Tekst pod naslovom “Hoću da znam šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u ratu” pročitalo je 50 000 ljudi. To je jedan od najčitanijih tekstova na našem portalu.
Na premijeri filma bilo nas je pedesetak. Među nama je bila i Slobodanka Macanović, žena koja traga sa posmrtnim ostacima svojih roditelja, Marine i Radoslava Komljenca, koji su odvedeni 26. juna 1993. godine iz svog stana u Sarajevu i ubijeni na Kazanima.
Na početku filma, Slobodanka i Haris se penju prema Kazanima. Teško dišu. U pozadini se čuje Božo Vrećo dok pjeva “Od svega me sačuvala majka”. Slobodanka u trenutku kaže da joj nije jasno kako joj se majka, sarajevska medicinska sestra, mogla popeti ovim strmim putem, jer joj je jedna noga bila kraća. Prema svjedočenjima očevidaca, kada su stigli nadomak Kazana, njeni roditelji su ubijeni hladnim oružjem i bačeni u jamu.
Svjedoci ovog zločina označili su počinioce, koji su zatim uhapšeni, procesuirani i osuđeni na zatvorske kazne od 10 mjeseci do šest godina. Nakon što su odležali manje od polovine kazne, pušteni su iz zatvora. Danas su zaposleni u državnim službama i Slobodanka je jednog od njih sretala i na svom radnom mjestu.
Sve detalje ovog zločina saznao sam tokom premijere filma. Nisam ih znao ranije. Haris je napisao tekst dok je njegova supruga Selma bila u visokoj trudnoći. Danas imaju malog sina Mirzu. Slobodanka Macanović je sjedila pored Harisa, Selme i mene na premijeri filma i preplakala ga je od početka do kraja.
Slobodanka i Haris sreli su se slučajem i slučajno, nisu se poznavali, niti su znali išta jedno o drugom. Povezala ih je potreba za istinom. Povezala ih je nesreća.
Mi trebamo biti srećni što ih imamo.
Oni su zrnce nade, onaj neophodni sastojak života da bi bio snošljiv. Oni su pomirenje. Jer pomirenje nisu bjesomučni NVO seminari u skupim hotelima ili nadobudni performansi o zločinima, koji nemaju veze sa životom. Pomirenje nije grandiozno, veliko, ne dešava se pod reflektorima i na pozornicama.
Pomirenje nije stampedo posvađanih ljudi koji hitaju ispruženih ruku preko velike poljane, nad kojom izlazi sunce u trenutku dok se uz urlik grle jedni sa drugima i pomiruju. Pomirenje je mali ljudski čin. Nesavršeni, nespretni, plašljivi, ali nesumnjivo, samo čovječji čin.
Pomirenje je put na koji krećemo sami, sa nadom da će nas u povratku pratiti neko. Put na koji krećemo uplašeni, a vraćamo se ohrabreni. Ja sam na tom putu, rođaci, sreo Harisa i Slobodanku.
Kada se film završio sjeli smo da popijemo kafu, pričali smo o životu, upoznavali smo se. Slobodanka je govorila o svojim unucima, a ja sam Harisu obećao garderobu od mojih curica. Smijali smo se. Nekako sam sada siguran da je mali Mirza dobio još jednu baku.
Iz arhiva BUKA magazina