Ako postoji rodna nejednakost u svijetu umjetnosti, svakako je
najizraženija u uličnoj umjetnosti. Dok neki/e tvrde da žene nerado
sudjeluju zbog fizičke opasnosti rada na otvorenom, umjetnice poput Swoon, Vextae, Elle i Mayae Hayuk su se probile, unatoč diskriminaciji na ulici i u galerijama.
Umjetnica ELLE iz New York-a
to dobro sažima. “Razumijem neke od razloga koji mogu odvraćati od
ulične umjetnosti– potencijalna zatvorska kazna, poniženje zbog
društveno korisnog rada, uništavanje imovine (ili uljepšavanje, ovisno o
vašem mišljenju), kasne noći, mračna mjesta, visoki usponi. Sve to me
podsjeća na onu Always reklamu, Like a girl,
gdje sve cure i dečki jednako trče do dobi od oko 12 godina, a poslije
toga trčati ‘kao djevojka’ znači mahati rukama i nogama i preskakati,
umjesto iskreno trčati i razvaljivati”.
Elleino je rano iskustvo street arta započelo kao ambicija da ide jednako daleko kao i njeni muški kolege. Krenula se ‘uzdizati’ New Yorkom, prskajući, taggajući i lijepeći svoje ime na što je veći dio grada mogla. Elleina izložba u Brooklynu 2014., nazvana Unextinguished, s njujorškom legendom fotografije Marthom Cooper– autoricom grafiti biblije Subway Art – bila je kulminacija trzaja protiv godina gledanja ulica prekrivenih samo muškim taggerima.Cilj
joj je stvoriti radove ženstvene kao njezin pseudonimom, njezina
umjetnička djela često uključuju slike snažnih ratnica, likove za koje
osjeća da ju štite na ulicama.
Elle, oslikani zid u Penangu, Malezija
Sazrijevajući kao umjetnica, osjeća da je postala njezina dužnost
osigurati pozitivnu reprezentaciju žena u umjetnosti. “Vjerujem da je
razlog zašto više žena nije uključeno u uličnu umjetnost taj što
društvo podrazumijeva da su određene stvari samo za muškarce. Što sam
postala svjesnija toga, to sam više htjela biti uzor za mlađe žene”.
Rad australske umjetnice Vexte
istražuje svijet snova neonskih krhotina, propitujući naš odnos prema
nama samima, idejama o evoluciji, tajanstvenoj povezanosti svih živih
bića i atomskih čestica koje sve drže zajedno. Njezin rad je također
vođen idejom nadahnjivanja mlađih generacija: “Neka mlada djevojka bi
mogla vidjeti sliku ili nešto što sam napravila i shvatiti da i ona to
može. To je pravi opipljiv utjecaj”.
Vexta čini jasnu razliku između svjetova ‘grafita’ i ‘ulične
umjetnosti’, prvi je skloniji forsiranju mačizma i sukoba ili ‘svađa’
između pojedinih umjetnika/ica i ekipa. Negirajući taj testosteronom
natovaren balon i usmjeravajući se dalje od hiperseksualiziranih slika
prisutnih u mnogim prikazima žena u radovima umjetnika kao što su Sofles,
Vexta je počela gravitirati prema nešto drugačijem izrazu u svojim
slikama, prikazujući ženske figure, često u letu ili suspendirane u
zraku.
“Htjela sam napraviti nešto drugačije, htjela sam napraviti nešto što
bih ja željela vidjeti na ulicama, da nije samo karikatura žene. Sve
što ste mogli vidjeti bilo je to i oglašavanje. Jednom kad sam privukla
pozornost ljudi, onda sam mogla početi raditi ono što sam smatrala
zanimljivim i drugačijim, a zatim dobiti više prostora za to”.
Vexta, New Jersey
Vexta kaže da je rad umjetnica još uvijek često marginaliziran.
“Mnogi projekti uključuju tek jednu djevojku. Ili ljudi idu u drugu
krajnost i uključe samo djevojke. Nema sredine, što po meni ističe
nejednakosti. Vaši radovi, bilo da se bave ženstvenošću ili ne, uvijek
se gledaju kroz tu perspektivu koja je validna perspektiva, ali radovi
muških uličnih umjetnika se ne promatraju konstantno kao izraz njihove
muškosti”.
