Takmičari su uhvatili zalet, teme su delegirane i ostaje nam
samo da vidimo koliko će uspjeti daleko da stignu naši prvotimci. Ili bolje
reći gladijatori, koje očekuje borba na život ili smrt. Jer, život bez onog što
imaju sve ove godine, bez tolike moći i samozadovoljštine i nije život.
To dobro znaju oni koji su sve to iskusili, pa su izvukli
svoje najveće oružje čuvano za posebne prilike. Ili “crne dane”,
zavisi kako se uzme.
Inače, skoro svi vinovnici ove naše storije su već neko
vrijeme stisnuti u ćošak, ali ne nečijim pritiscima i činjenjima, već svojim
dugogodišnjim postupcima i to ih sigurno čini nervoznim i bijesnim. Da je
drugačije, ne bi u ovo nedoba naši junaci izvlačili “mačeve iz
korica”.
Kapetan Dragan, laktaški vožd i bošnjački princ ovaj put su
odlučili preduhitriti neprijatelja i dok još ima nade, nečekajući potez svojih
protivnika, zajedničkim snagama krenuti u “rat” do konačnog obračuna.
ZAJEDNO DO POBJEDE. ZAJEDNO DO VLASTI.
Sredstva se ne biraju, a nacionalizam, vjerski fanatizam i
šovinizam su neizostavna vodilja na putu do zvijezda. To se valjda u BiH zna,
pa stoga i zdušno prihvata.
Svi mi znamo da su dosad u BiH izborne godine bile i te kako
dramatične. Sve se ostavljalo po strani, a jedina preokupacija političkih prvaka bili su izbori. Kako ubosti najviše poena, uništiti političkog neprijatelja i
zauzeti što veći dio kolača u vlasti. I sve to, a da se ne napravi bilo kakvo dobro
za državu i njene građane.
E, od prošlih lokalnih izbora došlo je do malih promjena.
Od tog oktobra, svjetovni vladari svega živog i mrtvog u BiH
zaključili su da više nema vremena za odmor. Nema predaha između lokalnih i
opštih izbora, jer je odavno đavo odnio šalu. Od sada izborna godina nema 365
dana, već duplo, 730.
Dvije godine samo za međusobne okršaje i ukrupnjavanje
glasačkog tijela koje je gladno novih sukoba. Dvije godine fašisoidnih istupa,
nacionalističke propagande, novih starih čarki i prijetnji.
Da ne dužimo, dvije godine besplatnog rijalitija, sa
naknadnom naplatom.
Uglavnom, sezona je počela i nema povratka.
Tako je Milorad Dodik,
po prirodi najnestrpljiviji, ali i u najtežoj poziciji, zbog čega je uhvatio i
najduži zamah, postavio pred građane Zakon o Ustavnom sudu BiH i
“deportovanje” stranih sudija, vraćanje Dejtonskih nadležnosti i
zaštitu Republike Srpske od unutrašnjih i spoljnih udara.
Njegov sapatnik Bakir
Izetbegović delegirao je Obnavljanje tužbe protiv Srbije, dok je ocjenu
ustavnosti imena Republike Srpske sačuvao za sam kraj.
I na kraju, Dragan
Čović je preko hrvatskih europarlamentaraca nametnuo novu federalizaciju BiH,
što bi značilo stvaranje trećeg entiteta.
Iste priče, isti ljudi, isto odstojanje. Ali šta se tu može
kad je i narod kojeg driblaju isti. Savitljiv i izlapio, pod pritiskom i već
odavno indoktriniran, pa mu je svaka repriza kao nova epizoda.
Džaba je što sve ovo neodoljivo podsjeća na godine iza nas,
na prožvakane politikantske serije sa istim “glumcima”, doduše mnogo
radikalnije i konkretnije, kad o tome niko ne želi da razmišlja. Niko ne želi
da bilo šta kaže.
Jednostavno, udica je
bačena, a na nama je da zagrizemo.
Zašto smo i kako zaglibili u ovom etno-nacionalističkom blatu
najbolje zna profesor Fakulteta
političkih nauka iz Sarajeva Asim Mujkić, koji tvrdi da ovakvo ponašanje političara
proističe iz same prirode etno-nacionalističkog principa vlasti koji je na
dijelu u cijeloj BiH.
