaviti i dalje da se borim za ono u šta verujem. Ja sam od onih tipova
koji nikad ne odustaju. Još uvek postoje ljudi koji žele da čuju ono što imam
da im kažem i dok god postoji makar i jedan slušalac, on će za mene biti
publika. Što se tiče uspeha, on je oduvek bio relativna stvar.
Moj najveći uspeh je to što volim ono što radim ili radim ono što volim…Kako
god.
Prije 4 godine prestao si da radiš emisiju na B92 gdje
je bila u samom vrhu slušanosti. Tada si rekao da je taj raskid sporazuman.
Nastavio si je u drugom formatu, sada si na drugoj stanici. Koliko sadašnja
medijska situacija u Srbiji pogoduje, ili ne, slobodnim radio emisijama poput
tvoje?
Na žalost, čitavu zemlju je zahvatio neki novi talas
neoprimitivizma, nekog mutiranog kulovskog virusa koji je sada još opasniji i
jači i brži i bolji. Možda grešim, ali mislim da ovako nije bilo ni u vreme
Miloševića. Što se tiče radijske emisije na B92, trajala je koliko je trajala. Možda bi trajali i duže, da nas
jednog predivnog, prohladnog, snežnog jutra, tog 25. decembra 2013-e godine,
nisu iznenada, mučki i s leđa skinuli sa programa zbog politički neprikladne
teme o kojoj smo pričali prethodno jutro. Sve ovo što ti pričam se zvanično nikada
nije dogodilo…Uostalom da nije bilo toga, ne bih danas imao emisiju na radio
Laguni. Tu sam zaista pronašao svoju mirnu luku. Eto dokaza da nije uvek sve
tako crno. Kad pričamo o medijima danas, sadašnja medijska slika u Srbiji je
aposlutno kriminalna. Svedoci smo apokalipse novinarstva, nemoćni da išta
uradimo po tom pitanju. Nisam siguran da će se skoro ta slika promeniti. Uopšte
nisam optimista po tom pitanju. U stvari, prestao sam odavno da budem optimista
po bilo kom pitanju.
Kada ste prekinuli emisiju na tadašnjem b92 napisali
ste svojim slušaocima, vreme je da pokažete da ste mentalno razgibani
i da ne dozvolite da iko manipuliše vama. Da li će to vrijeme ikad nastupiti?
Kao što rekoh,
izgleda da su izgovorene ili napisane reči, samo reči. Odavno smo prestali da
verujemo u njih. Neverovatno je to da neko poput mene ko je zagazio u petu deceniju
svog života, može iznova i iznova da se razočarava. U ljude. U sebe. U svet.
Valjda je to moje idealizovanje sveta i društva kome pripadam bilo baš duboko
ukorenjeno bez ikakvog pokrića i razloga. U poslednje vreme često analiziram
svoj život. Vidim da mi ne preostaje ništa drugo nego da nastavim da se borim,
kako bih svom sinu ostavio neki bolji i lepši svet. Ne verujem da ćemo mi za
života biti svedoci tih promena ali budućim generacijama koje dolaze želim neki
bolji svet u kome će odrastati. Voleo bih da više koriste mozak, sve dovode u
pitanje i ne dozvole da iko manipuliše njima. Želim im da ljude dele samo na
dobre i loše. Da ne dozvole da ih iko ikada više uvuče u prljave ratove i
mržnju. Mislim da su oni bolji od toga. Bolji od nas.
Ajde još malo da se podsjetimo tih dana. Rekli
ste tada da ste skinuti zbog neprikladnih političkih tema. Koje su teme tada
bile neprikladne i da li su i danas neprikadne ?
Mi smo bili
zamorčići. Tada to niko nije shvatao. Niti je ikog bilo briga. Odmah nakon nas
skinut je i Utisak nedelje, a zatim redom. Ta neprikladna tema zbog koje smo
skinuti sa programa, bilo je Vučićevo venčanje i najava jednog satiričnog
osvrta na njegovu biografiju. I danas bi ta ista tema bila politička jeres.
Novinarsko samoubistvo! Neke stvari se nikad ne menjaju. Isto to mislim i za
određene ljude. Svaka tema u kojoj se pominje «gospodar naših života» je
neprikladna. Njegovo ime se izgovara šapatom. Naravno da je
samo kritikovanje apsolutno beskorisno ako se završava samom emisijom, tekstom,
govorom ili postom na fejsu ili tviteru. Ljudi vole da seru i busaju se u gradu
junačke samo na društvenim mrežama i to ako su dobro zamaskirani lažnim fotkama
na profilima, sa pseudonimom umesto imena i prezimena. Svi su preplašeni. Novinari postavljaju naručena pitanja. Ovo
su godine opasnog življenja.
