Najbrži auto za najsporijeg Ministra, to je sva logika sumanutog poteza nabavke Audija vrhunske klase sa sportskim performansama Ministarstvu prosvjete u Vladi Republike Srpske u trenutku još jednog, sada već tradicionalnog, zatvaranja desetina područnih škola. Svake godine, u Republici Srpskoj, zbog manjka učenika zatvori se dvocifreni broj škola. Ove godine, njih 86. Rekord. Iduće godine, ovom progresijom, broj će biti još veći.
Najzabrinutiji za ovu demografsku katastrofu trebalo bi da je Banjalučki Univerzitet. Stotine profesora moglo bi, brojčanom logikom, ostati bez posla gašenjem katedri. Muk. Ni glasa.
Godinama, osim anonimnih pisamaca povodom imenovanja klovnova u razna zvanja, pa i dekanska, ispod platana tamošnjih učionica nije izašla hrabra definicija sadašnjeg političkog stanja u RS u kojoj dominatno vlada jedna partija, i u kojoj dominatno žive Srbi, pa je klasične neprijatelje za ovakav rezultat teško optužiti.
Umjesto da dekonstruiše aktuelni politički poredak, koji ovo malo preostalog naroda vuče u bezdan, profesorska elita u najvećem broju ovakav poredak štiti i daje mu dodatno na snazi, pravdajući ga i objašnjavajući ga, uvjerena u sopstvenu važnost i nepogrešivost.
Rijetki profesori što imaju hrabrosti izopšteni su od mediokritetske većine, ili naprasno umiru, kao profesor Karavarušić. Znate li koliko je profesora skrenulo pažnju javnosti na to šta mu se dešava, da ga otpuštaju sa fakulteta zato što na ispitu nije pustio sina političara. JEDAN!
Nedostatak svog slobodnog uma nadoknađuju cirkanjem loze u istoimenoj kafani u sred kampusa.
Šta drugo očekivati od Univerziteta koji vode savjetnici gospodara Srpske, nego da mu služe.
Ima jedna priča koja najbolje objašnjava ovo stanje. Šef nekadašnjeg orkestra iz Peći, Bogoljub Karić, svojevremeno najbogatiji Srbin, akademik neke bivše ruske republike, predsjednik partije… povratnik na velika vrata u Srbiju, jednom davno donirao je Srpskoj akademiji nauka i umetnosti 20.000 DM, sada KM …
Nakon ceremonije dodjele donacije, odveo je nekolicinu akademika na večeru. Kada je atmosfera postala opuštena, znate već kako to ide, upita dobrodušno Bogoljub te akademike za astalom: “Sme li sada jedan akademik da prdne…”!?
Oni ga gledaju, ti naučnici i mislioci, u čudu, ali ne progovaraju… I neko od hrabrijih, da prekine tu nelagodnu tišinu, reče: “Pa, naravno, Akademiče, to je prirodna potreba”…
I Bogati Akademik ga ispusti, od srca…
Vrijedio je taj užitak svake marke. Bogati svirač je jasno dao do znanja da mu sve te profesorske i doktorske titule oko astala vrijede koliko jedan njegov prdež.
Svaka sličnost je namjerna.
Zabijte si Gaudeamus u tur.