Danas smo održali komemoraciju za sve one koji su izgubili živote, domove i zavičaj tokom i u danima nakon VRO Oluja. Središnja komemoracija SNV-a održala se pored spomenika u centru sela Komić, općina Udbina.
U Komiću je u ljeto 1995. ubijeno i nestalo osam civila, među njima devedesettrogodišnja Sava Lavrnić i njezin sin Petar, dok je nepokretna Marija Brkljač živa spaljena u vlastitoj kući, pred očima svoje kćeri. Više od tri desetljeća poslije, taj zločin i dalje nije procesuiran.
U nastavku donosimo cjeloviti govor Borisa Miloševića, predsjednika SNV-a, izrečen u Komiću tokom komemoracije žrtvama akcije “Oluja”:
“Na mjesto gdje se okupljamo vodi uzak put, s lošim asfaltom — nije ga lako pronaći, kao što nije lako pronaći ni riječi za ono što se ovdje dogodilo. A kad stignete, pred vama je stari spomenik i mali trg, opasan kamenim zidom, a nasred njega zapuštena šterna. Ovdje se nekad okupljalo cijelo selo. Mjesto susreta, mjesto razgovora, mjesto gdje je voda značila zajednicu i život.
Prvih dana avgusta 1995. u selu je ostalo osam duša. Nakon dvanaestog avgusta nije ostao nitko. Skoro svih osamdeset devet kućnih brojeva je zapaljeno istoga dana. Selo koje je preživjelo jedan svjetski rat nije preživjelo taj avgust.
Hvala vam što ste danas došli u Komić, u ovo malo ličko selo koje je nekad brojalo gotovo devet stotina duša, a danas ga čuva samo tišina i mala ploča s imenima.
Iza svakog od tih imena stajao je život kuća, dvorište, susjedi, možda unučad, navika da se svako jutro pomete prag. Marija Brkljač Ugarković je izgorjela u svojoj kući. Njena kći, koja je preživjela sakrivši se u polju, dala je iskaz o tom danu o pucnjevima koje je čula, o dimu koji je vidjela, o danima koje je poslije provela tražeći makar dio onoga što je ostalo od majke.
Petar i Sava Lavrnić, majka i sin, ostali su na svom dvorišnom putu. Prošli su mjeseci, prošla je zima, a njihovi posmrtni ostaci ostali su tamo ležati punih šest mjeseci nakon zločina.
Vojnici koji su toga dana bili u Komiću vratili su se kućama kao pobjednici. Rat je za Hrvatsku te godine završen pobjedom, a oni koji su se vratili dočekani su s pjesmom, sa zastavama, u državi koja je slavila. Nitko im vjerojatno nije postavio pitanje što su ostavili iza sebe. Ali onaj tko je zapalio kuću u kojoj je ležala nepokretna starica, onaj tko je vezao ruke sinu i majci, kući je donio ratnu pobjedu, ali ljudskost je ostavio ovdje, među pepelom.
Istraga protiv nepoznatih počinitelja traje. Do danas, tri desetljeća poslije, nije podignuta optužnica ni protiv jedne osobe, ni protiv jedne jedinice. Ovo nije usamljen slučaj. Ustavni sud Republike Hrvatske nedavno je svojom odlukom treći put utvrdio da nije provedena učinkovita istraga povodom ratnog zločina nad osmero civila u selu Uzdolju kod Knina. Neučinkovita istraga se ponavlja iz sela u selo, iz predmeta u predmet.
Došli smo u Komić da se sjetimo žrtava „Oluje” mještana ovog sela, Srba koji su ovdje živjeli i ovdje stradali. Ali dolazeći ovamo, ne zaboravljamo žrtve naših sugrađana Hrvata. Nijedna žrtva, hrvatska ili srpska, ne zaslužuje da bude zaboravljena. Nevinost žrtve ne ovisi o tome na čijoj je strani rođena. Nedaleko odavde, u Lovincu, u osmom mjesecu 1991. dok je rat tek počinjao, zločinci su petoricu mještana odveli sa sobom. Deset dana poslije, pronađeni su ubijeni u žbunju kraj ceste, samo dva kilometra od njihovih kuća. Komić i Lovinac dva sela koja dijele istu ličku zemlju.
Mi ovdje ne tražimo da se zaboravi ijedna žrtva, hrvatska ili srpska. Tražimo da se nijedna ne dijeli na važniju i manje važnu, na onu koja zaslužuje istragu i onu koja je čeka uzalud. Izgubljene živote i godine ne možemo vratiti. Ali nešto ipak možemo: ne zaboraviti ovo selo, ove ljude, ove žrtve. Pisati o njima. Govoriti o njima. Dolaziti ovamo i izgovarati njihova imena naglas da ostanu otrgnuti od zaborava, čak i kad sve drugo ovdje šuti.
Marija, Petar, Sava, Borka, Milica, Milka, Rade i Staka.
Hvala vam što ste danas došli odati počast žrtvama Komića”, Boris MILOŠEVIĆ, Komić, 3. augusta 2026.