“Riječ je o jednom poretku koji se temelji sa jedne strane
na diskriminaciji, a sa druge na generiranju konflikata i sukoba. Za razliku od
nekih autora koji su smatrali da je moguće takav jedan modus djelovanja
pripitomiti i na neki način ga skrenuti u neku konstruktivniju fazu djelovanja,
ja sam smatrao da će on nužno voditi sve radikalnijem političkom diskursu i
djelovanju. To je empirijski utvrdljivo ako analizirate sve političke i izborne
platforme od 2000. pa do 2016. godine. Dakle, svaki put imate sve jaču i jaču
retoriku. I svaki put je frekvencija između pojedinih prelomnih događaja koji
opet generiraju mobilizaciju na nacionalnoj osnovi sve manja i manja, da bi
danas došli u situaciju da je to neprekidan način djelovanja koji će ići u sve
veći radikalizam”, upozorava Mujkić.
On se slaže da je svemu oveme doprinijela dijelom i generalna
klima koja se u posljednjih godinu dana rodila u Evropi, misleći na uspon
desnih šovinističko-nacionalističkih pokreta ili, kako je to Viktor Orban sročio,
‘konzervativna kontra revolucija’, koja je dodatni podsticaj liderima u ovoj
maloj zemlji da još radikalnije istupe sa svojim načinom djelovanja.
“Oni se sad sa ovim ideološkim mjehurom od sapunice koji
razvijaju pojačavanjem svoje ideologije sve više otuđuju od problema sa kojima
se suočava njihovo stanovnuištvo. Bojim se da ćemo veoma brzo doći u situaciju
kad neće biti moguć nikakav socijalni dijalog, ako već i nismo”, tvrdi Mujkić.
Kako nam je rekao, za mnoge je nerazumljivo, kada na sceni
imamo te destruktivne i nacionalističke snage, koje direktno utiču na
konstantno pogoršanje uslova života i rade na urušavanju sistema, kako to da
dobijaju stalnu podršku na izborima.
On to objašnjava na ovaj način:
“Ovdje moramo znati prirodu nacionalizma. Situacija u kojoj
vi imate potpunu dominaciju nad obrazovanjem donosi vam novu generaciju koja je
indoktrinirana i koja treba da stradava za nacionalne interese. Zatim, ovakvi
radikalni političari su u potpunoj sprezi sa vjerskim zajednicama. Oni su uz to
i najveći poslodavac. Egzistencijalno diktiraju naše živote. Budžetski
iscrpljuju sve alternativne vidove djelovanja. Imaju kulturu u svojim rukama i
dominiraju u medijima sa nacionalno mobilizirajućim temama. I šta vam više
treba da vidite zašto ljudi podržavaju ove političare”, pojašnjava Mujkić i
dodaje da su “oni napravili jedan etnički kavez unutar kojeg vi i kad bi htjeli
nešto da promijenite niste sigurni da će onaj drugi da vas slijedi. I to je
priroda nacionalizma koji vještom manipulacijom strahova i indoktrinacijom, uz
podršku crkve, stvaraju ovakvu atmosferu. Pa
nisu svi Hegeli i Marksovi da mogu kritički posmatrati šta se nad njima radi. Ipak,
da bude još gore, sve ankete pokazuju da svi građani BiH ne da nemaju
povjerenja u svoje lidere, već ih mrze. To je takav gnjev, mržnja i to kad
ispliva i izroni, nek nam je Bog na pomoći. “
Sva ta šizofrenija koja se akumulira mora
negdje da pukne. Kad će, vidjećemo.
Do tada, pod sve većim pritiskom nacionalizma,
mi postajemo kao zombiji koji više ne znaju ni za lijevo ni za desno. Reagujemo
samo na radikalno i zato i dobijamo samo radikalno. Svaki put sve jaču dozu. Živimo igru političkih moćnika pretvorenu u hod
po žiletu koji nikome neće dobro donijeti.
Za to vrijeme, dok destruktivne i nacionalističke snage u
BiH udaraju sa svih strana i vrše pravu invaziju na napaćeni narod, opozicija
je u potpunosti isparila. Ili možda je bolje da ih zovemo ‘oni što su izgubili
na izborima’.
A mi, koji svakodnevno svjedočimo sve većoj radikalizaciji i
otvorenom generisanju sukoba zarad opstanka na vlasti, skrštenih ruku čekamo
novi fiks nacional-šovinističkog opijata. Jer, valjda je lakše tako živjeti,
opijen serviranim vjersko-nacionalisičkim fanatizmom, nego bilo šta talasati.
Ko zna gdje bi nas to odvelo.