Njegova glazba nije šarena niti maestralno producirana već ogoljena, s
naglaskom na poruci koja podjednako uvjerljivo djeluje na papiru kao i
na albumima ili nastupima uživo. Iako je miljama daleko od mainstreama,
Avdić je prisutan na jedan drugačiji način – njegov se utjecaj počinje
osjećati u stvaralaštvu bendova i autora koji su prisutniji mainstreamu.
Povodom izlaska njegovog novog singla “51”, porazgovarali smo sa svestranim autorom.
Krenimo s onim što se pisalo krajem prošle godine. Što se zapravo dogodilo? Na koji je način ugrožen vaš ostanak u Sloveniji?
Birokratski. Zbog greške u računanju. Ne priznaju mi sedamdeset posto
prihoda i tvrde da nemam dovoljno da izdržavam porodicu. U biti sam
naletio na grešku u zakonu i počeo pritiskati na nju. Ali umjesto da se
greška ispravi, “pravna država” mi da “namig” kako to da riješim. Nađem
nekoga tko će mi svaki mjesec uplaćivati tih šezdeset eura koji mi kao
fale i sve je sređeno, produže mi boravak. Oni znaju da mi neće
uplaćivati zato jer imam, ta osoba zna da mi neće uplaćivati jer imam,
ja znam… Sve samo da se ne čeprka po zakonu.
Nisam to htio, dobacivali smo se papirima godinu dana i onda su me
odbili. Zanimljivo je da su me odbili u jeku kampanje za referendum o
zakonu o zajednici, gdje se pokušao ispraviti diskriminirajući zakon
koji krši prava istospolnih, nevjenčanih, prava na posvajanje…
Referendum nije prošao, pobijedili su ovi koji su se zvali “Za otroke
gre”, nešto kao oni vaši “U ime obitelji”. A pozvao sam se i na zakon
koji govori o obitelji, djeci, i u odbijenici piše da me nisu
izjednačili po tom zakonu jer je ovaj, po kojem su me odbili, puno
ugodniji za mene. Toliko o obitelji i djeci. Pretpostavljam da ne
razumiješ ništa, ali to je suština države, da ne razumijemo, samo da
izvršavamo.
Što se na kraju dogodilo i je li sve riješeno?
Žalili smo se višoj instanci i čekamo. Ono što je poražavajuće je
količina straha kod službenika. Oni će te “osuditi” ni krivog ni dužnog
zbog greške u zakonu jer se boje za sebe. Neće preispitivati ništa, ne
smije se zamjeriti nadređenom i nada se da ćeš se ti već nekako snaći.
Danas je totalni hit priča o totalitarizmima, naročito o onom bivšeg
sistema, ali to je bio realan totalitarizam s jasnim uputama što se
smije i što se ne smije i na tebi je bilo da se odlučiš smiješ li ili ne
smiješ i da nađeš put kako da to izvedeš, a puta je uvijek bilo. Ovo
danas je totalitarizam straha i idiotizma i put vodi samo od jednog ka
drugom i natrag.
“Manjina” je već neko vrijeme vani, Jedni tvrde da je album
“ljubavniji” od svih prijašnjih, a ti da je većina onog što radiš
ljubavne tematike. Znači li to da dolazi do zasićenja dosadašnjim temama
ili se radi samo o trenutnom raspoloženju pa si se ovog puta više
orijentirao na teme osobne prirode?
Nema tu koncepta, snimim pjesme koje u tom trenutku najviše sviram. I prvi album je bio intiman poput ovog. Nenamjerno.
Ljutiš desničare kojima smeta što si ljevičar, ali daleko je
zanimljivije to što ljutiš i pojedine ljevičare koji su tvoje pjesme
komentirali kao desničarsku poruku. Je li se nakon godina na sceni što
promijenilo i ljutiš li ih i dalje?
Ljevičari se ne ljute, oni se bore. A na sceni se promijenilo to da su svuda uvedene fiskalne kase.
Kako je kretati se tom nepopularnom “sredinom”?
