RSE: Kako tumačite inicijativu grupe povjesničara koji smatraju da ne treba zabraniti ustaški pozdrav “Za dom spremni”, smatrajući to zadiranjem u slobodu govora i mišljenja?
Pusić: Kao i u svakoj grupi, tako i među
povjesničarima ima ljudi koji su iz ideološke ostrašćenosti izdali svoju
struku. Što mislite da li bi se u Njemačkoj dozvolilo vikanje “Sieg
heil”, a zabranu toga proglasiti narušavanjem slobode govora. “Za dom
spremni” je inačica upravo tog nacističkog pozdrava. To je pisalo na
dokumentima rasnih zakona, na naredbama o smaknućima ustaških prijekih
sudova do uredbi u Jasenovcu. O karakteru toga pozdrava normalan čovjek
ne bi trebao imati dvojbu.
Međutim, znamo da i u Njemačkoj postoje oni koji tvrde da je priča o
Auschwitzu izmišljena, kao što u Hrvatskoj postoje oni koji o Jasenovcu
govore, maltene, kao o sanatoriju u kojem se izvodila opereta “Mala
Florami”, u kojem je stradalo maksimalno nekoliko stotina ljudi i to
“zahvaljujući” židovskim liječnicima koji su odgovorni za epidemiju
tifusa i slične gluposti.
Tu je i besramna izmišljotina da su glavne žrtve u Jasenovcu bile one nakon 1945. i da su za njih odgovorne vlasti vod vodstvom Josipa Broza Tita.
Mjesto povijesnog revizionizma: Jasenovac
RSE: Čini mi se da je falsificiranje
antifašističkog pokreta u Hrvatskoj uzelo maha. Smatralo se da je
normalno reći da je Hrvatska nastala na tekovinama antifašizma i tu se
stalo. Nije li to bilo pogrešno?
Pusić: To se i dalje govori, a naročito za vanjske
upotrebe. Kada su žrtve ustaških logora u Drugom svjetskom ratu od
Hrvatske na sudu u Chicagu zatražile odštetu od 3,5 milijardi dolara,
čuli smo da Hrvatska nije nasljednica NDH (Nezavisna Država Hrvatska)
već država koja je nastala nakon ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko
vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske).
S druge strane, imate gromoglasnu šutnju vlade kada je riječ o
potpunoj zabrani ploča sa ustaškim pozdravom. Prije gotovo tri godine
smo osnovali Antifašističku ligu jer smo shvatili da fašizam postaje
nešto vrlo moderno u Hrvatskoj. Pojave koje su vezane uz nacifašizam
imate i u današnjoj Hrvatskoj, ali i u mnogim tranzicijskimzemljama
istočne Europe. Moglo bi se diskutirati zašto se iskočilo iz jednog
totalitarizma, koji je u Jugoslaviji bio najblaži, u drugu krajnost.
Vrlo brzo je jedan dio društva tražio utočište u drugom isključivo
ideološkom sustavu priklonivši se gotovo fanatično vjeri, te su postali
veliki vjernici, ili radikalnom desničarenju koje je u zemljama poput
Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije povezano s prošlim
totalitarnim režimima koji su nestali dolaskom komunista. Svi ti režimi
su bili profašistički.
RSE: U 90-tim su se rušili spomenici
Narodnooslobodilačke borbe (NOB). Pa je uklonjena bista Josipa Broza iz
predsjedničkog ureda na Pantovčaku, pa mu je preimenovan trg u Zagrebu, a
onda, gle čuda, bista narodnom heroju Ivi Loli Ribaru vraćena je tamo gdje je bila. O čemu se zapravo radi?
Pusić: Da Vas podsjetim, prvi otpor uklanjaju
antifašističkih obilježja bilo je organiziranje Odbora za vraćanje imena
Trga žrtava fašizma u Zagrebu koji je promijenjen na izričiti zahtjev Franje Tuđmana.
