U današnje vrijeme, obilježeno jeftinom
robom uvezenom iz Azije koju su potplaćeni radnici najbrže što su mogli –
a da ostanu živi – izradili radeći u nehumanim uslovima i poslali ka
našim krajevima, u vrijeme minimalističkih, beskarakternih, generičkih
životnih prostora u kojima više nema ni knjiga, ni biljaka, ni slika, ni
ćilima, teško nam je i prisjetiti se soba u kojima su dane provodili
naši djedovi i bake. A ako se i prisjetimo, često nam se ne sviđa ono
prizvano u misli. Previše nam je tih stvari, previše drangulija od kojih
bismo mnoge odbacili kao kič, previše šara, zapletenih boja i uzoraka,
teških zavjesa, tepiha naslaganih jedan na drugog da se zime pregrme na
toplom.
Tim više je nesvakidašnje ono što rade Ivana Blaž,
arhitektica iz Viteza koja je nakon života u Italiji i Španiji svoj dom
pronašla u Ljubljani, te njena slovenačka prijateljica, dizajnerica i
ilustratorica Nina Mršnik. U želji da sačuvaju stari zanat tkanja na razboju, Ivana i Nina su pokrenule Kobeiagi Kilims,
brend tradicionalno tkanih bosanskih vunenih ćilima unutar kojeg će i
najzagriženiji protivnik mirisa prošlih vremena pronaći nešto za sebe.
Pretražujući po vlastitoj, bosanskohercegovačkoj kulturi i baštini,
Ivana je poželjela tradicionalni vuneni ćilim, koji slovi kao jedinstven
likovni izraz na tlu Evrope, vidjeti u vlastitom domu, ali prilagođen
današnjem uređenju prostora, ponešto drugačijeg kolorita i apstraktniji
od geometrijskih i stilizovanih floralnih ornamenata koji se nižu u
pravilnom ritmu. Ipak, potraga za ženama – jer riječ je o tradicionalno
ženskom zanatu – koje bi danas ručno istkale takav ćilim pokazala se
zahtjevnim zadatkom.
Čiji je fildžan, čiji ćilim
“Često
posjećujem porodicu u Bosni i Hercegovini, i za jedne takve posjete
Nina i ja smo na pijaci u Travniku od žena koje su prodavale stare
bosanske ćilime nastojale doći do informacije ko bi nam mogao istkati te
ćilime, ali prema našem vlastitom dizajnu, i tako smo saznale da su
izuzetno rijetke žene koje bi to radile. Nijedna od žena koje su
prodavale ćilime u Travniku nije ih tkala. Ne odustajući od ideje godinu
dana smo tražile žene koje bi tkale ćilime, polako shvatajući da je
riječ o zanatu koji izumire”, prisjetila se Ivana začetka zamisli da za
sebe i mlađe ljude sličnog ukusa počnu proizvoditi skupocjene bosanske
ćilime za novo vrijeme.
U
poslijeratnom periodu tkanje na razboju preživjelo je tek u životima
rijetkih čuvara bosanskohercegovačke baštine koji istražuju tajne
bosanskog ćilima, te u povremenim umjetničkim poduhvatima kojima se
nastojalo ukazati na potrebu očuvanja umijeća njegove izrade. Kao zanat
raširen po cijeloj zemlji i dragocjeni predmet koji predstavlja skupi
dar o životnim prekretnicama nije se sačuvao, napominje Ivana. Rad na
jednom ćilimu je mukotrpan i dugotrajan, a više niko nije spreman da
plati stvarnu vrijednost takvog proizvoda. Uzevši to u obzir, bosanski
ćilim gotovo da je osuđen na zaborav.
“Osim toga, uvriježilo se i da je sramota biti zanatlija, sad su na cijeni drugačija zanimanja. Dodatni
problem je i to što ljudi u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njen
ogroman potencijal, ne znaju cijeniti svoje, vlastitu tradiciju i
proizvodnju. U drugim kulturama to nije tako i kad dobijete
priliku živjeti u inostranstvu, počnete stvari gledati iz druge
perspektive. Meni je u tom smislu pomoglo što sam dugo živjela u Španiji
i Italiji, posmatrajući koliko ljudi cijene vlastitu tradiciju. U BiH
postoji još i taj problem da se sve mora nacionalno podijeliti, pa
morate slušati izjave poput fildžan nije naš, nego je njihov, ćilim je
naš, nije njihov…”
Ne obazirući se na
prepreke, Ivana i Nina nastavile su istraživati i tragati za
majstoricama zanata. “Željele smo tkanje bosanskih ćilima učiniti ponovo
popularnim i približiti ga mlađim generacijama koje ne pamte da je taj
zanat nekad bio sveprisutan i cijenjen. Razgovarale smo s puno mladih
ljudi kako bismo otkrile šta bi se to njima sviđalo, koji bi to spoj
tradicije i savremenih motiva bio za njih dovoljno dobar da bi ga
kupili. Istovremeno smo tragale za ženama koje bi tkale ćilime,
obilazile smo bosanskohercegovačke gradove na pijačne dane i raspitivale
se među ženama koje su na pijace i buvljake autobusima dolazile iz
udaljenih sela i iznosile svoje ručne radove, priglavke, džempere,
ponjave da li znaju neku koja bi tkala ćilime na razboju. Obilazile smo
zabačena bosanska sela, poput Rostova ili Suhog Dola, u kojima ljudi
žive na način koji je nama čak i u manjim bosanskim mjestima sasvim
nepojmljiv, u kojima se veš pere u koritu ispred kuće, a WC je odvojen
od kuće, ali žene koje su to nekad radile, danas u poznim godinama, nisu
bile zainteresovane za tkanje. To je naporan fizički posao, i ako imate
zdravstvenih problema, nije ga lako raditi.”