Ne vjerujem ja u sredinu. Kad počne frka svi se opredijele. Svojom
voljom, tuđom voljom, inercijom, linijom manjeg otpora, kako god, ali
zna se strana. I kod onih koji šute. Oni su najopasniji. Izmaknu se kad
ti najviše trebaju. I kad se sve završi, dođu i kažu “Ej, šta ima?” Nema
ništa.
U pjesmama se često baviš upravo salonskom ljevicom, to jest
“ljevičarenjem” i antiglobalističkim pozerajem, a kritika je donekle
prisutna i na ovom albumu. Budući da pjesme vrlo često žive paralelno s
autorom pa ponekad i odlaze u drugim smjerovima, i tebe su doživjeli kao
“glasnogovornika lijeve struje” pa su to doživjeli kao svojevrsnu
“izdaju”. Jeste li se uspjeli pomiriti ili si ih zauvijek izgubio?
U suština, ja se i ne bavim ničim posebno, sviram i pišem o stvarima
koje vidim oko sebe, onako kako ih ja vidim. Onda se tu neko prepozna i
počne se baviti sam sa sobom pričajući o meni.
Kako se tvoj odnos prema (angažiranom) pjesništvu mijenjao tijekom godina i kako na sve gledaš danas?
Isto. Napišem pjesmu i pustim je od sebe. Ne mislim da pjesma mora
biti angažirana ili imati stav. Stav je ionako forma koja se u masi
slučajeva razbije u prvom dodiru sa stvarnošću. To je danas naročito
izraženo jer od svakoga se traži da ima stav o svemu. I iz svega se
iščitava neka poruka, koje uglavnom nema. I onda počinje polemika kako
bi se zadovoljili stavovi kojih će se odreći prvo oni koji ih
zagovaraju.
Jedan Marko Perković Thompson koji danas puno češće laprda o
vukovima, kraljevima i generalima, prepoznat je kao daleko relevantniji
politički statement od bilo kojeg buntovnika koji se smatra
nekom glazbenom protutežom njegovom desničarenju. Postoji li uopće neka
adekvatna glazbena protuteža?
Vi se previše bavite s njim. On nije bitan. Treba biti protuteža
dijelu društva iz kojeg je on iznikao. Ta priča nije počela s njim, a
neće ni završiti s njim. Tu priču i ideologiju dijele i neki političari.
A oni koji su na drugoj strani šute kad trebaju biti glasni.
Prošle godine, u jeku vaše predizborne kampanje, pojavila se ona
garda, ne sjećam se više kako se zvala, i kad se očekivala žestoka
politička kampanja protiv toga nije je bilo. Pazili su da se ne zamjere
zbog izbora. Danas su glasni, kažu vraća se fašizam. Odakle? Bio je tu
sve vrijeme.
Ima li nešto u tome da je taj glazbeno-politički angažman kod
masovnije popraćenih neoliberalnih buntovnika zapravo najobičnija poza
koja ne predstavlja ničije iskrene stavove pa je upravo zato u svom
utjecaju impotentniji od Thompsona?
Mislim da nije u tome problem. Nisu svi pozeri. Sistem u kojem smo,
kapitalizam, neoliberalizam, zovi ga kako hoćeš, obezvrijedio je sve to
na najinteligentniji način, sveo je sve na pop kulturu.
Iskoristio internet, društvene mreže, pretvorio ih u forum frontove i
borba traje. Puca se sa svih strana. Dok pucamo s tastature, nećemo ni
primijetiti kad počnu pucati po nama. Ideologija više ne znači ništa.
Slika na majici, bez snage i potencije.
Osim toga ono što je nekad definirano kao buntovništvo, danas je
establišment kojem se ne vjeruje. Doduše i ovi Thompsonovi su
establišment, ali svejedno galame. To mi nije jasno. Možda slabo čuju.
Ili je Thompson svoju pozu možda samo bolje zapakirao?
Ma nije do paketa. Do onoga je tko kupi paket.