Koliki je realno uticaj na publiku radija danas u
sferi potpune disfokusiranosti i kratkih vijesti i naslova. Koji je uspjeh za
slušanost radio emisije?
Mogao bih
da pričam o tome šta pokazuju istraživanja ali ja u njih ne verujem. Ona i
služe tome da dovedu, u ovom slučaju slušaoce, u to stanje zbunjenosti i
nezainteresovanosti, upravo zato jer su zatrpani gomilom nepotrebnih
informacija. Otuda i ahnedonijaili nesposobnost doživljavanja
osećanja prijatnosti u situacijama kada se to osećanje normalno javlja. Zato i
imamo emocionalnu tupost i hronični nedostatak interesovanja za život jer je
narod u depresiji. Danas na radiju ima svega ali imamo ozbiljan deficit ljudi sa
stavom, harizmom. U modi su plastični radio voditelji i voditeljke. To su ljudi
koji nemaju šta da kažu. Oni ne misle. Oni rade za rejtinge, a ne za slušaoce.
Nedostaje sadržaj. Nedostaje uvod, razrada i zaključak. Mislim da kvantitet nije bitan. Ja i ne želim da moju
emisiju sluša svako. Ovo ne mislim na onaj loš populistički način već upravo
suprotno. Smatram da svako treba da ima svoju publiku. Ja imam potrebu da
pronađem istomišljenike. Želim da onima koji misle da su usamljeni u toj borbi
pokažem da nisu sami. Želim da im pokažem da nije sve izgubljeno. Uostalom ”It ain't over till the fat lady sings”
Sve više ljudi bježi iz regiona Balkana danas.
Komuniciraš redovno sa svojom publikom, imaš li osjećaj da se broj onih koji te
slušaju u Srbiji smanjuje?
O da!
Itekako. Ne samo da se smanjuje broj onih koji slušaju radio, moju emisiju,
nego su ti ljudi puni mržnje. Izgleda da se desila neka smena slušalaca a da to
nisam ni primetio. Potpuno razumem te mlade ljude koji beže iz regiona, sa
Balkana i ja bih samo da imam gde.
Ali sa druge strane vidim da još uvek postoje neki
mladi, hrabri ljudi koji pokušavaju, koji se ne predaju, ili kao i ja nemaju
gde da odu. Ovo ne znači da su oni koji su otišli kukavice. Ne bih da budem
pogrešno shvaćen. Ti mladi ljudu su jednostavno rekli –Dosta! Uostalom, dom je
tamo gde ti je lepo. Zato i ima toliko mladih ljudi koji su rešili da sreću
pronađu tamo negde, a ne da ostanu ovde u ovom čistilištu, u kojem svi čekaju
da dođu na red i samo umru.
Postoje medijski sadržaji i forme koji autorima takvih
emisija, rekao bih sumnjivog morala omogućavaju lijep život, kakav nema većina
koja te emisije sluša. Ispllati li se vrijeđanje inteligencije publike?
Očigledno
da se isplati. Ali izbegavam da pričam o njima. Pravim se da ne postoje u nekom
mom mikrokosmosu koji pokušavam da stvorim. Mislim da karte moraju
ozbiljno da se promešaju, preseku nekoliko puta, pa tek onda…Možda nešto
promenimo!? Uostalom, ne znam ni šta da očekujemo, sa televizije dopiru sranja
kojih se većina kao nešto gnuša i gleda sa gađenjem. Ali upravo ti mediokriteti
i jesu krivi što ovi prozivode takva sranja. Da narod to ne traži i ne gleda,
možda bi oni u nekom paralelnom univerzumu proizvodili neki kvaliteniji
sadržaj…Možda!?
Ostaješ vjeran radiju. Zašto ?
