Naglasio je kako se od mene, kao žene, često očekuje da obavljam
emocionalni rad, a da on, kao muškarac, često ima koristi od ženskog
emocionalnog rada. Premda je zasigurno htio pokazati svoje znanje o
feminističkim temama, njegov odgovor me je naljutio. Taj odgovor
implicitno poriče moju ponudu emocionalne podrške. Podsjetilo me na
rašireni diskurs o emocionalnom radu – diskurs koji kritizira
eksploataciju emocionalnog rada, no istovremeno ne prepoznaje kako je
emocionalni rad ono “ljepilo” koje održava zajednice na okupu.
Emocionalni rad je skup vještina. To je rad koji podržava,
koji podiže ljude da se osjećaju bolje i koji osigurava prostor kada je
teško. Često nevidljiv, emocionalni rad se uvijek obavlja “iza
scene”. Za emocionalni rad je temeljna sposobnost istinskog slušanja bez
pokušaja da popravimo stvari; ključno je osigurati prostor za ljude dok
prolaze kroz teške osjećaje; ponuditi im konstruktivnu povratnu
informaciju; pomoći im da se osjećaju voljenima, vrijednima, viđenima i
paženima. Emocionalni rad može biti podsjećanje ljudi da trebaju jesti.
Može izgledati tako da osiguramo da životni prostor bude čist i spreman
za rad. Može značiti da smo dostupni, da ćemo se pojaviti, držati nekoga
za ruku, pružiti prostor za nečiju bol. Ponekad emocionalni rad poprima
oblik edukacije drugih, “izvlačenje” teških životnih iskustava kako
bismo ponudili_e važno znanje. Ponekad je to stvaranje uvjeta drugima da
kažu svoju istinu. Mi koji_e to često radimo, u tome možemo biti vrlo
dobre_i, a da nikada ne artikuliramo što točno radimo. Tek kada
emocionalni rad izostane i kada se stvari počnu raspadati, tada
počinjemo primjećivati koliko je taj rad važan.
Važno je spoznati kako je emocionalni rad neviđen i neprepoznat/necijenjen.
Trebamo ukazivati na iskorištavanje i obezvrjeđivanje ovog važnog rada.
Istovremeno, saznanje da je emocionalni rad često iskorištavan, prevodi
se u uvjerenje da je emocionalni rad sam po sebi iskorištavanje. Kao
ženi koja često ulaže u emocionalni rad, i u osobnom i u poslovnom
životu, nije mi drago što se moja važna, potrebna, kompleksna vještina
prikazuje kao nešto što je prema meni nužno opresivno. Ne sviđa
mi se pretpostavka da sam na neki način prevarena i izmanipulirana da
radim težak i potreban posao koji mi je iznimno važan. Takav diskurs
obezvrjeđuje emocionalni rad.
Pa, umjesto da pretpostavljamo kako je emocionalni rad nužno i
neizbježno iskorištavajući, možemo li razmotriti kako ga možemo etički
prihvatiti?
Ako emocionalni rad možemo prihvatiti etički, onda ga možemo
vrednovati kao važan rad koji mijenja svijet – što on jest. Možemo
početi ozbiljno razmišljati kako taj rad, tako često neprepoznat,
zapravo održava živima naše odnose, zajednice, pokrete i nas same.
Možemo imenovati, prepoznati, poštovati, raditi i, da,
prihvatiti emocionalni rad, umjesto da mu uzmičemo zato što ne želimo
biti iskorištene_i. Ovo pišem kao prijedlog, i ovaj prijedlog
je sam po sebi oblik emocionalnog rada. To je čin ljubavi. To je poziv
da razmislimo kako bismo prihvatili emocionalni rad, a da ne bude
iskorištavajući. Premda ovo nije opsežan popis, a nipošto nije konačna
riječ o ovoj temi, nudim tri pitanja koje možemo iskoristiti kao
smjernice za etičko prihvaćanje emocionalnog rada. Bez obzira prihvaćamo
li emocionalni rad od prijatelja, ljubavnika_ice, profesionalca_ke ili
suradnika, razmišljanje o ovim pitanjima može nam pomoći da to činimo s
poštovanjem i reciprocitetom.