Ispada da je u današnje vrijeme daleko subverzivnije biti
politički nekorektan nego političan. Kako se snalaziš u takvom okruženju
u kojem su svi zgroženi, šokirani i u konstantnom grču da svojim
izjavama ne poljujaju površinu da ih netko ne bi nazvao fašistima,
komunistima, šovinistima, zatucanima, ženomrscima, ustašama itd.?
Politička korektnost je samocenzura. I udara jače nego pendrek.
Masnica prođe, ali kad te obilježe, to ostaje. Kažu da se nekad zbog
viceva išlo u zatvor, danas se ne ide, ali neke od njih javno nećeš
ispričati. Kako god, treba reći ono što misliš, pa nek te obilježavaju
kako žele. Jer ako ne kažeš, skupit će se u tebi i izletjeti jednom bez
kontrole sve nagomilano i reći ćeš i puno toga što ne misliš. A onda je
gotovo.
Ne dovodi li to sve do poremećene situacije u kojoj komunikacija i rješavanje nesuglasica postaje gotovo nemoguće?
Nesuglasice se i ne žele riješiti. One održavaju konflikt, a na
konfliktu počivaju sukobljene strane. Zbog čega bi rješavali bilo šta?
Ako riješe, nestat će.
Pjesmu “Kapitalizam macht frei” završavaš fightclubovskom
konstatacijom da do istinskih promjena neće doći sve dok imamo nešto što
možemo izgubiti. Vidiš li uopće neke naznake da bi se tu moglo što
korijenski promijeniti ili bi se čak i u toj najgoroj varijanti (kada
bismo sve izgubili), ponovno sve svelo na pokušaje reforme ili čak
humanizacije kapitalizma?
Duboko je to dno na kojem više nema ničega za izgubiti. Čitao sam
davno neku knjigu o asketizmu i ostala mi je u sjećanju rečenica
“Asketizam ne znači ne posjedovati ništa, nego da tebe ništa ne
posjeduje”. E tu je problem. Nas posjeduje i ono što nemamo. Za tim
žudimo, a i to za čim žudimo i što nemamo, je nešto što možemo izgubiti,
jer smo to u podsvijesti prisvojili. Postali smo ono što posjedujemo,
zato gomilamo stvari koje nam ne trebaju. Odreći se toga ne izgleda nam
kao sloboda, nego kao gubitak.
Koji je tvoj stav o revoluciji i slažeš li se sa Žižekom koji
je nedavno izjavio da “lijevi intelektualci vole revoluciju, ali samo
kad je daleko od njih”?
I ja volim revoluciju kad je daleko od mene. A ni oko Žižeka baš ne gori.
I Venezuela je, kao jedan od posljednjih bastiona
socijalizma, krenula u drugom smjeru, ali na ovim prostorima još uvijek
živi određena sjeta kada govorimo o minulim vremenima i “sistemu u kojem
je bilo puno bolje”. Kako gledaš na tu besmrtnu ljubav prema prošlosti i
zašto Venezuela nije prepoznala “raj” u kojem živi?
Meni je jasno zašto se ljudi sa sjetom sjećaju prošlih vremena i tog
sistema. Sve je bilo jednostavnije. Sve je puno više bilo crno bijelo.
Znalo se tko su “dobri” i ko su “loši”. Nije bilo prevelikih
iznenađenja, samim tim ni turbulencija.
Mnogi iz moje generacije, kao i oni nešto mlađi ili stariji, kažu da
su bili slobodniji prije. To iz današnje perspektive izgleda
nevjerojatno ali je u suštini tako. Čovjek da bi bio slobodan mora imati
ograničenja. Ograničenja postavljaju pravac kretanja i imaš osjećaj da
znaš gdje ideš.
Danas uglavnom plutamo, jer nam svaki dan nude novi cilj. I nemamo
discipline. To je u međuvremenu postalo nešto nazadno i passé, zato
izgledamo kao pas koji ganja svoj rep. A Venezuela je drugačija priča.
Tamo gdje je nafta sve je privremeno. I kad traje sto godina.