Ima različitih objašnjena zašto je on to tražio. Jedno je objašnjenje
da su postojale financijske veze s nekim ekstremnim emigracijskim
krugovima koji su to tražili. Drugo, da je htio Meštrovićev paviljon
pretvoriti u neku vrstu spomenika ili mauzoleja za sebe na kojeg izlaze
samo ulice hrvatskih kraljeva. Tako su sve ulice koje dolaze do tog trga
dobile imena po hrvatskim kraljevima ili knezovima, od kojih neki nisu
ni postojali.
Tijekom posljednjeg rata su se rušili spomenici i propagandom se
pokušala nametnuta jedna potpuno lažna tvrdnja da je onaj ostatak JNA
(Jugoslavenska narodna armija) koji se pretvorio u agresorsku armiju
koja je uništila samu ideju Jugoslavije, koja je razorila Vukovar i
Dubrovnik, nasljednik partizanskih jedinica iz NOB-e i zato sve
spomenike koje podsjećaju na to vrijeme treba uništiti, odnosni
izbrisati iz sjećanja.
Što se tiče micanje biste Josipa Broza Tita iz predsjedničinog ureda, mislim da je to dodvoravanje Kolinde Grabar-Kitarović njenom glasačkom tijelu. Meni je mnogo gore bilo vidjeti koje je ljude pozvala kao VIP goste na svoju inauguraciju.
Naprimjer, Tomislav Merčep kasnije i osuđen za ratne
zločine ili pojedinci koji su otvoreno propagirali ustaštvo i koji su
hodali s kukastim križevima na rukavu, ili Velimir Bujanac
koji je davao intervjue o tome kako bi riješio srpsko pitanje u
Hrvatskoj. Trećinu prekrstiti, trećinu protjerati, trećinu pobiti, dakle
ono što je u NDH govorio Mile Budak. To ja Kolindi
Grabar-Kitarović jako zamjeram i nakon toga ne želim s njom
kontaktirati, a izbacivanje Brozove biste može biti samo Titu na čast, a
njoj na sramotu.
Što se tiče vraćanja biste Ive Lole Ribara, to vezujem uz nastojanje gradonačelnika Milana Bandića da povrati povjerenje birača nakon što je pristao promijeniti ime Trga Maršala Tita kako bi dobio glasove Nezavisne liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića u skupštini i ostao na funkciji gradonačelnika.
Trg maršala Tita prije preimenovanja u Zagrebu
Kod nas se često govori da nam je dosta i ustaša i partizana. I meni
je toga dosta, ali to ne pokreću ljudi koji brane antifašističke
vrijednosti, već upravo ova vrsta revizionista koji nemaju saznaja što
napraviti, što izgraditi, kako zavšiti neku bolnicu i zato se vraćaju na
stvari koje su se dogodile prije 70 godina.
To je zabrinjavajuće jer budi iracionalne strasti kod ljudi i
direktno šteti imidžu Hrvatske. Odgojite li mlade u netolerantnom duhu
na osnovu lažnih, ideološki ofarbanih informacija, ne ostavlja vam neku
nadu u dobru budućnost.
RSE: U javnom životu ima pozivana nasilje,
suprotstavljanje drugim i drugačijima uzporuke – ako im ne odgovara mogu
se seliti ili se čak prijeti smrću onima koji se zalažu za istinu o
ratnim zločinima, pa se pišu spiskovi “notornih Jugoslavena”. Dokle to
može ići?
Pusić: Čovjek bi rekao da ima posla sa ludacima. I ja sam na tom spisku, ali stavili su i Ivu Sanadera,
što nema veze. Našle su se osobe s kojima je autor očito u konfliktu.
No, što znači “notorni Jugoslaven”. To znači da je protiv Hrvatske,
odnosno Hrvatske kakvu mi hoćemo, a to je Hrvatska koja bi, više ili
manje, trebala sličiti na NDH.
