Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju
invalida Republike Srpske
tako, pored
definicije profesionalne rehabilitacije, uslova za ovu rehabilitaciju i
osposobljavanje, predviđa i zapošljavanje invalida na otvorenom tržištu rada i
pod posebnim uslovima. Takođe, ovaj zakon svojstvo invalida priznaje osobama
koje imaju civilni uzrok invaliditeta, kao i osobama kojima je invaliditet
priznat po drugim specijalnim propisima u boračko invalidskoj zaštiti.
U ovom smislu,
posebno je interesantna zakonska diskriminacija među pripadnicima iste
populacije, i to u dijelu u kojem je za zapošljavanje uslov invalidnost od 40%, odnosno 70% tjelesnog oštećenja, što znači da u prvom slučaju
postoji izvjesna naklonost prema osobama sa invaliditetom kod kojih drugi
zakonski propisi predviđaju invalidnost, a mahom se radi o grupi ratnih vojnih
invalida. Tjelesno oštećenje, u duhu ovog rješenja, odnosi se na osobe civilnog
uzroka invaliditeta. Definicijom invaliditeta, prema ovom zakonu, obuhvaćeni su
i korisnici dodatka na tuđu njegu i pomoć, čime se oblast zapošljavanja
direktno oslanja na oblast socijalne zaštite.
O
manjkavosti ovakvog rješenja moglo bi se raspravljati, budući da osobe sa
oštećenjem sluha najčešće ne ostvaruju pravo na pomenuti dodatak, a osobe sa
intelektualnim poteškoćama najčešće ne trebaju pomoć i njegu na identičan način
kao osobe sa fizičkim invaliditetom.
Ovim zakonom je regulisana i kazna za
poslodavce koji ne zapošljavaju minimalan broj osoba sa invaliditetom (jedna
osoba sa invaliditetom na 16 radnika), ali, nije dovoljno jasno definisan
mehanizam praćenja sredstava koja se po ovom osnovu prikupljaju i služe za
zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Obaveza uplate sredstava vezana je za
iznose bruto prihoda svih zaposlenih, bilo da poslodavci ne zapošljavaju osobe
sa invaliditetom, ili ih ne zapošljavaju u predviđenom broju.
Takođe, u javnosti o kršenju ovog
segmenta zakonskog rješenja saznajemo samo kada su zloupotrebe postojećeg
sistema tolike da dojučerašnji nagrađivani poslodavci postanu predmet istraga
pravosudnih organa.
Rješenje
koje predviđa zakon iste namjene u Federaciji BiH u velikoj je mjeri slično, s
razlikom što je broj osoba sa invaliditetom koje trebaju biti zaposlene
postavljen u odnosu na vremenski razmak od donošenja zakona i obaveza
poslodavca na uplatu novčanog iznosa ako ne zaposli osobu sa invaliditetom, ali
i uplatu posebnog doprinosa vezanog za procenat od prosječne plate u Federaciji,
ako ne ispune obavezu upošljavanja. Nešto je drugačiji i procenat invaliditeta
potreban za zapošljavanje – pod posebnim uslovima zapošljavaju se osobe sa 60%
invaliditeta, odnosno 70% tjelesnog oštećenja, te osobe sa lakom i umjerenom
‘mentalnom retardacijom’.
Specifičnost
zapošljavanja ratnih vojnih invalida, pored pomenutih rješenja, jeste što ova
kategorija, u skladu sa svojim boračkim statusom, zakonima koji uređuju prava u
oblasti boračko – invalidske zaštite, u oba entiteta imaju prednost. Dakle, u
ovoj oblasti definisana je prednost, a ranije pomenutim rješenjima i mehanizam
zapošljavanja.
Ista
takva prednost izostaje za osobe sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta
jer, kao takva, iako definisana kao prednost pri zapošljavanju kad kandidat
ispunjava opšte uslove definisane zahtjevom radnog mjesta, suštinska prednost
izostaje.
U
Brčko distriktu takođe postoji specijalan zakon u ovoj oblasti, koji na isti
način definiše prednost u zapošljavanju.
Valja
napomenuti da su obje oblasti specijalne u odnosu na opšte zakonodavstvo, tako
da, pored poštovanja odredbi važećih zakona o radu, u primjeni prednost
dobijaju odredbe specijalnog zakonodavstva.
Međutim,
ni postojeći zakoni o radu nisu gotovo nikako naklonjeni osobama sa
invaliditetom. Tako, u ovoj regulativi imamo odredbe vezane za povrede na radu
i profesionalnu bolest, ali ne i tretiranje pitanja invaliditeta.
Invaliditet
se, istina, pojavljuje u slučaju roditeljstva i zakonom definisanih statusa
prema porodičnim zakonodavstvu, i to za roditelje djece sa smetnjama u razvoju.
Interesantno,
roditeljski status nije prepoznat u oblasti zaštite majčinstva i porodilja,
tako da nema apsolutno nijedne odredbe koja bi majkama, radnicama i porodiljama
koje uz ovu životnu situaciju imaju i invaliditet pružila bilo kakvu dodatnu
zaštitu.
Imajući
u vidu da je najveću diskusiju izazvala odredba o pravu poslodavca na davanje
otkaza, određene zaštitne odredbe, kako za osobe sa invaliditetom, tako i za
roditelje, a posebno majke djece sa invaliditetom, bile bi značajan napredak u
oblasti rada i zapošljavanja. U Republici Srpskoj, neka od roditeljskih
udruženja koja se bave radom sa djecom i omladinom sa invaliditetom, u ranijim
zakonima bavila su se ovim pitanjem.
Ovakva
zakonska regulativa, čak i u dijelovima u kojima je dosta dobro definisana, u
krajnjoj liniji ne biva ispoštovana, te sva primjena zakona počiva na
dovoljnoj osviještenosti poslodavca o pravu na rad osobe sa invaliditetom i
mogućnostima ove populacije.
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom Diskriminacija.ba