Žene koje mogu istkati sve što zamislite
Potraga
ih je naposljetku dovela do pijace u Visokom, na kojoj su ih uputili na
Udruženje žena muslimanki Sumeja, što je uskoro urodilo plodonosnom
saradnjom. “Većina tih žena nosi teške priče u svojoj prošlosti, u ratu
su mnogo toga izgubile i plašile smo se da će im biti prezahtjevne naše
želje, ali su one uspjele napraviti sve što smo zamislile. Bio im je to
izazov. Na početku smo mislile da će im, budući da su ranije tkale
ćilime s tradicionalnim motivima, biti problem uraditi neke sasvim
drugačije, savremene, apstraktne motive koji su bez ritma, ali smo vrlo
brzo shvatile da nema toga što one ne bi mogle istkati. Ni danas ne znam
kako im polazi za rukom bilo koju sliku prenijeti s papira formata A4
na ćilim veličine dva puta tri metra.”
Vrijedne
ruke visočkih žena napravile su tako prvu kolekciju Kobeiagi Kilims,
sastavljenu od četiri ćilima koja se razlikuju po izgledu, ali ne i po
načinu izrade i kvaliteti. “Ideja prve kolekcije Kobeiagi Kilims bila je
da zamislimo četiri različite skupine ljudi različitih stilova i prema
tome osmislimo četiri u potpunosti različita ćilima, s namjerom da se
svako pronađe u nekom od njih. Jedan je tradicionalni koji čuva sve
vrijednosti tradicionalnih motiva, jedino su boje drugačije kako bi bio
prilagođen današnjem ukusu, drugi je minimalistički, crno-bijeli, treći
je funky, četvrti potpuno apstraktan”, objašnjava Ivana, napominjući da
se svi ćilimi iz prve i iz nedavno predstavljene druge kolekcije zovu
ženskim imenima, jer sve u vezi s njima rade žene: Lejla, Baja, Stana,
Massari – Rosso, Neda, Milena, Emina.
Prva
kolekcija Kobeiagi Kilims “u svijet” je zakoračila uz pomoć
Kickstartera, platforme na kojoj dobre ideje dobijaju finansijsku
podršku zainteresovanih iz cijelog svijeta. “Na početku nismo bile
sigurne da li je pametno tradicionalno tkane ćilime predstavljati na
Kickstarteru, mislile smo da to nije baš proizvod za Kickstarter,
većinom posvećen inovacijama i sasvim novim konceptima i idejama. Puno
važnije od novca zarađenog putem ove platforme, kojim najčešće možete
samo pokriti troškove izrade proizvoda, Kickstarter je marketinška
odskočna daska zahvaljujući kojoj svi saznaju za vas. Zanimljive su i
povratne informacije koje dobijete, pa se nama tako upravo na
Kickstarteru dogodilo da nam se javio čovjek iz Singapura oduševljen
idejom jer je, kako je naveo, Singapur mlada država i nema svoju
tradiciju, smatrajući da je divna stvar da mladi ljudi u državama koje
baštine puno toga cijene i njeguju vlastitu tradiciju.”
Za
potrebe predstavljanja prve kolekcije Nina i Ivana su snimile i kratki
promotivni film, dijelom smješten u tada zatvoreni Zemaljski muzej, kako
bi ukazale na neupitnu vrijednost baštine koju predstavljaju ručno
tkani bosanski ćilimi, od kojih se neki nalaze i u ovoj instituciji
kulture, prizivajući vremena u kojima je tkanje ćilima za žene na
selima, naročito zimi, kada nije bilo mnogo drugog posla na zemlji, bilo
najvažnija društvena aktivnost. U tkalačkim stanovima su se družile,
istovremeno radeći i stvarajući. “Za Slovence koji su bili s nama u
Zemaljskom muzeju bilo je fascinantno prolaziti kroz muzej i učiti o
bogatoj historiji Bosne i Hercegovine za koju uopšte nisu znali. Od
kustosice muzeja smo također saznali mnogo toga, poput informacije da 90
posto ćilima koji se mogu kupiti na Baščaršiji dolazi iz Irana i da
gotovo uopšte ne možete pronaći bosanske ćilime.”
