»Kraj rijeke tužan i sam / i divan dio svijeta, / ljudima neznan stan / leptira, ptica, cvijeta. // Sama i tužna tu / u pustom kraju svijeta / procvala višnja ljepša / od sna i suncokreta…«
Ovaj divni dio svijeta kraj rijeke ne mami nas samo iz pjesme, on je stvaran, postojao je i postoji – to je jedna bašta kraj Vrbasa, u banjalučkom naselju Stupnica, tamo gdje bistre vrbaske vode miluju obale, sretne da se u njima ogledaju vrhovi voćki i krovovi bosanskih kuća.
U tom svijetu žubora i cvjetova, behara i slatkih plodova, svoje djetinjstvo provela je jedna djevojčica, pa gimnazijalka, koja je koju godinu kasnije tu ljepotu utkala u svoje pjesme. To je naša Nasiha Kapidžić, rođena u toj kući 1931. godine, koja se nakon završenog studija književnosti u Beogradu vratila u svoj rodni grad i počela učiti gimnazijalce maternji jezik i književnost u školi u kojoj je u njenim klupama, ranije, počela prve stihove predavati bjelini papira. A sad je, kao mlada profesorica, pjesme već objavljivala u priznatim listovima i časopisima u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu… Njen lirski vez, prepun leptirova, ptica, slapova, zvijezda, pahuljica, nekako je najljepše dolazio do izražaja u pjesmama za djecu.
Nasihini maturanti
Sjećam se, bilo je to 1962. godine, kad sam bio Nasihin učenik, u četvrtom razredu Gimnazije. Bili smo i prva generacija maturanata koja je završni razred gimnazije pohađala po novom programu – podijeljeni u razrede društvenog i prirodnog smjera. Tako smo mi, »jezičari« i »filozofi«, imali najviše časova jezika i književnosti. Nasiha nam je tako ulazila u razred četiri puta sedmično, tako da smo imali vremena i za razgovore i vlastite pobude.
Početkom te godine trebalo je da se pojavi i prva Nasihina pjesnička knjiga za djecu, s naslovom »Maskenbal u šumi«, u izdanju tada znane sarajevske izdavačke kuće »Svjetlost«. Pošto sam u to vrijeme i ja već uveliko pisao i objavljivao pjesme za djecu, na stranicama listova i časopisa na kojima su se predstavljali i tadašnji priznati pisci, s Nasihom sam razgovarao o poeziji, i imao sam i tu radost da budem među prvima koji su njenu buduću zbirku čitali u rukopisu. Znao sam tada već uveliko kucati na pisaćoj mašini, pa sam dobar dio pjesama svoje profesorica mašinski iz rukopisa prenosio na papir. Nasiha je željela da čuje i moje mišljenje, pa je sa zahvalnošću čak i prihvatila neke moje dobronamjerne prijedloge.
U to vijeme nije bilo lako objaviti knjigu, posebno prvu. Postojao je jedan strog i kritički vrednovan put od rukopisa do korica sa tvojim imenom. Nasiha je zato s nestrpljenjem očekivala da knjiga izađe iz štampe, i da je iz Sarajeva pošalju u knjižaru »Svjetlosti«, koja se nalazila uz sami »Batin«
prolaz, preko puta tadašnjeg »Lovca« i Željezničke stanice.
Zima se je već prelila u proljeće, počeli su pupati i kestenovi, a knjiga još nije dolazila u knjižaru »Svjetlosti«, da je, kako smo tada govorili, »osvijetli stihovima«. Nama, đacima, uvijek je bilo drago da ponešto vremena »otkinemo« od časa i tako smanjimo mogućnosti propitivanja ili nekih pismenih radova. Zato smo našu profesoricu, čim bi ušla u učionicu i sjela za katedru, uglas upitali:
»Drugarice profesorice, ima li radosnih vijesti? Da li je stigla knjiga?«
Profesorica bi malo zastala, podigla oči od dnevnika kojega je upravo otvorila, i skoro uzdahnula:
»Oh, izgleda još ništa! Obećavaju, kažu da je knjiga već i uvezana, ali treba da prvo stigne u njihov magazin, da se sve to nekako evidentira, pa tek onda u pakete i po knjižarama…«
»Drugarice profesorice, ja sam baš jutros, idući u školu, prošla pored te knjižare, i vidjela da istovaraju neke pakete…«, u profesoričinu neizvjesnost brzo se »ubacila« Božana iz prve klupe.
»Možda je u tim paketima i Vaša knjiga?« navezala se odmah i Višnjica, a svesrdno su je, skoro uglas, podržavale Tatjana, Meliha, Darjana…
Mi, dečki, radije smo se držali zadnjih klupa, ali smo svojim »sigurno« odmah bili uz prve redove. Ljepše, naravno.
»Ja sam siguran da je knjiga danas stigla!« začule su se i riječi Idriza, zvanog »Grof«, koji je također tada već pisao i objavljivao pjesme i priče.
»Najbolje je da mi to odmah vidimo!« čulo se iz prvih klupa, sa prijedlogom da jedna naša »delegacija«, u koju su predložili i mene, i – neizostavno – i Savu koji je znao napamet »Gorski vijenac« i većinu Jesenjinovih pjesama – ode do knjižare i sve sazna »na licu mjesta«.
Ne sjećam se tačno koliko nas je tada bilo u toj »delegaciji«, ali znam da se razred dobro ispraznio. Profesorica to nije odobrila, ali mi smo se već našli na hodniku Realke i grabili malo zatim niz stepenice prema izlazu.
Saznanje, nažalost, nije bilo radosno – knjige još nisu stigle – ali smo zato sastavili čitavu priču – da je sve pripremljeno, i da će za koji dan biti u Banjaluci, i u izlogu. A na profesoričino pitanje – Zašto smo se tako dugo zadržali? – odgovorili smo, da smo čekali ako se iznenada pojavi novo vozilo sa paketima i knjigama.
Konačno – knjiga!
Knjigu smo, tako, čekali i nekoliko idućih sedmica, sjedeći pred knjižarom (odnosno u zdravljaku ili ćevapčinici preko puta, zbirajući pare za »sindikalnu« ili »natopljenu«), pravdajući svoje zakašnjenje i »teškim psihičkim stanjem« što našu dragu profesoricu i pjesnikinju ne možemo obradovati lijepom viješću i njenom knjigom.
A onda smo, jednog dana kad su kestenovi već uveliko obgrlili ulice grada, knjige i dočekali – stigao je kombi sa paketima, a mi smo odmah uzeli dva primjerka, jedan smo odmah platili a drugi, kad se dogovorimo sa autoricom, i u tren oka se već, radosni, našli u učionici, dok se drugi čas već primicao kraju.
Profesorica je, ozarenog lica, jedan primjerak nježno spustila na dlanove i još nježnije počela listati stranice, kao latice cvjetova, dok smo mi drugim primjerkom mahali i uzvikivali, tako da nismo ni čuli znak da je završen školski čas. Tako se knjiga »Maskenbal u šumi« pretvorila u »Maskenbal u razredu«, a stihovi prve strofe pjesme po kojoj je zbirka dobila i naziv – »U velikoj šumskoj sali, / gdje se drže karnevali / muzike se širi val; priređen je maskenbal…«, dobili su novo značenje – »U toj školskoj učioni, / gdje smijeh đački sada zvoni, / radosti se širi val; / započinje maskenbal«.
Do kraja te školske godine nismo više imali razloga da idemo sa časa, »čekati knjigu«, ali smo zato dva-tri puta uspjeli »ubijediti« profesoricu Nasihu, da odemo do obližnjeg Kastela i Vrbasa, i da uz žubor vode i prve mirise lipa čitamo pjesme i iz njene knjige. O cvrčku, ptici, šumu vode… »Cvrčku se pjesmom svojom / pridruži ptica neka, / a šum svoj bučni, smjeli, / uskladi s njima i rijeka…«
Bila je to i naša posljedna zajednička školska godina; mi smo se rasuli po fakultetima širom Juge, a Nasiha je odselila u Sarajevo i počela raditi kao urednica školskog programa Radio Sarajeva. Tamo je brakom dobila još jedno prezime – Hadžić.
Ovogodišnji »Vezeni most«, koji je i nazvan po Nasihinim stihovima, biće lijepa prilika da ponovo, nakon toliko godina, otvorimo stranice zbirke »Maskenbal u šumi«, u izdanju »Bosanske riječi – Lijepe riječi« iz Tuzle koja priprema i Izabrana djela banjalučke pletisanke.
Stihovi se, tako, vraćaju svome izvoru – bašti kraj rijeke u kojem su i nastajali sredinom prošlog stoljeća. U vrtu koji, »uvijek poslije tople kiše«, tako »divno zamiriše«, »lagan je kao pjena«, a »svaka ruža umivena«. Kao i svaki stih ove knjige, koju je svojim crtežima uljepšao banjalučki slikar Omer Berber.
Ovu lirsku, bajkovitu knjigu treba svakako pročitati, vraćati joj se, kao djetinjstvu, a uz ovo sjećanje nekako će se najbolje »uklopiti«, »užuboriti«, pjesma o Nasihinom vrtu. Pa još okupanom.
Nasiha Kapidžić Hadžić
OKUPANI VRT
Uvijek poslije tople kiše
moj vrt divno zamiriše;
tad je lagan kao pjena,
svaka ruža umivena.
U lozine pletenice
sakrile se tri kapljice.
Zraka sunca pita mene:
-Znaš li gdje su sakrivene?
One šapću: – O, ne kaži!
Nek’ nas sunce samo traži.
Od latice do krunice
cvijet pokis'o sunča lice.
Čudim se, sa dvije laste,
kako brzo trava raste…
Svi zvončići plavi, mali,
mokru kosu počešljali,
sa dvadeset i tri lista
bršljanova grana blista.
Volim vrt svoj poslije kiše,
kad mi divno zamiriše;
tad je lagan kao pjena,
svaka ruža umivena.