Zašto Jelena ćuti? Hoće li nešto da poruči svima nama? Ili samoj sebi? Treba li joj posao? Da li je ovo bunt? Ili performans? Jesmo li mi svi Jelena ili treba da nas bude sramota što nije niko? Kakvo je njeno mentalno stanje?…. Utrkivali su se mediji da saznaju bilo šta od bilo koga. Od Jelene nisu dobili toliko željen odgovor. Ćutala je. A, njeno ime i prezime je, poput lavine iz crtanog filma, raslo i raslo.
Prevazilazilo je granice prijedorske čaršije, prelilo se preko BiH vrata i otišlo u regiju. Najveći lokalni i regionalni portali držali su iz dana u dan na naslovnoj strani fotografiju djevojke koja svakodnevno, vazda sa drugom porukom, stoji na prijedorskom trgu i ćuti.
U rasprave o „prijedorskoj ćutačici“ uključili su se od lokalnih frizerki do komentatora svega i svačega, psihologa, sociologa, filozofa, analitičara…Da se razumijemo, ni moja malenkost nije bila pošteđena „davanja suda ad hoc o Jeleni Topić“. Ali i tada, prije par dana, kao i sad, čini mi se da sam „pogodio“ šta je na stvari i zašto je to Jelenino ćutanje dobro.
Zašto je Jelena heroina?
Prvo mali intro. Jelena je apsolvent na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, odsjek filmska i TV režija. Upisala je prvo Ekonomski fakultet i na drugoj godini shvatila da računice nisu za nju, ali ga je ipak završila. Kada je diplomirala, konkurisala je na Akademiji umjetnosti i bila je primljena kao treća na spisku. Bila je i asistent režije na predstavi “Ženidba i udadba” Narodnog pozorišta Republike Srpske i samostalno je režirala predstavu “Opšta bolnica”. Ostao joj je diplomski rad.
A, taj diplomski rad je bio performans jednomjesečne ćutnje, dokumentovan kamerama njenih prijatelja, snimljen i zabilježen za sva vremena. Čak je svoje „stajanje“ Topićeva uredno prijavljivala u stanicu policije kako ne bi bila ometana od prolaznika ili suviše nasrtljivih ljubopitljivaca.
I opet, zapitaće se mnogi, šta to nju izdvaja od mora ostalih? Zar ne radi nešto slično jedna od najpoznatijih umjetnica današnjice, Marina Abramović? I, nije li to, drsko će zaključiti, obični plagijat?
I jeste i nije tako. Rade i radili su to mnogi, ne samo u svijetu, nego i ovdje na lokalu.
Ali veličina Jelene Topić je ta što je donijela vrhunsku, elitnu i modernu umjetnost u svaku kuću od Bihaća, do Valjeva, od Brežica, do Kumanova. Performans, tako normalna, podrazumijevajuća i, rekli bi izanđala stvar u svijetu, konačno je zaživjela na Balkanu! Prekasno i uzaludno? To je već kulturološko pitanje. Ako mene pitate, bolje ikad, nego nikad.
Ali je zaživio. Jelena je svojim entuzijazmom i, rekli bi običnim diplomskim radom, osvijetlila ovu tačku Planete, gdje je umjetnost stala na mrtvoj prirodi, reinterpretacijama Nušića, neokič baroku skorojevića i epopeičnoj poetici krvi i tla…
Jelena Topić je svjesno ili nesvjesno (što i nije bitno, koliko njena poruka), bez pare dinara, kako to vole reći, naših novaca, pokazala kako se radi vrhunska umjetnost i masovno „aplicira kultura na stanovništvo“. Da, upravo tako. Prijedorčanka je izvršila avionsko masovno zaprašivanje plebsa protiv nekulture, kiča, polukulture i režimske „kulturne uljuđenosti“.
Topićeva je zato, za silne od vlasti sponzorisane festivale, salone, kolonije, kola i igre…umjetnički gigant. Ta, o njoj imaju oprečno mišljenje i lokalni samodovoljni „umjetnici“, i usjedjeli akademski profesori i hiperaktivni u pronalasku ničega novinari, a to je već nešto. Za Jelenu je čulo na stotine hiljada ljudi. Udarna subotnja vijest je bila – Nema Jelene, ne stoji više na trgu!
Dovođenje naroda u Forest Gamp stanje
Mlada Prijedorčanka je tako dovela čitav region u stanje sljedbenika Foresta Gampa, legendarnog, blago retardiranog filmskog heroja, koji je trčeći sa kraja na kraj Amerike sakupio enorman broj sljedbenika. Svako je njegov čin tumačio sebi bliskim, a opet višim idealima. I onda je Gamp rekao kako mu je malo dosadilo da trči, umorio se, ide mu se kući i ostavio masu da analizira za kim je to trčala.
Isto tako i Jelena Topić ostavlja ljudstvo regiona da se prepucava samo sa sobom i svojim stavovima oko umjetnice. Dakle, nije u pitanju egzistencijalni bunt, nije zbog posla stajala i ćutala, gotovo razočarano će reći velika većina tragača za tajnom Jelene Topić. Dakako da griješe. To jeste jednim dijelom bunt, ali koji, valjda je to Topićeva predočila u jednom dijelu noseći ogledalo – Bunt ljudi koji vide svoje odraze.
Nije ni zbog udaje, rezignirano će bakice, ljubiteljke rijalitija i latino-turskih dramskih ostvarenja. Nije ni zbog para, zapaziće skorojevići.
A, opet, nije ni zbog Jelene. Jelena je stajala, performativno, poput instalacije u prostoru, svaki dan 5-6 sati. Imala je, dakle, i svoje radno vrijeme.
Pa zbog čega je, na kraju, osim diplomskog rada, koji ne može zadovoljiti glad svjetine za istinom, stajala i ćutala Jelena?
Zbog umjetnosti, koliko god to patetično zvučalo! Pokazala je da nešto novo, intrigantno, pod kapom umjetničkog, a sve na brdovitom Balkanu, može da radi i funkcioniše.
U diskursu propitivanja, svih nas, dakako, može se ovaj postupak tumačiti i sa psihološke, sociološke i inih ravni društvenih postavki. Tim bolje.
Možete se složiti sa Topićevom i reći da je totalno u krivu, manje bitno. Stvar je Jelene i njenog transfera, velim, elitističke umjetnosti na široke narodne mase. Opet kažem, za „džaba našeg“ novca.
Osim desetke za diplomski rad, Topićeva od svih nas, ako smo uopšte svjesni urlika ćutnje, treba dobiti desetku za upiranje prstom u umjetnost i ono što ona jeste -preispitivanje mislećeg bića po svim aspektima svoje egzistencije.
Mada, vlasti su bliže teoriji mrtve prirode i živog naroda pod šatorima, kao konceptualne umjetnosti. U službi hranjenja glasačkih kutija, dakako.
Zato će Jelenina priča, koja je premašila samu sebe i svoj primarni naum, ostati tek jednomjesečni potkozarski fenomen. A, umjetnost je kriknula ćutanjem i vratila se u svoje lagume. ‘Oće li se šta primiti na ovoj zemljici, pitanje je ostalih mladih ljudi, koji za sebe vele da su umjetnici.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar