Centar za mirovne studije nedavno je objavio
izvještaj o detenciji i pritvaranju stranaca u Republici Hrvatskoj. Osim
vašeg polaznog stava da nitko ne zaslužuje biti u detenciji samo zato
što nema dokumente, izvještaj pokazuje i još neke druge negativne
trendove?
CMS se već godinama
bavi ne samo izbjeglicama, već i strancima, a među njima i onima kojima
je zbog neregularnog boravka ili neregularnog prelaska granice određena
detencija. Naš stav je, kao što ste rekli, da nitko ne bi trebao biti
zatvoren samo zato što ne posjeduje identifikacijske dokumente. Iako se
mjesto gdje su ti ljudi zatvoreni zove Prihvatni centar za strance
Ježevo, riječ je o zatvorenom tipu objekta, koji je zapravo tip zatvora u
kojem je ljudima ograničena sloboda kretanja te se samim tim nalaze u
nepovoljnom položaju služenja kazne. Na razini EU
pokrenuta je inicijativa da se nađe i primjenjuje alternativa
detenciji, koja je kasnije pretočena u direktivu. Razlozi takvim
rješenjima djelomično su u ljudsko-pravnoj argumentaciji, no ne treba
zanemariti i pokušaj smanjenja troškova u proračunima. Postoje razne
modeli kojima se to postiže, a jedan smo mogli vidjeti i kod nas kada je
dio Prihvatilišta za tražitelje azila Porin u Zagrebu prihvatio
izvjestan broj ljudi koji su ostali zatečeni u prolasku, ali koji nisu
izrazili namjeru da ovdje traže azil. Ti ljudi bi inače bili smješteni u
zatvoreni tip objekta, a ovdje se pokazalo da postoji alternativa i da
ona funkcionira. U prošloj godini pritužbe su se odnosile na pristup
pravnoj pomoći i efikasnom pravnom lijeku, veličini obroka i načinu
pripremanja hrane, kao i na nedostatak prevoditelja jer pojedinci
ponekad nisu znali koje dokumente potpisuju i što oni znače za njihov
položaj.
Nasilje na granici
Situacija je dosta lošija na samoj granici. U već
tri navrata ste s organizacijom Are You Syrious upozoravali na kršenja
međunarodnih konvencija koje se odnose na prava izbjeglica te na
nezakonito postupanje policije na granici. Do danas nije bilo nikakvih
reakcija države, odnosno nadležnih institucija. Zašto?
Nama se i dalje javljaju ljudi koji tvrde da su na
granici bili podvrgnuti nasilju ili da su im oduzete neke vrijednosti
poput novca ili mobitela. Osim nas, i neke druge organizacije koje
djeluju u Srbiji izašle su s gotovo istim nalazima i svjedočanstvima. MUP,
prema kojem je izvještaj bio usmjeren, i od kojeg smo očekivali da
ispita i eventualno kazni odgovorne osobe, reagirao je vrlo mlako i
nezainteresirano te dobivamo samo vrlo načelne i oskudne informacije oko
toga što se događa na granici. Jedino pod pritiskom javnosti doznaju se
informacije o tome što se događa s prijavama. MUP
nam najčešće odgovara da odbacuju naše tvrdnje jer nemamo dokaze, što
je i logično, naravno da nemamo snimke, kao ni ljudi koji su nam
svjedočili. Naravno da je nemoguće biti na granici i promatrati što se
tamo događa jer je pristup zabranjen svima osim graničnoj policiji.
Ipak, i dalje prikupljamo informacije, u kontaktu smo s ljudima i želimo
nastaviti pokazivati da se ne radi o nekim sporadičnim slučajevima već o
većem broju slučajeva. Tome treba pristupiti temeljito, a MUP
i državno odvjetništvo trebaju u okviru svojih ovlasti napraviti
temeljitu istragu i javnost upoznati s uvjerljivim nalazima o
postupanjima na granici.
Istovremeno vidimo sukob između Austrije i Italije oko politike
pomaganja na Mediteranu protiv koje se zalaže austrijski ministar
vanjskih poslova Sebastian Kurz. S druge strane, Hrvatska ima izuzetno dobru suradnju s Austrijom?
