Biti podoban, što u praksi znači biti pripadnik jednog od tri naroda i biti u vladajućoj stranci, je najvažnije.
Pokazuju to i biografije osoba koje su opštinski vijećnici,
kantonalni ili entitetski poslanici, ali i ministri ili zamjenici u
državnoj vladi.
Tako, primjerice, u Opštinskom vijeću sarajevske Opštine Novi Grad
trećina vijećnika je sa srednjom stručnom spremom, a najveći broj
predstavnika vlasti na tom ili nekim drugim nivoima, engleski zna na
osnovnom nivou i, kako navode u svojim biografijama, uglavnom pasivno.
Za bosanskohercegovačke sociologe ova pojava nije nikakvo
iznenađenje, jer, kako kažu, to je odlika društva i države, ali i
građana koji ih biraju.
Profesor na Sveučilištu u Mostaru Slavo Kukić navodi da je to boljka
koju ima svako tranzicijsko društvo, ali da je specifičnost
bosanskohercegovačkog u tome što ima četiri nivoa vlasti.
“Ona stara narodna kaže da ‘svatko ima onakvu vlast kakvu zaslužuje’.
Hoću reći da građani ove zemlje, na različitim razinama, su je doveli
na vlast potporom koju su iskazivali prema njihovim partijama. S druge
strane, ako imamo političke partije koje takve ljude nude, onda se
postavlja pitanje – zašto? Mislim da je i tu odgovor realtivno
jednostavan – partijama ne trebaju ni kompetentni, ni moralni. Trebaju
im sljedbenici političkih vođa, u našem slučaju, u pravilu sljedbenici
etnonacionalnih vođa. I sav odgovor je u tim činjenicama”, poručuje
profesor Kukić.
Prevara građana
I profesor na Univerzitetu u Banjaluci Ivan Šijaković slaže se sa
ocjenom kako je liderima stranaka najbitnije da ih članstvo podržava, a
kompetencija tu uopšte ne igra nikakvu ulogu.
Kako navodi profesor Šijaković, sistem vrijednosti u Bosni i
Hercegovini ne postoji, zbog čega je najvažnija matrica ona po kojoj je
najbitnija nacionalna i stranačka pripadnost.
“I onda imate kompletnu prevaru građana koji ne misle da li je neko
sposoban, da li će uspeti svojim radom i angažovanjem popraviti
situaciju svoje lokalne zajednice, svog entiteta ili države. To im nije
važno, jer im je važno ko je dobar nacionalista, ko je dobar verski
zagovornik, pa i ekstremista”, komentariše Šijaković.
To su, dodaje, “stvari na koje naši političari igraju i potpuno je pomeren taj ugao gledanja ko je danas dobar”.
“Nema više da je dobar čovek onaj koji je sposoban svojim
rezultatima, u svojoj oblasti, to ide u drugi plan. Dobri su samo
manipulatori i to ih legitimiše da budu podobni, jer možete biti odličan
naučnik, ali niste dobar Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a tamo neko kome je
škola bila poslednje što je želeo, on ispade da je vrlo važan i bitan
građanin”, kaže profesor Šijaković.
‘Kuda ovo društvo ide?’
Za profesora sarajevskog univerziteta Dinu Abazovića, Bosna i
Hercegovina, inače, ima problem sa obrazovnom strukturom stanovništva,
jer se u ovoj zemlji obrazovanje ne smatra ‘vitalnim nacionalnim
interesom’.
Ono što razdvaja Bosnu i Hercegovinu od drugih demokratskih država je
činjenica da se u drugim zemljama na pozicije biraju oni koji su
zaslužili, dok je u BiH, kako navodi Abazović, lojalnost političkim
opcijama.
Prema njegovirm riječima, vrlo je interesantno da bi isti ti ljudi,
da je u pitanju njihov privatan biznis, primjenili neke druge kriterije.
Zbog toga profesor Abazović zaključuje:
“Ima itekako drugih opcija, to su one opcije koje se u nekim
demokratskim principima pokazuju kao bitne, a to je da one vlasti koje
iznevjere povjerenje glasača koje su dobili, bivaju redovno kažnjene na
izborima. Moram priznati da jedna takva vrsta fatalizma u kome ćemo
opravdati svaku praksu u kojoj se nekompetentni ljudi dovode na
pozicije, isključivo drugim kriterijima, izuzev kriterija znanja,
stručnosti i sposobnosti, su rezultirale činjenicom da najveći broj
ljudi ovu državu napušta, da imamo korupciju u javnom sektoru i u tom
smislu se postavlja pitanje – kuda ovo društvo ide, u kojoj perspektivi,
jer ona nije svijetla, niti nam se u budućnosti nešto sprema u
pozitivnom smislu nabolje”, zaključuje profesor Abazović.