Teško je danas izvesti neku revoluciju jer se više ratovi ne vode ni
za teritorije, već samo za resurse, prirodna bogatstva… Pogledaj
Sjevernu Koreju i ovog Kima… Ispucava rakete, prijeti, zapad mu uvodi
sankcije, prijeti, i ništa. Nema plina, nema nafte, nema zlata, nema
dijamanata, nema ni vode kako treba, može pucat koliko hoće, nikoga ne
zanima. Kad pomru od gladi, doći će neko da pomete i izgradi tržni
centar.
Svijet se ponovno promijenio nakon napada u Parizu, živimo u
još većem strahu nego prije. Kako si sve to doživio i što očekuješ da će
se iz toga izroditi?
Izrodio se taj strah o kojem govoriš i koji je sve veći. I koji se
pumpa iz dana u dan. Preko straha će nam najbolje objasniti šta se sve
treba poduzeti kako bi se situacija dovela pod kontrolu. Bilo koja
situacija. Mi ćemo se složiti jer želimo situaciju pod kontrolom. Zato
jer se bojimo.
U Sloveniji su ovih dana, u par gradića bile demonstracije zbog
najave gradnje izbjegličkih smještaja. U jednom mjestu su demonstrirali
iako je policija rekla da se tu neće graditi ništa, da je objekt za koji
oni misle da će biti centar neadekvatan za bilo kakav smještaj. Ali
đaba, oni su demonstrirali. Kažu da se boje. Ja vjerujem da se neki
boje. Strah je danas obrazac ponašanja. Lako ga je mobilizirati i
usmjeriti gdje želiš.
Mnogi su se na ovim prostorima iznenadili kad je terorizam
ovako glasno zakucao i na susjedna vrata pa smo se vrlo brzo i lako
prebacili na masovno uživanje u bombardiranju dalekih zemalja gdje
najviše volimo da naš terorizam bude… Prije nego nam se ponovno vrati u
još krvoločnijem obliku. Ima li kraja toj priči?
Ne znam. A ne želim biti pesimist.
Pratiš li ono što se događa u Hrvatskoj i kako ti se čini naš povratak u devedesete?
Mislim da ćemo težinu toga osjetiti tek za nekoliko godina. Ali to
nije samo Hrvatska, to je trenutno evropska stvarnost, i na tom famoznom
zapadu, ali oni još uvijek imaju para da krpe šavove.
Hoće li se sve ovo i na koji način odraziti na stanje u regiji?
Ma naravno. Mi smo ko preslikači.
Priča o izbjegličkoj krizi pojavila se i nestala iz medija
čim se pojavilo nešto novo i zanimljivije, ali u kratkom vremenu mnogi
su se situacijom okoristili, što financijski, što politički. Kako
komentiraš sve što se događalo?
To se samo malo utišalo i medijski ispucalo, ali se događa i dalje i
neće stati. Ljudi će ići za snom o boljem životu, bez obzira je li rat
ili nije. A Evropa će i dalje biti otjelotvorenje tog sna, sa
Schengenom ili bez njega. Kod nas je rat završen prije dvadeset godina
pa ljudi i dalje odlaze.
Osim glazbom, baviš se i drugim vidovima umjetnosti. Nedavno
si najavio i svoj novi roman i/ili predstavu. O čemu je riječ i kako
teče rad na tome?
Radim na predstavi čija je premijera u septembru, pa nešto baš i ne
žurim. Moj je tekst. Zove se Mefisto. To je malo drugačiji Mefisto.
Malo se sjebo sa svim tim dušama i vratio bi se Bogu, ali ljudske
duše ne bi, i on završi kod psihijatra čiji je životni san bio da
postane režiser. Psihijatar koristi Mefistovu slabost i uvjerava ga da
će se riješiti duša koje ga smaraju ako njemu donese duše Tomaža
Pandura, Olivera Frljića i Lars Von Triera. Mefisto prvo odlazi u
Rijeku, ali Rijeka je pala u ruke Talijanskih anarhista koji ga zarobe,
izvedu pred prijeki sud i strijeljaju, ali umjesto da umre Mefisto se
multiplicira, oslobodi sve duše koje je zarobio, obuče ih u uniforme i
pošalje da očiste svijet najvećeg zla, umjetnosti. Mefisto sve snima,
kako bi dokumentovao iskorjenjivanje zla, iznenada, slučajno, u kadar mu
ulijeću jurišni odredi revolucionarne garde “Support Pirate Bay”, i
prije nego shvati šta se dešava oni mu ukradu snimke i daju na besplatan
download.