Made in Europe
Kobeiagi
Kilims, ćilimi različitih veličina, kao i jastučnice, uskoro su
zaživjeli na sajmovima dizajna u Londonu, Kopenhagenu, Beču, Milanu, a
svoje mjesto su našli i u prodavnicama rukotvorina u Kopenhagenu, Beču,
Ljubljani i Sarajevu. “Naši ćilimi su na svim tim mjestima obično jedini proizvod koji je u potpunosti ‘made in Europe'”,
napominje Ivana. Priču o njima nemoguće je ispričati bez spominjanja
posebne pažnje s kojom Ivana i Nina pristupaju etici u poslovanju. Za
početak, riječ je o potpuno bosanskohercegovačkom proizvodu. Vuna koja
se koristi za njihove ćilime prikuplja se iz nekoliko bosanskih sela,
većinom iz okoline Visokog, a bojenje protiče u pogonima Vitexa. Bez
obzira na to što je riječ o kvalitetnom, prirodnom materijalu, prema
Ivaninim riječima, ogromne količine vune iz Bosne i Hercegovine se
bacaju.
“Ljudi ne znaju šta da rade s
vunom i zato se godišnje bacaju tone vune, osim određene količine koju
prodaju proizvođačima u Italiji. Ranije se sve izrađivalo od vune, ali
danas je vrijeme sintetike. Srećom, polako se javlja svijest o tome da
je važno od kakvog je materijala nešto napravljeno, gdje je nastalo,
ljudi sve manje kupuju robu koju izrađuju izrabljivana djeca, robu
farbanu otrovnim bojama, ne žele davati novac proizvođačima koji ne
poštuju pravila pravedne trgovine. U Skandinaviji je, na primjer, taj
trend zaista jak i ondje vrlo cijene priču o ženama koje izrađuju
Kobeiagi Kilims.” Poštivanje etike u proizvodnji i trgovini
podrazumijeva da ćete konačan proizvod platiti više, napominje.
“U
Sloveniji i u Bosni i Hercegovini često čujemo prigovore na cijenu, ali
mi se držimo principa prirodnih materijala, prirodnih boja, a visočkim
tkaljama plaćamo cijenu koju su one same odredile, cijenu koja ne zavisi
niti od količine naručenog, koju nikada nismo pokušale spuštati, niti
smo prihvatale ponude daleko jeftinijih majstora iz Indije ili
Pakistana, jer, za nas, to onda ne bi bilo to. Bilo bi nas sram da snižavamo cijenu rada, talenta, posvećenosti ovih žena.
Izrada ćilima veličine dva puta tri metra traje sedam sedmica, riječ je
o sedam sedmica fizički i psihički zahtjevnog posla. Osim toga, riječ
je o proizvodu koji traje duže od prosječnog životnog vijeka: u
porodičnoj kući imamo ćilim koji je ostao nakon moje bake, stariji je od
stotinu godina i u meni izaziva posebne emocije. Pitanje koje trebamo
postaviti sebi je: koliko će predmeta koje mi danas posjedujemo
naslijediti i koristiti naša djeca?”
Kupovina lokalnog, domaćeg, nezavisnog
I
u ostatku profesionalnog djelovanja Ivana i Nina se drže istih
principa, te potpisuju i uređenje ljubljanskog restorana Gostilna dela, u
kojem se, uz pomoć sredstava iz evropskih fondova, na početku
zapošljavaju mladi ljudi bez obrazovanja i prilika da grade karijeru,
često sa socijalnim problemima, obučavaju se u kuhanju i posluživanju, a
potom odlaze dalje u potragu za poslom.
“Namještaj
u restoranu pravili smo koristeći odbačene stvari iz Centra za ponovnu
upotrebu, koji također predstavlja primjer socijalnog preduzetništva i
zapošljava ljude koji nemaju drugu perspektivu, a tokom čitave godine
rada na tom projektu uključivali smo čitavu zajednicu u nastanak
restorana, pripremali smo hranu za komšije, posjećivali obližnji
starački dom i tražili recepte od starica koje žive ondje. Za neke od
prvih zaposlenih mladih ljudi Gostilna dela je predstavljala prijeko
potrebnu motivaciju, te je tako jedna djevojka kasnije uspjela ne samo
naknadno završiti srednju školu nego i studij informatike. Dobar je
osjećaj da si nekome možda promijenio život. Uvijek nastojimo raditi na
taj način, koliko to okolnosti dozvoljavaju, a i privatno se držimo
istih principa: kupovati od malih lokalnih proizvođača, na pijaci,
angažovati lokalne, nezavisne dizajnere. Platiću i više, ali ako znam
kako je nešto nastalo, od čega, ako znam da niko nije iskorišten u tom
procesu. Takve svijesti nam nedostaje, ali vjerujem da će budućnost
zasigurno biti označena njome.”