Ova nejednakost postaje još očitija kada se uključe financijski faktori. Maya Hayuk
se prisjeća kako je nakon završetka umjetničke škole većina muških
kolega dobila posao ilustratora i likovnih umjetnika, makar su bili u
manjini u klasi, dok se mnoge talentirane žene zanemarilo.
U početku slikajući anonimno na ulicama San Francisca, Hayuk je pronašla neželjenu slavu kroz Barnstormers kolektiv kad se preselila u New York, postigavši iznimnu čast oslikavanja prestižnog Bowery zida.
Slikajući velike, isprepletene geometrijske oblike, Hayukin rad vodi
natrag u jednostavniji svijet tradicionalnih umjetnosti i obrta, učinjen
suvremenim svojom udarnom shemom boja. Međutim, moderne klasifikacije
umjetnika su joj sporne. “Staviti pridjev ispred riječi ‘umjetnik/ica’
već na neki način marginalizira, pa se ne identificiram čak ni kao
‘ulična’ umjetnica jer slikam na otvorenom puno duže nego što postoji
izraz ulična umjetnost”.
Za Hayuk, umjetnost je (organski) prirodan proces koji se razlikuje
od onoga što ona opisuje kao poriv muškog umjetnika da ‘mirisom
obilježi’ svoj teritorij s egocentričnim oznakama i samopromocijom.
“Grafiti to predstavljaju na poseban način. To je velika generalizacija,
ali možda žene ne osjećaju potrebu za prskanjem svojega sjemena po
stvarima”.
I Maya i umjetnica Caledoniaa Curry, aka Swoon,
slažu se s premisom da su žene uglavnom tokenizirane u ovom području.
Swonino početno uzbuđenje zbog toga što je uključena u skupnu izložbu u
MoMA, New York, je splasnulo kad je shvatila da oni još uvijek prikazuju
relativno nizak postotak umjetnica. “Činjenica je da ova velika
institucija i dalje ima mali postotak žena i njihovi se radovi i dalje
prodaje za puno niže cijene nego muški”.
Maya Hayuk, New York
Ipak, Swoonina je samostalna izložba u Muzeju Brooklyn 2014.
bila iznimno uspješna. Njezina složena instalacija je u cijelosti
preuzela galeriju na katu s ručno rađenim brodom iz njezina projekta Swimming Cities
prevezenim diljem svijeta i s ljubavlju rekonstruiranim među
isprepletenom papirnatom šumom i ogromnim Avataresque središnjem
stablom. Razvila je brojne projekte koji osvjetljuju društvene
nejednakosti, poput projekta Braddock Tiles, omogućujući lokalno zapošljavanje i umjetničke radionice u Sjevernom Braddocku, a njezin Konbit Shelter
rad je pomogao obnovi zajednice u Haitiju. U tim projektima, Swoon
manifestira svoju žarku želju za rješavanjem problema za koje ona smatra
da se protežu dublje ispod površine društva.
“Sve ove nejednakosti su još uvijek izrazito prisutne u većini naših
struktura”, kaže ona. “To je isto kao i reći da Sjedinjene Države nisu
rasistička kultura – sada imamo ovaj masivan trenutak u kojem
protestiraju i govore ‘nemojmo više pokušati to poreći’. Mislim da se
to ne razlikuje mnogo od toga da je to još uvijek patrijarhalna
kultura”.
Unatoč tome, Swoon nije bez nade. Je li moguće da je došao trenutak
da godine crkveno i državno naručenog ‘muškog pogleda’ u zapadnoj
povijesti umjetnosti ustupe mjesto suosjećajnijem ženskom pogledu? Jesmo
li se približili prekretnici u društvu, kada potaknuti sve većom
vidljivošću kreativnih žena, počinjemo pisati društveni narativ prema
boljem?
“Kada sama sebe pitam ima li nešto novo ili značajno o meni kao ženi u
ovom trenutku, mislim da je to samo moja perspektiva; činjenica da su
moj glas i način na koji vidim stvari dio tog razgovora na način koji
nije bio moguć mnogo stotina godina prije”.
Prevela i prilagodila Marina Bubalo
Izvor Libela.org