Krv nije voda. To znači da kroz život istolerišemo mali milion
gluposti nekoga sa kim delimo istu krv u tragovima jer, zaboga, ta krv
je opravdanje za sve, imamo nazive za isto tako mali milion rodbinskih
veza u dužinu, širinu, prošlost i raznorazna ukrštanja. Neke od tih
bliskih nam po krvi nikada nismo videli, neke viđamo samo „o svadbama i
sahranama“ ali dobro smo naučeni da moramo da im pomognemo kad su u
nevolji. I neki od njih se javljaju samo kada su u nevolji. Da ih tada
pitamo – Čekaj, kako se sve ove godine nisi setio da me pozoveš i pitaš
kako sam, kako mi je dete? – tako neke obične stvari, nije lepo. Tako
sam nekako shvatila.
Nasuprot tih dalekokrvnih srodnika, nalaze se
oni koji žive vrata do nas, bukvalo i figurativno, naše komšije, i
nekima od njih ni imena ne znamo, takvo je neko vreme došlo. U ona
vremena, kada je bilo nezamislivo da napravite krofne i ne odnesete ih
komšijskoj deci, kiflice po novom receptu koje ćete odneti komšijama da
probaju, moja baba je govorila da komšije treba negovati jer su oni naši
najbliži rođaci i najbolji prijatelji. Čak i onda kada se sporimo oko
međe, vriske dece u vreme odmora, malo gvirkanja u dvorište… Godine su
bile potrebne da razumem to što je govorila, da je komšija tu, tik do
vrata, a rođaci uglavnom daleko. I da komšiju možeš dozvati kucanjem u
cev radijatora, vikom, a ovde druge dok dozoveš, dok im objasniš, dok
dođu, mnogo vode proteče raznim rekama, a ponekad se te reke i izliju.
Kao što su se izlivale reke ovog proleća.
I ako je istinita ona
narodna da u svakom zlu postoji i nešto dobro, ove poplave su iznedrile
toliko dobrog da se tome ni u snu nisam nadala.
Jer,
znate, ja sam prošle godine pala. Tek tako, nasred ulice, šetajući psa,
noga mi je skliznula u rupu na jednom od naših uređenih trotoara i pala
sam. Taj pad me samo uverio u to koliko više nismo važni jedni drugima,
koliko jedni druge ne primećujemo, koliko nam je teško da nekome na
ulici pružimo ruku. Tada, u šoku, kao i svako ko se odjednom sručio na
zemlju, a sve se dešava na autobuskom stajalištu, pogledam odozdo, svi
gledaju u mene ali niko ne prilazi. Ustanem krvavih kolena i odem do
kuće lijući krokodilske suze. Ne zbog toga što me je bolelo, nego što
sam bila poražena, nego zato što sam se osećala kao da ne postojim, što
su me svi ignorisali. Zato što sam se odjednom strašno uplašila – šta
ako u nekoj mračnoj ulici neko napadne neku devojčicu, šta ako neko
nekoga tuče na ulici, šta ako… pisala sam već o tome da je ljudskost u
čoveku davno ubijena. I čvrsto sam verovala u to sve do poplava.
Dobro u zlu
Pomenuh
– narodna kaže da u svakom zlu postoji nešto dobro, u ovom zlu se
probudio narod, pokrenula se ogromna pozitivna energija, svako je želeo
da pomogne i nekako imam utisak da je svako pomogao na svoj način. Tih
dana, dok su ljude još spasavali iz vode, sa krovova, ljudi na ulicama
Beograda su bili neverovatno ljubazni, nikada više neobaveznih osmeha i
izvinjenja i za najmanje sitnice nisam čula, odjednom nije bilo one
svakodnevne nervoze u redovima, prevozu, kao da smo svi odjednom
shvatili da se previše i bespotrebno brecamo jedni na druge, kao da smo
jedni drugima krivi za višegodišnje preživljavanje, krize, tranzicije,
nemanje, pritiske. Kao da smo odjednom ugledali jedni druge. Sigurna sam
da smo se ponovo rodili kao ljudi.
Mladi volonteri
One
treće večeri tih strahota koje su se desile krenula sam u jedan
prihvatni centar da odnesem neke stvari i desili su mi se mladi.
Ili
da vam pojasnim zašto su mi se desili – mladi, to su oni koji ništa ne
rade, spavaju do podne, ne uče, žive na grbači svojih roditelja, koje
ništa ne interesuje, generacije i generacije koje su kolateralna šteta
svega što nam se dešavalo. Nevaspitani, neljubazni, nekulturni,
ispušteni. Tako za njih govorimo. Odjednom su se pojavili i preuzeli
stvar u svoje ruke. Nisu ni neodgovorni ni lenji, samo su svih ovih
godina bili gurani u stranu, ma od njih nema vajde, valjda je kompletnom
društvu tako lakše. Volela bih da je sve ovo što se desilo ona priča
koju će pričati svojoj deci kao što su njihovi roditelji pričali o
radnim akcijama, o trenutku kad su dobili priliku da pokažu da su i te
kako odgovorni.
I
tih dana doživim neverovatnu sliku, u autobus na Novom Beogradu ulaze
dva momka, vise im maske ispod brade. Dve starije žene ustaju, nude im
mesto, oni zbunjeni, dok jedna od njih ne reče – Sedite deco, vi ste
umorni. Eto, toliko smo svi bili dobri tih dana.
Komšijina krava
Već
svi znate to o komšijinoj kravi. Dvadeset i više godina unazad, ne
interesuju nas te „komšijske krave“ do kojih skoro da pogledom možemo da
dobacimo a od kojih nas dele granice svih vrsta, takmičimo se u tome ko
je gori, ko siromašniji, ko ojađeniji svim onim što nam se desilo.
Podelili smo se na narode koji jedni s drugima ne žele da imaju ništa
zajedničko, čak ni prošlost, ni jezik, iako se svi odlično razumemo.
Ubeđuju nas da su nam bratski i prijateljski narodi neki koji su
hiljadama i hiljadama kilometara daleko, zbog toga što će nam izgraditi
jedan od mostova koje smo sami srušili. Ili koje ne umemo da izgradimo.
Ili nemamo s čim jer smo „dedovinu“ rasparčali i prodali u bescenje.
Onda
su počele da padaju te kiše i da se izlivaju reke koje ne znaju za
granice, svejedno im je bilo da li će se izliti u Bosni, Hrvatskoj ili
Srbiji. I dok su nas plavile, rušile su granice u našim glavama. Našli
smo se u istoj nevolji. I u toj nevolji smo ponovo postali one prave
komšije koje su važne jedni drugima, koje su pružile ruku jedni drugima,
koje su pomagale jedni drugima.
Tih dana nije bilo važno da li su poplavljeni Srbi, Bosanci ili Hrvati, bio je poplavljen narod.
I takvi treba da ostanemo – ljudi jedni drugima.
Voda
se povukla. Posledice nisu. Ovo je tekst o tome koliko smo potrebni
jedni drugima. I koliko je važna komšijska krava. Koliko može da znači
obična šolja mleka. O rukama da ne govorim.
Izvor: mahlat.rs