Mefisto, razočaran, odlazi nazad psihijatru, ali saznaje da je ovaj
napustio psihijatriju i upisao tehnološki fakultet. I tu se stvari
zakompliciraju… Predstava je angažirana.
Na čemu trenutno radiš?
Radim muziku za još jednu predstavu, sviram koncerte, pišem i spremam
jednu, recimo, pripovjedačku predstavu, šta god to značilo. A uskoro ću
biti gost “Spikigina” Krune Lokotara u ‘’Norris cafeu’’.
Reci nam nešto o svom novom singlu?
U zbirci pjesama ‘’Kuda sestro’’ ima pjesma “46”, koja se završava
stihom “… pada snijeg, miriše kafa…”, znao sam je recitirati na
koncertima i uvijek sam imao u mislima da ću je snimiti kao kompletnu
pjesmu. To sam i sad mislio, ali su me razmišljanja odvela na sasvim
drugu stranu i jedina sličnost a tom pjesmom je da miriše kafa i pada
snijeg. A pjesma će reći sve o sebi.
Radi li se o najavi novog albuma i radiš li na novom materijalu?
Nije najava novog albuma, prebrzo bi bilo, još sviram Manjinu.
Misliš li da ćeš u svoju glazbu ikad uključiti i druge instrumente ili to u toj varijatni više ne bi bilo to?
Ovo neću raditi drugačije, mislim da je to do sada jasno. A imam
album sa svim instrumentima, bez vokala, pustit ću ga do kraja godine.
Postoji li netko s ovih prostora čije ti se stvaralaštvo posebno dopalo?
Franci Blašković.
Teme o djeci i onome što ostavljaš budućim naraštajima i ovog
su puta prisutne na albumu. Što je tvoja generacija ostavila generaciji
iza i što misliš da će ova ostaviti kasnijim generacijama?
Rano je još govoriti o ostavštini moje generacije. Kad je stasala i
bila u punoj snazi da radi i stvara, gurnuli su je u rat. Mnogi se još
uvijek izvlače iz toga.
Iza tebe je i dokumentarac “Pravi čovjek za kapitalizam” koji
se bavi tvojim radom i koji je DORF proglasio najboljim prošle godine.
Kako s odmakom gledaš na sve to i je li se što promijenilo nakon filma?
S Duletom i Matjažom (snimatelj) sam se sprijateljio. Išli smo
zajedno na koncerte, par puta sam svirao odmah po završetku filma, tako
da još uvijek nisam vidio finalnu verziju, samo onu iz montaže. Inače,
nije se promijenilo ništa.
Neki su u kritikama zaključili da ni nakon što su odgledali
film o tebi zapravo ne znaju više nego su znali ranije. Jeste li svjesno
zaobilazili te privatne teme i smatraš li da je zaštita privatnosti
uopće bitan faktor za glazbenike poput tebe koji, uvjetno rečeno,
funkcioniraju “na marginama”?
Nije se to zaobilazilo iz neke namjere, nego se Dušan bazirao najviše
na koncerte, muziku, i uopće to što radim. A ako se i poslije filma o
meni ne zna ništa više nego prije, onda je to super. Zna se samo ono što
je bitno. Muzika. Ili knjige. Ja sam slušao jako puno muzike, i danas
je slušam, ali nikad nisam imao neku naročitu želju saznati nešto o
ljudima koji je sviraju. Jedino me zanimalo što su oni slušali. Ja sam
uz muziku, maštom, izgradio sebi puno priča i to je ono najljepše.
A što ti trenutno slušaš?
“Live At Leeds”, The Who.
Izvor Index.hr