1. Postoji li pristanak?
Prvo što se moramo zapitati – je li osoba koja pruža emocionalni rad s
tim suglasna? Je li to sama ponudila? Je li to ponudila dobrovoljno i
bez prisile? Ako nekome namećete osjećaj krivnje što ne pruža
emocionalnu podršku (rad), onda tu nema pristanka. Ako pred nekoga
“istovarite” teške stvari, a da prije toga niste provjerili je li ta
osoba s tim okej, također nema pristanka. Ako pretpostavite da je sada
dobar trenutak za neku temu, a da niste prvo pitali – također, to nije
suglasan rad. Ako zahtijevate da osoba s manje moći od vas obavlja posao vaše edukacije, to nije pristanak. Ako želite znati je li netko suglasan i želi pružiti emocionalni rad, odgovor je jednostavan: pitajte.
To se pitanje može postaviti na brojne načine. Važno je da je pitanje
autentično, iskreno i da se na njega može odgovoriti s ‘da’, ‘ne’ ili
‘možda’ u određenim okolnostima. Primjerice, prijateljica može reći da
može pričati na telefon 15 minuta, ali ne duže, ili kaže da će ti rado
posvetiti pažnju kada završi nešto što sada radi.
Ako nekoga od koga se očekuje da obavlja emocionalni rad to tražite,
iznimno je važno da mu date mogućnost “izlaza”. Primjerice, mogli biste
reći: “Nešto uznemirujuće mi se dogodilo danas na poslu i htjela bih o
tome razgovarati. Ako imaš kapaciteta (vremena, možeš, želiš) sa mnom o
tome, molim te javi mi, ali ako nemaš potpuno razumijem”.
Dati ljudima do znanja da postoje drugi ljudi od kojih možete tražiti
podršku, također smanjuje ili ukida pritisak. Možete reći nešto kao:
“Mogu li ti reći što mi se događa? Razgovarat ću o tome sa svojim
terapeutom ovog tjedna, pa nema pritiska.”
Kada govorim o pristanku – govorim o informiranom pristanku. Budite jasni i konkretni kakvu podršku trebate kako bi druga osoba mogla odlučiti može li je pružiti ili ne.
Primjerice, možete reći: “Imala sam stvarno težak tjedan i pomoglo bi
mi kad bi netko samo došao do mene i sjedio sa mnom. Ne želim pričati o
tome. Je li to nešto što bi mi mogao_la učiniti? Ako ne, nema veze,
pitat ću nekog drugog.”
Ovo može biti teško kada smo u krizi, to mi je jasno. Mnogi
od nas ne dobiju podršku kad je trebaju, posebno oni/one među nama koje
doživljavaju višestruke oblike opresije. Stručna podrška je
često nedostupna ili štetna, stoga želim naglasiti da nas ne treba biti
sram tražiti pomoć kada smo očajni_e. Važno je tražiti pomoć kada je
trebamo, čak i ako to ne radimo savršeno. Nismo uvijek u stanju pažljivo
promisliti kako ćemo tražiti pomoć. Istovremeno, to činiti (tražiti
pomoć) je važan dio poštovanja onih koji mare za nas. Sjetiti se
važnosti pristanka kada tražimo emocionalnu podršku vodi do čvršćih i
održivijih odnosa i zajednica. Kada nismo u krizi, može biti korisno
sastaviti listu ljudi kojima se možemo obratiti za podršku/pomoć kao i
listu pitanja koje možemo koristiti kada pitamo za podršku. Taj popis
može uključiti prijatelje_ice, partnere_ice, obitelj, stručne osobe i
krizne centre. Tako ćemo, kada tražimo/trebamo pomoć, moći upotrijebiti
taj popis. Može nam pomoći da se sjetimo opcija čak i kada nam najbliži
ljudi nisu u mogućnosti pružiti podršku koju trebamo u nekom razdoblju.
