Kroz tri priče pokušaćemo bar donekle predstaviti probleme na koje nailazi ova populacija na putu do zaposlenja.
Priča prva: Sonja je majka petnaestogodišnjeg dječaka sa poteškoćama u razvoju. Nikada nije bila zaposlena, suprug radi neprijavljen, a jedino primanje koje ostvaruje od države je naknada za tuđu njegu i pomoć, a i ona uglavnom kasni. Posao je pokušavala dobiti sve do 2012. god., dok su joj roditelji mogli brinuti o sinu.
„Jedan sam od roditelja u BiH koji na svakom koraku nailazi na zid, od posla, pomoći, razumijevanja, svega. Posao sam ranije pokušala dobiti, javljala se na konkurse, rijetko sam bila i pozvana na razgovor i tada bih uvijek rekla da imam dijete sa poteškoćama. Nikada nisam pozvana u drugi krug, čak ni obaviještena da nisam dobila posao. Jednostavno mene nema, ja sam nevidljiva u ovoj državi, nisam ravnopravan član društva, i mene i moje dijete ne štiti nijedan zakon“, priča Sonja.
Priča druga: Pedesetjednogodišnjoj samohranoj majci (ime poznato redakciji) djeteta sa intelektualnim poteškoćama i autizmom, nakon 30 godina radnog staža, najavljen je otkaz. Nikada nije zatražila četveročasovno radno vrijeme, na koje ima zakonsko pravo, upravo zbog straha od otkaza. Pored brige o djetetu, brine se i o starijoj osobi- majci preminulog muža. Nema svoj stan, nema nikakvu imovinu. Strahuje da će završiti na ulici bez ikakvih primanja sa dvije osobe kojima je potrebna cjelodnevna njega.
Priča treća: Radomir Radmilović je otac 27-godišnjeg sina sa mentalnim poteškoćama u razvoju. Od prije rata zaposlen je u Termoelektrani Gacko, nikada nije zatražio četveročasovno radno vrijeme. Radi u smjenama, te se na taj način uspijeva uskladiti sa suprugom oko brige o djetetu, a veliku ulogu ovdje igra i Radomirova majka, koja, kada je god to potrebno, pomaže.
Radomir, koji je i predsjednik UO Saveza za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima RS, kaže da su problemi sa kojima se susreću roditelji brojni i da u državnim institucijama nikada nisu naišli ni na razumijevanje, ni na podršku. Tačno je, kaže, da ima sporadičnih slučajeva zapošljavanja, ali je to daleko od zadovoljavajućeg. Najveći je problem, smatra, što ni lokalne ni republičke institucije ne prepoznaju potrebu zapošljavanja ni roditelja, ni djece.
„Najveća nevolja i problem roditeljima je što nemaju kuda sa djecom, tako da većina njih nije ni u prilici da traži posao, a oni koji i jesu njih poslodavci izbjegavaju, smatrajući da ne mogu imati učinak kao druga lica. Nevolja počinje od ranog djetinjstva, mnogi roditelji su na ivici i psihičke i fizičke izdržljivosti, a o egzinstencijalnim problemima u kojima se većina njih nalazi, mislim da ne treba ni govoriti. A država, kao ni entitetske vlasti, ne čine bukvalno ništa da se bilo koji segment ove obimne problematike popravi. Daću vam samo jedan primjer. Tokom 2008. godine, pokrenuli smo zaštitne radionice s ciljem samozapošljavanja roditelja i djece. Cilj nam nije profit, nego da radionice budu samoodržive, te smo u Palama, Bileći i Banjaluci pokrenuli proizvodnju papirnih rolnica za fiskalne kase, a zakon je precizirao da državne institucije imaju obavezu da 20 posto svojih potreba za ovim proizvodom nabavljaju iz naših radionica. Trebam li istaći da nikada, ni jedna jedina vladina institucija nije kupila ni jednu rolnicu papira od nas. Nažalost, danas je zaštitna radionca ostala jedino u Banjaluci sa jednim zaposlenim, i samo je pitanje vremena kada će se i ona ugasiti. Ovaj primjer možda i ponajbolje pokazuje kako i koliko nadležni imaju i razumijevanja i želje za nas i naše probleme“, priča za Buku Radomir Radmilović.
O zakonskoj regulativi razgovarali smo sa Gospavom Rađen-Radić, sekretarom Saveza udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima RS.
Prema njenim riječima, u zakonu postoje određene olakšice poput one da jedan zaposleni roditelj, kao i samohrani roditelj, ima pravo na pola radnog vremena i u tom slučaju Javni fond za dječiju zaštitu refundira 50 posto neto plate.
Ali jedno je zakon, a praksa sasvim drugo.
“Najveći problem u praksi je činjenica da je jako malo roditelja uopšte u mogućnosti da se zaposli. Takođe, zbog brige o djetetu, još rjeđi su slučajevi da se oba roditelja zaposle, a ukoliko do zapošljavanja i dođe, jako malo njih se odluči da podnese zahtjev za ostvarivanje prava na četveročasovno radno vrijeme iz straha da će dobiti otkaz. Posljednja analiza koju je radio Fond dječije zaštite, govori da je samo 59 korisnika u RS zatražilo i ostvarilo pravo na četverosatno radno vrijeme. Savez je prije nekoliko godina uputio i inicijativu nadležnim institucijama da poslodavac ne smije dati otkaz roditelju koji je ostvario spomenuto pravo i ona je uvažena i stavljena u zakon. Nažalost, to je bilo kratkog daha jer sam ovu odrednicu tražila u novom Zakonu o radu i nisam je prepoznala” naglašava Rađen-Radić.
Dodatni problem je i činjenica da neki roditelji, zbog cjelodnevne brige o djetetu, uopšte nisu u mogućnosti ni da razmišljaju o zasnivanju radnog odnosa. Njima nije osigurana nikakva finansijska naknada, kao što je slučaj u drugim državama.
Dodaje da rješenje nije ni u donošenje novih zakona, jer koja je korist od toga ako ih niko ne provodi. Ono što je evidentno jeste da nadležne institucije jednostavno ne žele definisati mehanizam koji će konkretno i precizno vršiti monitoring primjene prava i mehanizam sankcionisanja subjekata koji ta ista prava ne poštuju. Tu je ključ svega, kaže naša sagovornica.
„Bilo je nekoliko slučajeva kada smo se obraćali nadležnom ministarstvu jer su nekim našim korisnicima bilo povrijeđena prava, ili su bili diskriminisani, a njihov odgovor je bio da mi kao NVO pokrenemo sudski postupak, da je naše da plaćamo i advokate i sudske troškove. To nigdje u svijetu nema“, zaključuje Raden-Radić i dodaje da danas u Republici Srpskoj nisu našli ozbiljne sagovornike za rješavanje mnogobrojnih problema koji ih opterećuju.
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom diskriminacija.ba