Ne mislim da je Hrvatska po tom pitanju specifična i
upravo je to ono što najviše zabrinjava. No ovdje se radi o
neravnomjernoj raspodjeli odgovornosti i pokušajima da se pod cijenu
ljudskih života značajno smanji broj osoba koje dolaze na EU
teritorij. Uloga Austrije je od ogromnog značaja u kontekstu tzv.
upravljanja migracijama, odnosno u idejama kako zaustaviti one
neželjene, a u odnosu na Hrvatsku zanimljiva je i svježa odluka
Europskog suda kako su ulasci za vrijeme tzv. izbjegličke krize bili
nezakoniti. Osim što je začudno takvo tumačenje situacije izvan
konteksta tog vremena, pitam se koji su uopće mogući zakoniti i legalni
putevi za izbjeglicu da dođe na teritorij EU.
Kada govorimo o nasilju na granici, slični obrasci ponašanja postoje i
na Bugarskoj, Rumunjskoj, a pogotovo na mađarskoj granici gdje postoje
svjedočanstva o korištenju pasa protiv ljudi, pa čak i o nekim
brutalnijim ponašanjima. Neke od osoba koje su vraćene u Hrvatsku govore
o sličnim postupcima i na slovenskoj granici. Sve se mora promatrati
kroz jedan širi kontekst. MUP se u svojim
objašnjenjima poziva na odredbu odvraćanja ljudi od prelaska granice, a
tako možemo čitati i austrijske poruke Italiji. S jedne strane se
onemogućava da osobe uopće imaju pristup teritoriju i zatraže azil, a
čak i kada to uspiju onda dođe do brojnih negativnih rješenja njihovog
statusa, a posljednji primjer iz Hrvatske su nalazi obavještajne službe,
koji nisu obrazloženi, pa ljudima ni ne pružaju mogućnost adekvatnog
odgovora. Čak i kada ljudi na kraju dobiju neki izbjeglički status
postoje veliki problemi u integraciji
Nestaju djeca
Postoji problem maloljetnika bez pratnje, za koje se
procjenjuje da ih je nestalo više od 10.000 u Europi. Dio te djece je
nestao i u Hrvatskoj?
Pitanje maloljetnika bez pratnje uvijek je nekako
marginalizirano. Načelno se pokazuje briga za maloljetnike, ali kada
dođe do praktičnih operativnih stvari vidimo veliku neosjetljivost na
potrebe djece i njihovu ranjivu poziciju. Nitko još ne može odgovoriti
na pitanje što se sve s njima dogodilo, iako znamo da su oni
visokorizična grupa kada govorimo o krijumčarenju, iskorištavanju i
trgovanju ljudima. Podatak da je nestalo 10.000 djece je zaista
zastrašujući, ali ne možemo vidjeti da se EU,
pa i Hrvatska, zaista pozabavila tim problemom. U Hrvatskoj se
maloljetnici bez pratnje smještaju u različite odgojne ili domove za
nezbrinutu djecu u Zagrebu, Karlovcu, Osijeku, Ivancu, Zadru, Splitu, i
dalje nestaju i odlaze a bez da im itko može ući u trag i veliko je
pitanje kakva je njihova sudbina. No i prije nego odu ta djeca se
suočavaju s mnogim problemima – neka od njih i nakon godine i pol
boravka u Hrvatskoj nisu bila uključena u školu, nemaju osiguranu
adekvatnu psiho-socijalnu skrb, i uopće poticaj da se ovdje osjećaju
sigurno i da vide svoju budućnost. Osim organizacija civilnog društva i
pravobraniteljice, nije nam poznat značajniji interes nadležnih
institucija za rješavanjem ovog problema.
Vaša organizacija godinama upozorava da se zbog
inzistiranja na razvoju oružanih snaga i policije u potpunosti
zanemaruje sustav civilne zaštite. Posljedice smo vidjeli i tijekom
požara u Dalmaciji?
Sve to možemo promatrati s dvije razine. Jedna je globalna i na razini EU
vidimo povećanu militarizaciju cjelokupnog života. Hrvatska nije otok
da može izolirano funkcionirati, pa tu dolazi do nedostatka strategije o
tome na koji način razvijati sigurnosnu politiku, odnosno kako da ona
zaista bude utemeljena na potrebama ljudi koji ovdje žive. Kronično
nedostaje kreativne i hrabre sigurnosne politike u Hrvatskoj koja bi se
trebala otkačiti od ‘nasljeđa Domovinskog rata’ i krenuti graditi
sigurnosne politike sukladno realnim prijetnjama i strahovima ljudi koji
žive u Hrvatskoj. Kada bi se tako gledalo na sigurnost puno manje bi se
naoružavali a puno više pažnje posvetili civilnoj zaštiti, suzbijanju
korupcije i smanjenju socio-ekonomskih nejednakosti u društvu.