2. Je li taj rad cijenjen?
Svi imamo koristi od emocionalnog rada u našem svakodnevnom životu,
bez obzira radi li se o tome da je blagajnica ljubazna iako je imala
grozan dan ili o partneru/ici koji/a nas sluša dok pričamo o lošem danu
na poslu, ili o prijatelju_ici koji/a nas uvijek oraspoloži ili o
prijateljima s Facebooka koje “bombardiramo” svojim idejama. Emocionalni
rad ima mnoštvo oblika i podržava nas na brojne načine. Pa ipak,
njegova uloga u našim životima često ostaje neprepoznata. Dio etičkog
prihvaćanja emocionalnog rada je vrednovanje tog rada, a da ga ne
uzimamo “zdravo za gotovo”, da ga prepoznamo i priznamo i artikuliramo
načine na koje nas podržava.
Imala sam partnera koji nikada nije doživio seksualno nasilje. Bio je
član kolektiva koji se bavio politikama vezanim uz seksualno nasilje.
Često smo razgovarali o tome i pitao me je za mišljenje. Kao osoba koja
je preživjela seksualno nasilje, znala sam mnogo toga i rado sam mu
pomagala. Razljutilo me to što je taj emocionalni rad i korištenje moje
traume da pomognem njemu i njegovom kolektivu bio potpuno nepriznat. Moj
partner je svoj kolektiv opskrbljivao s mnoštvom novih i važnih ideja, a
da mi nikada nije pripisao zasluge za to.
Ovo je primjer pogrešnog ponašanja, no postoje mnogi načini dobrog
ponašanja. Od toga da se izravno zahvalimo ljudima i kažemo im kako nam
je njihov emocionalni rad pomogao do javnog pridavanja zasluga. Za svaku
situaciju postoji prikladna reakcija. Običan smiješak upućen blagajnici
i nastojanje da joj ne “trošimo” vrijeme dovoljno je joj pokažemo
priznanje i zahvalnost. Uslužnim radnicima i radnicama možemo dati i
velikodušne ili redovne napojnice (da ne spominjem da ih ne smijemo
koristiti kao objekte emocionalnog istresanja). Možemo odati
priznanje prijateljima na Facebooku navodeći njihove doprinose u našem
radu (no prije toga ih treba pitati žele li ili ne da im navedemo
imena). Pred prijateljima i pred zajednicom možemo svojim
partnerima_cama reći koliko cijenimo njihovu stalnu podršku. Možemo
javno obznaniti da ništa od našeg rada nije nastalo u vakuumu i
zahvaliti onima koji su doprinijeli svojim emocionalnim radom.
Dio prihvaćanja emocionalnog rada je iskreno pokazivanje zahvalnosti i
pridavanje zasluga. Priznanje znači mnogo ljudima da se osjete
cijenjenima za svoj naporan rad.
3. Postoji li reciprocitet?
Konačno, trebamo se zapitati je li emocionalni rad recipročan. Kada
za emocionalni rad plaćamo, primjerice psihoterapeutu ili seksualnoj
radnici, očito se od nas ne očekuje da uložimo istu količinu
emocionalnog rada zauzvrat. U tom slučaju dajemo novac. No, još uvijek
možemo poštovati njihov rad držeći se dogovora, poštujući njihovo
vrijeme, sjetiti se da su profesionalci ljudi i da mogu imati loš dan, i
općenito tretirati ih s uvažavanjem.
U odnosima u kojima ne plaćamo za emocionalni rad posebno je
važno zapitati se pružamo li ga i mi zauzvrat. Dajemo li toj osobu
podršku? Slušamo li o njenim problemima? Jesmo li dostupni u krizi?
Naravno da je nemoguće biti emocionalno dostupan cijelo vrijeme, ali u
fer recipročnim odnosima trebali bismo davati koliko i primati. Ako
shvatimo da dobivamo mnogo emocionalnog ulaganja od nekoga, važno je
razmisliti možemo li i mi uzvratiti. Vraćamo li uslugu?
Ako smo navikli dobivati emocionalnu podršku bez uzvraćanja, to je
nešto na čemu trebamo poraditi. Neki ljudi, zahvaljujući svojim
privilegiranim pozicijama, navikli su imati emocionalnu potporu drugih
te nikada nisu naučili kako da to i sami rade. Možda nisu svjesni da je
emocionalni rad – rad, da je to skup vještina.