Na radiju sam prilično dugo. Za ove ovde uslove,
možda i predugo. Pored toga što je radio postao dostupan svima pa čak i u tom
digitalnom obliku, radio je danas medij koji je na žalost izgubio dušu. Čast
izuzecima. Naravno da mislim na radio Lagunu i ovo ne kažem zato što radim
tamo. To je činjenica. Ja radio mnogo volim, to je moj život. To sam ja! Bez
njega ne bih bio potpun. Bez
obzira što se radio potpuno promenio, kapiram da će se jednog dana ponovo
vratiti one stare dobre vrednosti na kojima smo mi «nešto stariji» odrastali…
Sve češće imaš i svoje standup nastupe, jesmo li se
zaboravili smijati? Ulice su pune tmurnih ljudi?
Apsolutno
tačno. Zaboravili smo da se smejemo. Zaboravili smo da se nasmejemo sami sebi.
Taj neki duh koji nas je krasio, nekako je nestao netragom. Postali smo previše
ozbiljni, tmurni, opori. Ne znam šta nam se desilo ali znam da je narod željan
smeha. Pravih emocija. To primećujem jer se pored radija bavim i stand-up
komedijom već više od 6 godina. Nisam ni u kakvom
udruženju, nastupam solo. U nekoliko beogradskih klubova sam rezident, a sasvim
dovoljno nastupam i po Srbiji. Ide meni to sasvim dobro. Ne mogu da se žalim. Publika
je zadovoljna. Naravno da postoje i oni koji to nisu. Mislim da je to zato što
nisu navikli na malo suroviji i malo manje sladunjav humor od onog koji im se
servira, uz svo dužno poštovanje prema kolegama komičarima. Moj humor je
nezaustavljiv, surov, na trenutke crn i bizaran ali koliko vidim retko ko je
izašao iz kluba, a da na licu nije imao osmeh.
Ponosni si Beograđanin. Šta to znači za tebe danas?
Svako voli
svoj grad, mesto ili selo odakle je. Svedoci smo te neke mržnje usmerene prema
Beogradu. To me čini tužnim. Postoje ti neki elitisti koji su ogadili Beograd
svima. Beograd je pre svega grad, koji je oduvek bio otvoren za sve i koji je
svakoga dočekivao raširenih ruku. Mi iz Beograda smo oduvek voleli da
upoznajemo druge kulture, nacije, uopšte ljude, bez obzira odakle dolaze. Biti
Beograđanin znači poštovati i voleti svoj grad ali isto tako i one koji su došl
da žive u njemu. Beograd koji volim nalazi se i na mojoj
Zemunskoj pijaci i ispod Terazijskog prolaza gde kolporteri prodaju novine, gde
vas čistači cipela zaustavljaju i traže vam cigaretu. Beograd, to je Balkanska
ulica i one stare, male, zanatske radnjice koje polako ali sigurno izumiru.
Beograd su ljudi koji žure na posao noseći kafu za poneti i penzioneri koji
igraju šah na Kalemegdanu. Sve je to moj Beograd.
Sve češće pišeš, o čemu ? Prepoznaje li te publika i u
tom kreativnom izrazu ?
Pišem onako
za sebe, već nekoliko godina unazad. Do sada sam to činio, nekako stidljivo, ne
smatrajući da će nekoga možda zainteresovati to da pročita. Imam toliko toga da
kažem, ispričam i pokušavam da se kroz razne kanale izrazim. Ipak ono što pišem
je nekako drugačije od onoga što pričam na radiju. Moji tekstovi su ličniji, u
njima ima više mene, tu nekako više otkrivam moju emotivnu stranu. Pišem priče
iz života, ono što sam doživeo ili ono kako doživljavam svet oko sebe. Ponekad
je to spoj biografije i fikcije. Uglavnom, to je sve mnogo intimnije i
drugačije. Dosta ljudi voli moje priče i traži da ih češće pišem. Izgleda da se
stvorila i neka stalna publika. Počeo sam pre nekih godinu dana da pišem
knjigu. Stotinu puta bih napisao dosta toga, a zatim smatrajući da to nije
dovoljno dobro, sve to obrisao i kretao ispočetka. Smatram da moja prva knjiga
mora u potpunosti da oslikava mene. Ono što zaista jesam. Ono što sam pokušavao
da sakrijem od očiju javnosti, pa čak i od samog sebe. Između ostalog, radim
kao copywriter za jednu marketinšku agenciju. Pored toga startujem i sa mojom
kolumnom u magazinu Men's Health. Pišem neke priče za Nedeljnik, a možda ako
tvoji, tačnije vaši čitaoci, budu pokazali interesovanje, počnem da pišem i za
Buku. To mi je velika želja.