Neko je davne 1987. zapisao: “Mi možemo da nemamo mnogo stvari – jer imamo Čkalju. Oni koji nemaju Čkalju, moraju da imaju sve ostalo”. Miodraga Petrovića Čkalju smo izgubili. Pustili smo ga da umre u bedi.
Posljednji velikan među zvezdama jugoslovenskog glumišta, a nadasve poslednji nacionalni junak – čovek iz naroda koji je svojim zemljacima podario toliko smeha da će uvek ostati u njihovim sećanjima kao Paja Jare, Gvozden, Mita, Blagoje, Srećko napast, Jovanča Micić…
Umro je na današnji dan 20.10 2003. godine u bijedi, više gladan neko sit.
Koleginica Nela Eržišnik napisala je Čkalji i jedno pismo.
“Nikada neću zaboraviti naše susrete na snimanju dečje TV serije ‘Koliko je sati’. Poprilično velika fotografija tvoja i moja, glava do glave, obe nekako nalik na tužnog Harlekina, visi na zidu moje glavne sobe. Našu zajedničku fotografiju u ovih petnaest godina mnogi moji posetioci su svakojako ocjenjivali, a oni najpokvareniji zbog nje me i napadali po novinama. Uvek sam im ponavljala, pa to činim i danas. LJude kakav je Čkalja, ovakve bogomdane umetnike, ovakve Srbe, vi mizerije, nećete izbaciti iz moje kuće. Ni iz moje duše.”
Čkaljine riječi koje je izgovorio nakon što je primio nagradu za životno djelo “Car konstantin” naprosto slamaju srce, a glumac nije krio da je živio u bijedi.
– Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša djeca žive normalno. Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje – rekao je Čkalja.
Ovo je bilo samo godinu prije njegove smrti.
Tom prilikom je izgovorio i rečenicu koja i dalje odzvanja u glava mnogih i tjera na suze.
– Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske – rekla je legenda bivše Jugoslavije.