Inzistiramo na tome da u fokus treba staviti koncept ljudske, a ne
nacionalne sigurnosti. Nažalost, naši donositelji odluka pokupili su
frazu tzv. domovinske sigurnosti koja dobro zvuči u PR političkim kampanjama, ali je de facto još uvijek prazan sadržaj.
Hrvatske tvrtke koje proizvode oružje u zadnje
vrijeme ostvaruju velike profite na izvozu. Hrvatska je prodajom oružja
Saudijskoj Arabiji prekršila međunarodni Ugovor o trgovini oružjem, koji
zahtijeva da prije izvoza država mora napraviti procjenu zlouporabe.
Hrvatska je naprosto odlučila ignorirati izvješće UN-a ili poziv Europskog parlamenta o embargu izvoza oružja?
Riječ je o neodgovornom postupanju. Rasplamsavanjem
daljnjih sukoba i nesigurnosti dovodi do toga da ljudi bježe iz tih
područja, a onda ih kao izbjeglice na našim granicama proglašavamo
prijetnjom. Iz Strategije nacionalne sigurnosti indirektno se može
iščitati da se migracije u Hrvatskoj vide kao prijetnja i onda se novac
ulaže u zatvaranje granica. To nisu pitanja koja se mogu promatrati
jedino kroz nacionalni kontekst, već puno šire. U najmanju ruku, RH bi zarađeni novac na ovaj prljav način trebala uložiti u prihvat i integraciju izbjeglica.
Strategija je militarizirana
Mislite li onda da bi novousvojena Strategija nacionalne sigurnosti mogla pasti?
Ne. Jer oko nje je postignut širi konsenzus. Iako je SDP
načelno glasao protiv, njihov maksimalni domet kritike ove Strategije
bio je nespominjanje antifašizma. Oni uopće nisu primijetili da
strategija nema jasne prioritete, da je civilna zaštita opet
marginalizirana, da je militarizirana. Dodatno, u jeku rasprave o tome
kako se postupalo za vrijeme požara u Splitu i do kakvih je propusta sve
došlo, MORH raspisuje natječaj za kupnju
borbenih zrakoplova iako, koliko je meni poznato, službena odluka o
nabavi borbenih zrakoplova nije donesena. Čini se da Vlada i dalje vidi
strategiju kao plan po kojem se postupa, iako se na terenu vide
posljedice dugogodišnjeg neulaganja u civilnu zaštitu. Pitanje je što sa
sustavom koji je bio dugoročno zanemaren, a Hrvatska inzistira na tome
da dva posto BDP-a treba biti uloženo u
vojsku i obranu, na uštrb svih drugih službi koje osiguravaju sigurnost
građana. Imamo problem s brkanjem prioriteta, jer se ne vide koji su to
realni rizici za društvo, već se potreba za naoružanjem temelji na nekim
nepoznatim činjenicama. Za društvo je rizik nepostojanje sustavnog
građanskog obrazovanja, ali to se ne vidi kao potencijalni stvarni
rizik, već se umjesto toga kao prijetnja vide migracijski tokovi.
Hrvatska javnost svojevremeno je uspjela obraniti
autoceste od koncesija, ali nedavno nije uspjela spriječiti izglasavanje
Zakona o koncesijama kojemu se protivio veliki broj građana, udruga i
lokalnih inicijativa. Zakon nije zadovoljio javnu raspravu, naprosto je
usvojen dizanjem ruku. Možemo li očekivati nova usvajanja zakona na
ovakav način, koji pokazuje veliki demokratski deficit?
Možemo, ali vidljivo je da se to događa već neko
vrijeme. Postoje neki standardi demokratskih procedura koje smo uveli,
ali je pitanje poštuju li se. U nizu situacija u kojima smo sudjelovali
postojalo je poštivanje procedura da se, recimo, zakon stavi u javnu
raspravu, ali je sadržaj bio duboko problematičan iz perspektive
poštivanja temeljnih ljudskih prava. Dakle, mislim da minimalne
standarde i procedure treba poštivati, ali to nije jedino na čemu bi
trebalo inzistirati. Obično se zakon stavi na javnu raspravu, i na taj
se način zadovolji forma, ali nedostaje dijalog i stvarna mogućnost
utjecaja na zakon. Nužno je inzistirati na uspostavljenim standardima,
ali ne izgubiti iz vida kvalitetu i sadržaj kako ne bismo izigravali
demokraciju.