Reporteri “Blica” obišli su juče prihvatilišta u Beogradu u koja su
smešteni ljudi iz poplavljenih područja. Iako se organizacija i broj
ljudi razlikuju od mesta do mesta, atmosfera je svuda ista. Ljudi sede u
tišini, pomireni sa sudbinom, dok se svi volonteri trude da ih
odobrovolje i njihovu decu animiraju.
Tako je juče bilo i u sabirnom centru u prostorijama FMP gde su ljudi
hitno zbrinjavani, a potom autobusima prevoženi dalje. Na dva dušeka u
košarkaškoj sali, ovde su se privremeno smestile Časlavka Stokić i njena
ćerka Andrijana Jovanović sa dvoje dece od tri i jedne godine.
– Izgubila sam sve, nemamo više gde da se vratimo, ali najteže mi pada
kada me sin pogleda i kaže “Mama, gde su moje igračke”. Šta da mu kažem?
Da nije bilo moje majke, ni nas ne bi bilo, jer se ona borila da nas
spase. Niko nas nije video niti čuo naše povike – priča Andrijana, dok
njen sin pod budnim oko volonterke, radoznalo trčkara između dušeka po
sali. Tihim glasom Andrijana priča da su nakon što je njihova kuća
poplavljena noć provele u stanu čoveka koga ni ne poznaju. Nisu imali
osnovne životne namirnice. Kako kažu, u prodavnici je 200 dinara bio
litar vode, 150 dinara hleb.
Časlavkina ćerka Andrijana Jovanović i unučići
– U zgradi je bilo još 30 dece, molila sam prodavca za litar mleka, a on mi je rekao “Može, 1.000 dinara” – dodaje Andrijana.
Nakon što je pomoć konačno stigla, Andrijana i njeni sinovi od po jednu i tri godine ušli su u čamac i otišli. Časlavka nije.
– Ostala sam, jer znam da moram da im pomognem. Imali smo čamac i njime
smo išli i kupili ljude. Svega je bilo. Spasila sam mnogo dece, beba i
žena. Toliko je muškarca prošlo koji ništa nisu uradili. Da li zbog
straha od vode, šta li. A meni je voda bila do vrata i nisam se
uplašila. Nisam imala kad – kaže Časlavka koja inače već 20 godina vozi
autobus na liniji 56 u Beogradu. Dok gleda svoju ćerku i unuke, hrabri
Andrijanu: “Nema suza, sine, idemo dalje!”
CELU NOĆ NITI SPAVAŠ, NITI JEDEŠ, NITI PIJEŠ. SAMO ČEKAŠ ŠTA ĆE DA TE SNAĐE
Katica Isailović iz naselja Zvečka kod Obrenovca sa dve ćerke smeštena
je u hali Pionir, dok je njen muž ostao da se pobrine za kuću kada vode
ode.
– Tri dana nisam znala gde su moji. I sada mi se sestra javila. Kaže da
su moji tetka i teča ostali u zgradi na sedmom spratu i da nema
opasnosti za njih. Nadam se da je tako. Moj muž nije s nama, ostao je da
sačuva u kući ono malo što je ostalo. Da sačuva… Ali šta? – jedva
izgovara Katica u nadi da će “već sutra moći da krenu nazad”.
U sali novog DIF-a su Slavica i Tamara Milićević, koje su se posle svega ponajviše razočarale ponašanjem najbližih komšija.
– Iako smo ceo život kupovale kod njega, na dan kada su krenule poplave
zatvorio je sve i izbacio nas iz prodavnice. Da nam je makar dao jedan
hleb – priča Tamara dok njena majka dodaje da je gore od svega bilo –
čekanje.
– Celu noć niti spavaš, niti jedeš, niti piješ. Čekaš samo šta će da te snađe – ističe Slavica.
O njima i ostalima koji su zbrinuti iz Obrenovca, Bariča, Mislođina i
drugih krajeva, sve vreme brinu volonteri, psihijatri i lekari. I
izgleda da to jako dobro rade, jer svi ovi ljudi koliko god tužni i
zabrinuti, iskreno su zahvalni za pomoć koja im je u Beogradu pružena.