Da, ja jesam protiv takve Hrvatske. Tako nešto bi bilo katastrofa za
moju zemlju i posljednjih 27 godina se borim protiv toga da apologeti
takvog režima nametnu svoj sustav vrijednosti.
RSE: Iz redova Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao
i organizacija bliskih Crkvi, odašilju se dvojbene političke poruke.
Zašto se u posljednje vrijeme Crkva miješa u sva društvena pitanja, kao
da želi kontrolirati živote svih građana, kao da jedina ima pravo na
istinu?
Pusić: Riječ istina kada se spominju bilo kakve
vjerske organizacije ima potpuni drugi smisao od onog izvornog značenje
te riječi. To je pristajanje na jednu krajnje problematičnu dogmu i nije
ograničeno samo na katoličanstvo, odnosno kršćanstvo. No, u Hrvatskoj
je crkva ispolitizirana u jednom krajnje negativnom i nekršćanskom
smislu. Ona nije internacionalna kao što kršćanstvo jest, nego je
izrazito i zagriženo nacionalistička. Drugo, ne prepoznaje patnje onih
drugih koji ne pripadaju naciji kojoj propovijeda.
Dominantan dio crkvene hijerahije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je takav. Oni za žene govore da su “drugotne” ili dočekuju i ratnog zločinca Darija Kordića kao narodnog heroja jer je postao vjerski fanatik dok je izdržavao kaznu za monstruozni ratni zločin, pokolj u Ahmićima. Sad je postao ikona i Katoličke crkve i krajne desnice.
RSE: Zašto Katolička crkva u Hrvatskoj nikada nije
osudila pljačkašku privatizaciju u Hrvatskoj, zločine koje su počinili
Hrvati tijekom rata. Ima li uopće kritičkog odnosa prema 90-tima?
Pusić: Ne. Za većinu toga kaže da se ili nije
dogodilo ili priznaje ono što je potpuno jasno i poznato, ali uvijek uz
jedno veliko – ali… što su ovi drugi napravili. Nikada nisu ozbiljno
osudili zločine u NDH-a. U sadašnjoj crkvenoj hijerarhiji se nalaze neki
notorni NDH-a nostalgičari i pojedinci koji agresivno promiču povijesni
revizionizam, poput biskupa Vlade Košića iz Siska.
Čak bih rekao da je to eufizam, jer radi se o falsificiranju
povijesti. Ta agresivnost pokazuje duboko nekršćanski karakter dijela
sadašnje hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ako toj hijerahiji
itko više smeta od nevladinih organizacija koje je otvoreno kritiziraju –
je sam papa Franjo.
RSE: O valu neoustaštva u Hrvatskoj sve češće
pišu strani mediji, kao i u sve dubljim podjelama u hrvatskom društvu.
Gdje je nestalo 21. stoljeće?
Pusić: Pitanje je da li je uopće došlo. Možda u
jednom trenutku i jest došlo, ali stvari su počele ići nizbrdo poslije
prijema Hrvatske u Europsku uniju. Nestao je onaj pritisak koji je
postojao oko zadovoljavanja određenih standarda u oblasti ljudskih prava
i pravosuđa. Ljudi koji se zaklinju u domoljublje, koje im se cijedi
niz bradu, rade od Hrvatske ovo što se događa danas – da postaje jedna
nesimpatična, mala zemlja na rubu Europe, da potpuno propušta šansu koju
su neke organizacije, poput Građanskog odbora za ljudska prava, kojem i
ja pripadam, godinama promovirale, a ta je da se aktivno zalaže za
transformaciju ovog dijela Europe, a koji se sada poslovično zove
Zapadni Balkan i gdje su ratovi u 20. stoljeću počeli i završili,
pretvori u područje mira i suradnje.
Mislim da ne treba velika mašta da se vidi kakav bi ugled tada
Hrvatska stekla u Europi. Ovo što nam se događa posljednje dvije godine
je veliki korak unatrag.