Obožavali ste ga u “48 sati”, bio je urnebesan u
“Policajcu s Beverly Hillsa”, njegovi stand-up nastupi i dalje
spadaju u sam vrh ponude, “Kolo sreće” jedna je od najboljih
(božićnih) komedija svih vremena, “Princ otkriva Ameriku” još je
bolja, a čak je i “Boomerang” iz 1992. bio simpatična komedija s
odličnim soundtrackom.
Devedesetih je ostao jedan od najbolje plaćenih glumaca u
Hollywoodu i opravdao to nizom hitova koji su često znali podbaciti kod
kritike, ali zabaviti publiku, a dvijetisućite donijele su neodoljivu izvedbu u
legendarnom “Shreku” u kojem je posudio glas simpatičnom magarčiću.
No, unatoč astronomskim honorarima (kategorija glumaca koji
zarađuju 20 milijuna dolara i više) i uspješnoj animiranoj franšizi, Murphyja
smo počeli povezivati s očajnim komedijama, blockbusterima koji su podbacili na
blagajnama i izborom projekata koji vas tjeraju da se zapitate kako je moguće
da zvijezda njegovog kalibra nije u stanju izabrati barem nekoliko projekata
koji nisu apsolutno smeće. Štoviše, ako ste rođeni devedesetih, njegova
popularnost vrlo vam je vjerojatno potpuna misterija jer izuzmemo li izvanrednu
izvedbu u mjuziklu “Dreamgirls”, Murphy nije snimio ništa vrijedno
spomena.
Njegov najnoviji film “Gospodin Church” u režiji
Brucea Beresforda koji je režirao i “Vozeći gospođicu Daisy”, novi je
podbačaj u njegovoj karijeri i uslijedio je nakon četverogodišnje pauze. No,
valja biti fer i naglasiti da je Murphy jedino što valja u ovom filmu baziranom
na otrcanom konceptu “magičnog crnca” koji se pojavljuje niotkuda i
rješava stvar.
“Bio je mi je to jednostavan posao i svi su bili kul.
Jednostavno sam pristao i snimio ga, a zatim se vratio u svoju ležaljku u
dvorištu”, govori Murphy.
Puno je prošlo od 1988.
Mnogi će ga uvijek navoditi kao jednog od najduhovitijih
ljudi koje su upoznali i teško je pronaći komičara kojem Murphy nije barem jedan
od idola. Odličan je u komedijama, ali svatko tko je upoznat s njegovim radom
vrlo dobro zna da njegov talent nadilazi žanr i da je Murphy jednostavno rečeno
odličan glumac u potrazi za projektom dostojnim njegova talenta. No, taj se
projekt jako dugo nije pojavio i izuzmemo li poneku sporednu ulogu u kojoj je
briljirao, solidan film nije imao od “Bowfingera”, a dobar od 1988.
kada je snimio “Princ otkriva Ameriku”.
Jedan dio problema leži u izboru visokobudžetnih
srednjostrujaških komedija koje donose sigurnu zaradu, ali i veliku mogućnost
uplitanja studija koji su i najbolje filmove u stanju pretvoriti u najobičnije
smeće. Drugi dio problema je to da se komedija u posljednjih 20 godina
drastično promijenila. Jedan od najvećih podbačaja bio je njegov umjereni hit
iz 2007. “Norbit” u kojem Murphy, kao i u slučaju “Luckastog
profesora” i nekih ranijih filmova, glumi nekoliko likova.
Politička korektnost odigrala je određenoj mjeri ulogu u
kritičkom pokopavanju filma koji likove svodi na puke rasne stereotipe, ali ne
smijemo zaboraviti da to nije spriječilo mnoge druge moderne komedije da steknu
kultni status.
“Norbit” je jednostavno film od kojeg se, s
obzirom na Murphyja, očekivalo puno više.
Mlake obiteljske komedije ispočetka su solidno prolazile na
blagajnama, ali i to se promijenilo pa su mnogi Murphyja jednostavno otpisali.
Naravno, to je sasvim očekivano od kritičara koji će ljude
svoditi na uspjeh filmova u kojima se pojavljuju, ali tog su mišljenja i
njegovi najveći fanovi koji polagano počinju prelaziti u tabor onih koji su
Murphyja otpisali iako se nadaju još barem jednom klasiku nalik onima iz
osamdesetih.
Filmova koji su vas u isto vrijeme bili odvažni i urnebesni,
a odvažnost je upravo ono što mnogima najviše nedostaje. Filmovima koje je snimio
posljednjih dvadesetak godina nedostaju “muda”. Naravno da Murphy
više nije klinac, ali gledamo ga u ziheraškim srednjostrujaškim projektima u
kojima se pokušava svidjeti publici i pritom nikog ne uvrijediti,prenosi Index.
Nije iskoristio čak ni priliku da se tijekom gostovanja u
SNL-u našali na račun Billa Cosbyja. I to nije nužnost niti krunski dokaz
njegova ziheraštva, ali ipak govori ponešto o tome gdje se trenutno nalazi i
savršeno se uklapa u seriju poteza kojima je sklon u posljednjih 20 godina.
Ima para i igra na sigurno, a to je smrt za komediju. Sljedeći
veliki comeback?
No, fanovi se i dalje nadaju, a ono što slijedi donekle budi
nadu.
U nedavnom intervjuu otkrio je da se poigrava s idejom
povratka stand-upu, a svi koji su pogledali “Delirious” i
“Raw” svjesni su da bi to u najmanju ruku mogao biti zanimljiv
eksperiment iako je uz sve navedeno teško povjerovati da će nakon 30 godina
pauze polučiti jednake reakcije.
Nastavak hit komedije “Blizanci” s Arnoldom
Schwarzeneggerom i Dannyjem DeVitom (“Triplets”) također bi mogao
biti zanimljiv potez, ako zbog ničeg drugog onda zbog pozitivnih aspekata
nostalgije s tri zvijezde iz osamdesetih. Tu je i četvrti nastavak
“Policajca s Beverly Hillsa” što, s obzirom na dvojku i trojku, ne
djeluje kao odlična ideja, ali sve je moguće. Spike Lee također bi za HBO
trebao snimiti biografski film o bivšem gradonačelniku Washingtona Marionu Barryju,
a trebao bi ga zaigrati upravo Murphy.
A za kraj, tu je možda i najambiciozniji projekt,
“Richard Pryor: Is It Something I Said?” Billa Condona u kojem
pratimo život legendarnog komičara kojeg će utjeloviti Mike Epps dok će se u
ostalim ulogama pojaviti Kate Hudson, Oprah Winfrey i Eddie Murphy.
Istina, sve se vrlo lako može pretvoriti u veliko ništa, ali
u isto vrijeme, 2017. pokazuje više potencijala nego je Murphyjeva karijera
pokazivala posljednjih 20 godina.