Ako niste navikli ljudima davati podršku, prvo se trebate educirati kako to činiti.
Postoje brojne knjige i članci koje možete pročitati kako biste naučili
kako slušati, kako pružiti podršku, kako ljudima dati prostor. Također,
možete pitati ljude koje želite podržati kakvu podršku oni žele, no
dobro je najprije izbrusiti vještine emocionalnog rada, tako da ne
očekujete od nekog drugog da sam obavi emocionalni rad učeći vas
emocionalnom radu.
Dio samoedukacije o tome što je emocionalni rad i kako ga raditi je
samoedukacija o sistemskoj opresiji i o tome kakve koristi mi od nje
imamo. Važan dio učenja je spoznati kako mi opresiramo druge očekujući da nas educiraju o toj opresiji. Velik dio reciprociteta vezan je uz samoedukaciju, a to je tek početak.
S te polazišne točke, trebamo se pitati kako možemo uzvratiti ljudima u
našim životima, posebno onima od čije opresije imamo koristi i onima
koji su izloženi višestrukim opresivnim sistemima.
Reciprocitet je temelj izgradnje snažnih odnosa i zajednica. Ako se konstantno oslanjamo na nekoga, zapitajmo se “Na koga se oslanja ta osoba?”.
Možete prijatelju poslati poruku i pitati ga kako je, kakav mu je bio
dan. Možete saslušati suradnika koji vam govori o nečemu stresnom što je
doživio. Možete održavati empatični prostor za svog partnera ne
pokušavajući “popraviti” situaciju. Možete svom ljubavniku donijeti
hranu kada je bolestan. Učiti kako “obavljati” emocionalni rad važan je
dio njegovog etičkog prihvaćanja.
Važno je spoznati da neki od nas trebaju više brige od drugih. Neki
od nas, zbog traume, invaliditeta, problema s mentalnim zdravljem,
siromaštva ili nekih drugih razloga, možda nisu u poziciji da pruže
emocionalni rad kakav nam je potreban. Možemo prolaziti kroz razdoblja
kada možemo pružiti više emocionalne potpore ili kroz razdoblja u kojima
trebamo više brige i pažnje nego što smo je sposobni dati. Možemo biti
sposobni pružiti recipročnu brigu na neke načine, a ne neke druge ne. I
to je potpuno u redu. Trebamo bogate mreže emocionalne skrbi,
tako da svatko od nas može dobiti onoliko koliko mu treba. Trebamo
zajednice koje cijene i upražnjavaju emocionalni rad – zajednice u
kojima si međusobno pomažemo. Reciprocitet je odluka da
izgradimo zajednice u kojima ćemo svi biti podržani i ne izostaviti
nikoga; to nije razmjena “jedan na jedan”.
Emocionalni rad je nevidljivo “ljepilo” koje održava naše odnose,
zajednice, pokrete i nas same. To je neophodan rad na promjeni svijeta. Važno je artikulirati činjenicu da je emocionalni rad često nepriznat i iskorištavan te da se često zahtijeva od određenih skupina ljudi – uključujući žene, feminine ljude i nebijele ljude. U isto vrijeme, moramo spoznati da je emocionalni rad vrijedan i važan. Trebamo ga više, a ne manje, i trebamo ga dijeliti.
Umjesto da mu uzmičemo zbog straha da ćemo biti iskorišteni, možemo se
zapitati: “Postoji li pristanak? Cijenimo li taj rad? Postoji li
reciprocitet?”. I ako iskreno odgovorimo na ova pitanja, možemo ga
prihvatiti sa zahvalnošću i poštovanjem.
Na kraju, želim se zahvaliti svim teoretičarima_kama,
aktivistima_kinjama, umjetnicima_ama, piscima/spisateljicama i
prijateljima_cama koji su artikulirali važnost emocionalnog rada,
posebno onima koji nisu bijeli, osobama s invaliditetom i seksualnim
radnicima_ama. Ovo ne bih mogla napisati da cijeli život nisam učila od
onih koji su to učinili prije mene i nastavit ću učiti. Hvala.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević